OKTOBARSKO SUĐENJE
„Povijest koju smo učili bila je obična laž“
Slavenka Drakulić
„Misao o vječnom vračanju je tajanstvena i Nietzsche je njom
prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono
što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj ! Što
treba da nam kaže taj smušeni mit ?
Mit o vječnom
vraćanju govori, per negationem, da život koji jednom zauvijek nestane, koji se
više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine, da je unaprijed mrtav i da
njegov užas, uzvišenost ili ljepota – ako je bio strašan, lijep ili uzvišen –
ne znače pod bogom ništa. O njemu ne treba voditi računa kao ni o ratu između
dviju afričkih država u četrnaestom stoljeću, koji ništa nije promijenio na licu
ovog svijeta., i ako je u njemu, u neopisivim mukama izgubilo živote tri
stotine hiljada crnaca.
Promijenit će se; pretvorit će se u blok
koji straši i traje a njegova glupost postat će nepopravljiva.“
Milan Kundera
*****
Na sličnim razmišljanjima rađala se, u toku niz
godina, jedna paralelna misao o pojavi ranog kršćanstva-kao jedne od najvećih
revolucija usmjerene protiv privatnog vlasništva bilo koje vrste, što je
uslijedila nakon totalnog osipanja klasičnog robovlasništva.
Trebala su više od tri stoljeća da se njena utopijska idejnost
- jednakosti u materijalnoj nestašici - rastopi pod halucinantnom luči koja je obasjala cara Constantina na Miljevom
mostu, i uvela čovječanstvo u njegovu najljuću srednjevjekovnu epohu
podržavljenog kršćanstva, velikih
feudalnih i crkvenih posjeda, koji će osigurati svoju milenijsku
opstojnost gnusnim torturama nad ne posjedničkim kmetstvom, masovno pečenog
ljudskog fleša na lomačama, poput svinjskih kotleta na žaru današnjeg
popularnog roštiljanja.
Tek što devetnaesto
stoljeće sobom donosi jednu novu društvenu luč znanstvenog socijalizma Marxa,
Engelsa i De Leona, nad jednim drugim čeličnim mostom zablistale su junkerske
osvajačke sablje Prvog svjetskog rata, donoseći sobom podržavljeni socijalizam,
kojeg sam Lenjin predaje u nasljeđe
troglavoj aždaji: birokratsko
apsolutističkog Staljinizma, Hitlerovog Naci-fašizma i Liberalne demokracije, sjedinjene u jednog
vrhovnog boju, koji će tokom 20.stoljeća smaknuti sa ove lijepe Planete
stotinjak milijuna ljudskih nedužnih duša, a da se pri tome ništa značajno neće
izmijeniti u toj civilizacijskoj pet milenijskoj eri socijalno klasnih podjela općeg
stvaralaštva i njegovog krpeljivog parazitizma.
*****
Ovim skromnim likovnim radom OKTOBARSKO SUĐENJE, autor želi
izraziti vlastita subjektivna viđenja jednim dodatnim podnaslovom ALEGORIJE NA
POSLJEDNJU VEĆERU, koju ovdje činu novo povijesne
ličnosti: Marx, Lenjin , De Leon, Roza Luxemburg, Monica Prince, Vera Zazulić,
Plehanov, Engels, Giuseppina Martinuzzi, Labriola, Mehring, Klara Zetkin i K.
Liebknecht, koji se okupljaju povodom Oktobarske revolucije, na kojoj se
pojavljuje centrirana ličnost Plehanova, donoseći svježe vijesti iz tadašnje
turbulentne Rusije o kukavnom smaknuću djevojčica Romanivih, čime autor
obilježava simbolićnu nizbrdicu velikih humanistički ideala devetnaestog
stoljeća, i čovjekovog povratka na još jedno ponavljanje ne polučene povijesne
lekcije.
Severino Majkus
Nema komentara:
Objavi komentar