DR.SC. JERICA ZIHERL

ČETVRTAK, 24. OŽUJKA 2016.

RIJEČ DR.SC. JERICA ZIHERL NA OTVORENJU IZLOŽBE DRAGO ORLIĆ - POREČ

'Etimologija njemačke rječi "Kitsch" ukazuje na "prikupljanje smeća na ulici", a kasnije "preprodavanje starog". Taj su izraz prvi put upotrijebili münchenski trgovci potkraj XIX. st. za brzo izvedena djela po ukusu malograđanske publike. Poslije je postao sinonim za sve što je u književnom i umjetničkom stvaranju dopadljivo, što svojom tehničkom dotjeranošću,  sentimentalnošću i  patetičnom tematikom zadovoljava nekritičan ukus šire publike, a nema umjetničke vrijednosti. Danas, kič označava jeftine "umjetničke predmete" načinjene industrijski i namenjene masovnoj potrošnji.  

Kič, općenito,  podrazumijeva estetiku neukusnih, vulgarnih i glupih elemenata, ali je savršeni simbol našeg potrošačkog društva.  Kič je prisutan u svim područjima ljudske djelatnosti, od umjetnosti, književnosti, filma, turizma, sporta, glazbe, mode  pa do politike. Znamo da pojedinci skupljaju kičerske predmete, organiziraju se tematske izložbe, a u Frankfurtu imamo otvoren muzej kiča.

O kiču su se bavili veliki autoriteti 20. stoljeća, poput Abrahama Molesa,  Gilla Dorflesa, Clementa Greenberga, Hermanna Brocha, Susan Sontag, Rolanda Barthesa, Umberta Eca ili Milana Kunder;  a u nas Vera Horvat Pintarič i Željka Čorak.  Ponajviše su se bavili odnosima kiča i područjima visoke umjetnosti, postavljajući si pitanja »Je li kič nešto što gotovo korumpira procese visoke kulture?« .

Tako Dorfles spominje da kič daje „ugodne, dopadljive i zaslađene utiske“, on  se temelji na osjećajima, i to onim sladunjavim.  Da bi se svidio, treba potvrditi ono što svi žele čuti, biti u službi uvriježenih ideja.

Nositelj kiča je Kitsch-Mensch, termin koji je uveo Herman Broch, a prigrlio Gillo Dorfles.  Kundera piše „Kič je prijevod gluposti uvriježenih ideja na jezik ljepote i osjećaja.“  Kundera će govoriti o „diktaturi srca“,  o „sentimentalnom odgoju“ i o „lirskoj histeriji“. Da, takvi osjećaji se temelje na zajedničkom iskustvu, na stereotipnosti i konformizmu koje dovodi do isključivosti i totalitarizma. Povijesno je poznato kako su najveća totalitarna društva odbacila apstraktnu umjetnost i bilo kakvu inovaciju.

Nacistički kič, politički plakat, ili pak svetvinčentski grobljanski plastični cvjetovi – to su neki od predmeta analize pomoću koje je Vera Horvat Pintarić istražila ne samo odnos umjetnosti i kiča nego i umjetnosti i politike. Njezina, danas antologijska knjiga „Od kiča do vječnosti“ donosi i specifično viđenje kiča, ne samo kao otklona od umjetnosti i kao njezine negacije nego i kao načina života.  Vera Horvat Pintarić prihvaća i razrađuje tezu da je kič i stil života, koji živi  kič-čovjek: kičist, sebičan, površan i okrutan, nasrtljivo samouvjeren i siguran u svoju patvorenu i često posve izokrenutu sliku stvarnosti.

Ako razmatramo Kič kao stil života, ili po  Željki Čorak  „kič kao pečat vremena na stvarima i pojavama«, ili pak kako zaključuje nekoliko svjetskih autoriteta da  »je kič sve ono što krivotvori stil i volju jednoga vremena«, tada u našemu kontekstu -  ovom večerašnjom izložbom – tada nam  Drago Orlić pokazuje ( ili piše u svom predgovoru)  njegovo savršeno ovladavanje kič materijom.

