Neko opće
zatišje, pod pritiskom ljetne sparine,
kao da ovim dijelom Balkana nagovještava novu buru.
Tiho
jutro,cvrkut ptica.
Poput snenih
priviđenja jednog dostojnog nameta.
Naslovnice bez splazećih jezika, tihi stadioni pognuto cmizdravih čuda, kamuflirani kockastim šarama.
Naslovnice
bez krvavookog Karamarka, kojem je drečava povijest, s tih opustošenih
krajolika, izguslala povijesni requiem tek pred par dana.
Brexsit se
ovdje, očito, ne tiče nikoga: portafoglio koji ovdje nikada nije bio pun- sada
je posve prazan.
A Gusari „zna
se“ ; na njima sada ćuće, na oazama tropskim.
U spokoju, da se tamo razmnože tuđe muke, suze sužnjih, znoj krvavi – kalvarije ljudske.
Nema komentara:
Objavi komentar