PIŠE INOSLAV BEŠKER ZA GLOBUS
Hoće li pokret koji kaže 'Gonite se u k....!' zavladati cijelom Italijom?
- AUTOR:
-
- Inoslav Bešker
OBJAVLJENO:
- 06.11.2016. u 11:44
Jedna od razlika otočnog Islanda na sjevernom rubu Evrope i poluotočne Italije na južnome je i u tome što Piratska stranka nije uspjela doći na vlast u Reykjaviku, dok je PoKret 5 zvjezdica na vlasti u gradu Rimu, a ima znatnih izgleda da zavlada i svom Italijom, dovevši tako i u jednoj članici G7 na vlast prosvjednu stranku.
Prosvjed na vlasti je, dakako, contradictio in adiecto, oksimoron – ali samo ako zanemarimo dijalektiku dijakronije. Naprosto zato što ne samo apsolutne novosti, nego i mnoge varijante nastaju prosvjedom. Kao i u inih zametaka, ni u prosvjedima nije otprve razvidno koja će se morula ili blastula razviti u Hawkinsa, koja uSchwarzeneggera, koja u Vilibora, a koja će naprosto usahnuti kao resorbirani abortus (u više od polovice blizanačkih trudnoća jedan od zametaka “nestaje”).
Prosvjed je sin indignacije nad nekom praksom koju pojedinci smatraju sramnom. Hoće li se prosvjed razviti u pokret ovisi o tome koliki će postotak pojedinaca pristati da se pridruži indignaciji. Hoće li pokret biti kratkoga ili dugoga daha ovisi pak o cijelom nisu faktora, a prvi su s jedne strane dubina (osobna) indignacije i njezina širina (grupna, etnička, klasna itd.), a sa suprotne količina konformizma kao osobne odnosno društvene inercije.
Gdje je indignacija jača od konformizma prosvjed se profilira kao hereza; gdje se hereza konformira nastala je nova religija. Mehanizam je manje-više istovjetan u društvima kroz historiju, bez obzira na to o kakvim je tipovima vlasti i vlasništva riječ: među olimpskim bozima koji su podijelili more, kopno i podzemlje, u religiji, u politici, u nogometnoj federaciji…
Unutar višestranačke demokracije prosvjed poprima dva najčešća oblika. Prvi je pasivan: kada se indignacija nad praksom očitava kao nemoć pojedinca da utječe na praksu, pa se on naprosto pasivizira, ne izlazi na izbore (u Evropi) ili naprosto ne uzima izborni certifikat (onkraj Velike bare, gdje sustav certifikata omogućava disimulaciju i same statistike). Drugi je aktivan: glasanje usmjereno na izazivanje hemoragije podrške vladajućoj paradigmi, po mogućnosti za nešto što će je iritirati, po načelu “osvete malog Japanca” iz pradavnog vica.
Prosvjed je po svojoj genezi abrogativan. Zahtijeva da se neka praksa dokine, da se prestane nanositi šteta i sramota. Da se uklone oni koji tu praksu provode i koji od nje profitiraju.
Da bi prosvjed prerastao u pokret, nužno je da bude – ili da se čini – i propozitivan a ne samo abrogativan, dakle da predloži i poziva kako i čime zamijeniti praksu koju proziva kao nesnosnu.
To je prvi kritičan moment, jer je vazda lakše naći konsensus za protivljenje (budući da motivacija može biti krajnje raznorodna: fundamentalizmu neke religije suprotstavit će se i liberalno krilo iste religije, i ateizam, i fundamentalizam ine religije) nego za pristajanje, kamoli za zauzimanje za neki projekt.
Drugi kritički moment je dolazak na vlast pokreta koji se rodio iz prosvjeda, jer svaka teritorijalna vlast pretpostavlja konsolidiranje hijerarhijske organizacije, a time i strukturiranje pokreta (ako je religijski: u crkvu, ako je politički: u partiju itd.).