Do koje granice? Do  granice podno različitih struktura,  oblika, boja i tonova, koje jedan motiv vežu uz drugi na osnovi njihove istosti. Do te granice koja metaforičku kategoriju Vremena vezuje uz nevažeće satove, koji , loveći jedan drugog, istiskuju vrijeme kao grešku, kao drugost; kao vječeno ponavljanje istog.

I kako se boriti protiv vječnog ponavljanja istog? Orlić kaže sumnjama i zapitkivanjima. I njemu su potrebne izvjesnosti i jednostavne istine, one razumljive što većem broju ljudi;  istine kao  obrasci kojima jedno prepoznajemo i povezujujemo s drugim značenjem.   

Sociolog Abraham Mol kaže u svojoj knjizi "Psihologija kiča - umjetnost sreće" da se kič definira kroz pet principa: osrednjost, neadekvatnost, nagomilavanje, sinestezija i udobnost. Tako se kič djelo odlikuje ponavljanjem, gomilanjem i pretjeranom teatralnošću, stvarajući stereotipe koji odgovaraju brzom zadovoljavanju potreba većine. Radovi Drage Orlića upravo se zasnivaju na principu zadovoljavanja suvremenih potreba za instant vremenom i instant duhovnošću. Ako se poslužimo terminologijom psihologije, tada Orlić postaje savršen primer teorije - da kao masku za Vrijeme često se upotrebljava Kič.  

Kič i fiksacija vremena, prema Dorflesu, najčešće upotrebljava  Idilu, Utopiju, Sreću, Ljubav i Smrt. Gotovo perverznom upotrebom ovih ne-elementa, Orlić na svojim  slikama prepunih pravih, starinskih ili ne, satova koji ne pokazuju realno vrijeme, zapravo obljepljuje  - prazninu.

Tako stvorena , kako bi rekao Eco, "estetska laž", ili po Jean Baudrillardu  "estetska simulacija",  onemogućava  Orliću da polaže pravo na Vrijeme, no stoga omogućava mu pravo  na moć i radost stvaranja.

 "Kič je raskrsnica izmedju bića i zaborava“ – kaže Milan Kundera, dodajući da su paradigme kiča, u modernom svjetu, filmovi poput „Doktora Živaga“ iii "Kramer protiv Kramera", a tome može da se doda "Titanic", ili i strip serijal "Tehno-očevi", kao simboli ispraznosti i izvještačenosti.

No mislim da Dragu Orlića muči jedna druga Kunderina izjava. Ide ovako: „ Kič je želja da se udovolji po svaku cijenu. Nada je ultimativan kič.“  Unatoč tome, s kičom ili bez, Orlić se nada i vjeruje. Jest da previše razmišlja,  pita i traži odgovore, a da ih pritom ne daje. No, Orlić je svjestan da to što radi znači raditi ono što voliš. Ne voli gubiti vrijeme, i nestrpljiv je.  Istotako ne voli likove koji pričaju o sebi u trećem licu, osim u slučaju pisanja. Ne voli kič, a  opet ga primijenjuje. 

Za razliku od fizičara koji proučavaju tkivo svemira i vremena, on misli da se više dimenzije ne skrivaju u mikro razinama, nego da u životu samom.  U mnogočemu se Orlić promijenio od kada sam ga upoznala onih ranih 90-ih godina, ali u mnogočemu i nije. Mišljenja sam da pitanje mogu li se ljudi zaista promijeniti s vremenom, poslijednih godina opsjeda Orlića više nego samo pitanje starosti.  Zato i ima problema s Kunderinim izjavom o kiču.  Jer se nada da je promjena moguća. Umjesto da  više radi na tome, spoznaja da je život čudna mješavina suprostavljenih osjećaja, neponovljiva prolaznost vremena  i dalje ga neprestano zbunjuje.

I da parafraziram samog  autora koji je na kraju svog teksta pisao o neprestanom propitkivanju vremana samo zato /da se zna “ka je ura” naše krhke smrtnosti/, ova izložba nije kičasta nego je rugalica tom ljudskom duhovnom (ne) - maru. Kiču ili Vremenu?

No ja ću završiti sa jednom prekrasnom izjavom Meše Selimovića, a koja mi ide uz Orlića i ovu izložbu. Meša je rekao da čovjek nije star dokle god ima volje započinjati.'