ČETVRTAK, 24. OŽUJKA 2016.
RIJEČ DR.SC. JERICA ZIHERL NA OTVORENJU IZLOŽBE DRAGO ORLIĆ - POREČ
'Etimologija njemačke rječi "Kitsch" ukazuje na "prikupljanje smeća na ulici", a kasnije "preprodavanje starog". Taj su izraz prvi put upotrijebili münchenski trgovci potkraj XIX. st. za brzo izvedena djela po ukusu malograđanske publike. Poslije je postao sinonim za sve što je u književnom i umjetničkom stvaranju dopadljivo, što svojom tehničkom dotjeranošću, sentimentalnošću i patetičnom tematikom zadovoljava nekritičan ukus šire publike, a nema umjetničke vrijednosti. Danas, kič označava jeftine "umjetničke predmete" načinjene industrijski i namenjene masovnoj potrošnji.
Kič, općenito, podrazumijeva estetiku neukusnih, vulgarnih i glupih elemenata, ali je savršeni simbol našeg potrošačkog društva. Kič je prisutan u svim područjima ljudske djelatnosti, od umjetnosti, književnosti, filma, turizma, sporta, glazbe, mode pa do politike. Znamo da pojedinci skupljaju kičerske predmete, organiziraju se tematske izložbe, a u Frankfurtu imamo otvoren muzej kiča.
O kiču su se bavili veliki autoriteti 20. stoljeća, poput Abrahama Molesa, Gilla Dorflesa, Clementa Greenberga, Hermanna Brocha, Susan Sontag, Rolanda Barthesa, Umberta Eca ili Milana Kunder; a u nas Vera Horvat Pintarič i Željka Čorak. Ponajviše su se bavili odnosima kiča i područjima visoke umjetnosti, postavljajući si pitanja »Je li kič nešto što gotovo korumpira procese visoke kulture?« .
Tako Dorfles spominje da kič daje „ugodne, dopadljive i zaslađene utiske“, on se temelji na osjećajima, i to onim sladunjavim. Da bi se svidio, treba potvrditi ono što svi žele čuti, biti u službi uvriježenih ideja.
Nositelj kiča je Kitsch-Mensch, termin koji je uveo Herman Broch, a prigrlio Gillo Dorfles. Kundera piše „Kič je prijevod gluposti uvriježenih ideja na jezik ljepote i osjećaja.“ Kundera će govoriti o „diktaturi srca“, o „sentimentalnom odgoju“ i o „lirskoj histeriji“. Da, takvi osjećaji se temelje na zajedničkom iskustvu, na stereotipnosti i konformizmu koje dovodi do isključivosti i totalitarizma. Povijesno je poznato kako su najveća totalitarna društva odbacila apstraktnu umjetnost i bilo kakvu inovaciju.
Nacistički kič, politički plakat, ili pak svetvinčentski grobljanski plastični cvjetovi – to su neki od predmeta analize pomoću koje je Vera Horvat Pintarić istražila ne samo odnos umjetnosti i kiča nego i umjetnosti i politike. Njezina, danas antologijska knjiga „Od kiča do vječnosti“ donosi i specifično viđenje kiča, ne samo kao otklona od umjetnosti i kao njezine negacije nego i kao načina života. Vera Horvat Pintarić prihvaća i razrađuje tezu da je kič i stil života, koji živi kič-čovjek: kičist, sebičan, površan i okrutan, nasrtljivo samouvjeren i siguran u svoju patvorenu i često posve izokrenutu sliku stvarnosti.
Ako razmatramo Kič kao stil života, ili po Željki Čorak „kič kao pečat vremena na stvarima i pojavama«, ili pak kako zaključuje nekoliko svjetskih autoriteta da »je kič sve ono što krivotvori stil i volju jednoga vremena«, tada u našemu kontekstu - ovom večerašnjom izložbom – tada nam Drago Orlić pokazuje ( ili piše u svom predgovoru) njegovo savršeno ovladavanje kič materijom.
Do koje granice? Do granice podno različitih struktura, oblika, boja i tonova, koje jedan motiv vežu uz drugi na osnovi njihove istosti. Do te granice koja metaforičku kategoriju Vremena vezuje uz nevažeće satove, koji , loveći jedan drugog, istiskuju vrijeme kao grešku, kao drugost; kao vječeno ponavljanje istog.
