„To je ono njegovo, Avdagino, nepoznato, zbog cega ljudi
cute i odmahuju rukom. A ja sam mu govorio svoje glupe stihove, ganut njegovom
plemenitoscu i razumjevanjem, tvrdeci da su svi ljudi jednaki, da su nesavrseni,
i da nema razlike izmedju njega i drugih,
Cemu je to posluzila moja pjesma ? Jednom dzelatu, da se
zakloni za nju. A cini to za svoju
okrvavljenu dusu, pristajuci da mu svjedok i jamac bude i takav budalasti
pjesnik kakav je Ahmet Sabo !
A mozda je i nesto drugo, mozda je moja pjesma potvrdila
njegova misljenja, da su savrseni ljudi samo u grobu. Dok zive oni su zlikovci.
E. pjesmo moja nesretna!
Stid i kajanje su mi pomogli da se ne naljutim suvise na
Mahmuta Neretljaka. On je ucinio ruznu stvar zato sto je prisiljen, ja od svoje
volje,
I eto, od tog serdara
Avdage, poceo sam da razmisljam o onome sto nitko nije domislio do kraja, a sto
niko, kad sazri, ne ispusta iz misli: sta je to s nama i sa zivotom, u kakve se
to konce zaplicemo, u sta upadamo svojom voljom u sta nevoljom, sta od nas
zavisi, i sta mozemo sa sobom. Nisam vijest razmisljanju, vise volim zivot nego
misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stari desava
mimo nas, bez nase odluke. Slucajnost odlucuju o mome zivotno putu i o mojoj
sudbini, i najcesce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih
tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost. Ne vjerujem da mi je
unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne vjerujem u neki narociti red ovoga
svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni smo u igru punu
nebrojenih izmjena , jednod odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka,
jedina koja nas moze sacekati u toku mijesanja. Ne mozes je zaobici ni odbiti.
Tvoja je, kao voda u koju upadnes. Pa plivas ili potones.“
Mesa Selimovic, Tvrdjava, str
127-8
Nema komentara:
Objavi komentar