I kako se boriti protiv vječnog ponavljanja istog? Orlić kaže sumnjama i zapitkivanjima. I njemu su potrebne izvjesnosti i jednostavne istine, one razumljive što većem broju ljudi; istine kao obrasci kojima jedno prepoznajemo i povezujujemo s drugim značenjem.
Sociolog Abraham Mol kaže u svojoj knjizi "Psihologija kiča - umjetnost sreće" da se kič definira kroz pet principa: osrednjost, neadekvatnost, nagomilavanje, sinestezija i udobnost. Tako se kič djelo odlikuje ponavljanjem, gomilanjem i pretjeranom teatralnošću, stvarajući stereotipe koji odgovaraju brzom zadovoljavanju potreba većine. Radovi Drage Orlića upravo se zasnivaju na principu zadovoljavanja suvremenih potreba za instant vremenom i instant duhovnošću. Ako se poslužimo terminologijom psihologije, tada Orlić postaje savršen primer teorije - da kao masku za Vrijeme često se upotrebljava Kič.
Kič i fiksacija vremena, prema Dorflesu, najčešće upotrebljava Idilu, Utopiju, Sreću, Ljubav i Smrt. Gotovo perverznom upotrebom ovih ne-elementa, Orlić na svojim slikama prepunih pravih, starinskih ili ne, satova koji ne pokazuju realno vrijeme, zapravo obljepljuje - prazninu.
Tako stvorena , kako bi rekao Eco, "estetska laž", ili po Jean Baudrillardu "estetska simulacija", onemogućava Orliću da polaže pravo na Vrijeme, no stoga omogućava mu pravo na moć i radost stvaranja.
"Kič je raskrsnica izmedju bića i zaborava“ – kaže Milan Kundera, dodajući da su paradigme kiča, u modernom svjetu, filmovi poput „Doktora Živaga“ iii "Kramer protiv Kramera", a tome može da se doda "Titanic", ili i strip serijal "Tehno-očevi", kao simboli ispraznosti i izvještačenosti.
No mislim da Dragu Orlića muči jedna druga Kunderina izjava. Ide ovako: „ Kič je želja da se udovolji po svaku cijenu. Nada je ultimativan kič.“ Unatoč tome, s kičom ili bez, Orlić se nada i vjeruje. Jest da previše razmišlja, pita i traži odgovore, a da ih pritom ne daje. No, Orlić je svjestan da to što radi znači raditi ono što voliš. Ne voli gubiti vrijeme, i nestrpljiv je. Istotako ne voli likove koji pričaju o sebi u trećem licu, osim u slučaju pisanja. Ne voli kič, a opet ga primijenjuje.
Za razliku od fizičara koji proučavaju tkivo svemira i vremena, on misli da se više dimenzije ne skrivaju u mikro razinama, nego da u životu samom. U mnogočemu se Orlić promijenio od kada sam ga upoznala onih ranih 90-ih godina, ali u mnogočemu i nije. Mišljenja sam da pitanje mogu li se ljudi zaista promijeniti s vremenom, poslijednih godina opsjeda Orlića više nego samo pitanje starosti. Zato i ima problema s Kunderinim izjavom o kiču. Jer se nada da je promjena moguća. Umjesto da više radi na tome, spoznaja da je život čudna mješavina suprostavljenih osjećaja, neponovljiva prolaznost vremena i dalje ga neprestano zbunjuje.
I da parafraziram samog autora koji je na kraju svog teksta pisao o neprestanom propitkivanju vremana samo zato /da se zna “ka je ura” naše krhke smrtnosti/, ova izložba nije kičasta nego je rugalica tom ljudskom duhovnom (ne) - maru. Kiču ili Vremenu?
No ja ću završiti sa jednom prekrasnom izjavom Meše Selimovića, a koja mi ide uz Orlića i ovu izložbu. Meša je rekao da čovjek nije star dokle god ima volje započinjati.'
Severino- SUMANUTA VREMENA
Nema komentara:
Objavi komentar