Treći kritički moment je, dakako, obnašanje vlasti. Ne samo zato što vlast haba ideje (pa time razjeda idealni i idealistički naboj koji prosvjed unosi u pokret), nego i zato što je svrha vlasti moć, što moć omogućuje korist, a koristoljublje izaziva prosvjed – kako u onih koji su protiv koristoljublja, tako i u mnogo brojnijih koji svoju korist pretpostavljaju tuđoj.
Korist je, dakako, onaj ključan motivacijski moment, kvantni princip društvene mehanike, koji funkcionira kao stidak – dobar ukus licemjerja zahtijeva da ga se zakriva adekvatnim smokvinim listom, čak i leksičkim, pa se radije iskazuje u pseudoetičkoj varijanti, kao “neko dobro” (da citiramo Aristotela), opće dobro, zajedničko dobro – sugerirajući da i drugi treba da smatraju lošim, čak zlim, ono što nam ne koristi, pa se kao “čuđenje u svijetu” doima Saint-Exupéryjev lisac koji u talasanju žita ne vidi primarno kruh i tjesteninu, ili barem brioše Marie Antoinette, nekadašnje male princeze Marije Antonije koja je dva mjeseca mlađemu djetetuMozartu brisala suze – nema medalje koja ima samo jednu stranu, nema teze bez dijalektičke antiteze.
Mariji Antoniji, osjetljivoj na suze pojedinca ali ne i bezlične klase, konce je smrsio prosvjed, baziran na višemilenijskoj indignaciji, ali razbuktao u krizi. U pokretu je prosvjed buknuo u revoluciju, revolucija je urodila diktaturama koje su se smjenjivale kroz državne udare, replikama vjerskih ratova (religije su bile: rojalistička i republikanska, koja se odozgo logično preobrazila u imperijalnu), kontinentalnim ratom, Pirovom pobjedom rojalizma (današnji diplomatski uzusi su jedan od plodova Bečkog kongresa), pa je sav taj seizmički roj rezultirao liberalnim strankama koje su se u jedno doba izmjenjivale na vlasti s konzervativnima, a onda su potonule na marginu. Ne zato što bi razlozi indignacije koja ih je proizvela bili povijesno dokinuti, nego zato što je ista indignacija, ali na drugoj društvenoj razini, urodila novim prosvjedom: socijalističkim.
Kao što su laburisti s Rossom McDonaldom prije devedesetak godina pospremili na tavan whigovce, tako i socijaldemokracija – koja je od liberala preuzela ne samo mjesto u parlamentarnim hemiciklima, nego i baznu ideologiju, poglavito ekonomsku – postupno ali neumitno biva otplavljena na pučinu kao i Modugnov Stari frak, jednako anakrona kao i Titov cilindar u Vatikanu.
Koji će od prosvjednih pokreta zauzeti njezino mjesto na toboganu izdanih nada? U povijesnoj perspektivi gotovo da je beznačajno. Ciklus im je zadan – ako opstane neka vrsta predstavničke demokracije. Od braće Grakha, od razdvojbe optimata i populara, od populističkih pokreta koji su urodili diktaturama Sylle, Cezara i, napokon, Augusta (presliku ćemo naći i u Firenzi od guelfa i gibelina, pa bijelih i crnih guelfa, pa augustovski prikrivene diktature Cosima de' Medicija, do sve jalovije dinastije…) obrazac je zadan, do daljnjega. U kritičkim prikazima odnosâ Cezara,Pompeja i Cicerona dovoljno je promijeniti imena, pa se obresti u aktualnim meandrima talijanske politike.
Dok su protagonisti socijalne psihologije isti – a kroz milenije se mijenja komunikacija, ne nužno i interakcija – dotle je vjerojatna cikličnost situacija i solucija. Iz geologije i vulkanologije učimo da sitni pomaci i strombolijanske erupcije ne rađaju katastrofe, jer su one posljedice dulje nepomičnosti: što se napetost trajnije akumulira, potres je razorniji, što je vulkanski kotao dulje pod presijom veća je opasnost od plinijske eksplozije. Mehanizam krize nije bitno različit ni u društvu, poglavito u njegovoj ekonomiji (gdje se motiv koristi pojedincu doima kao odraz njegova nagona za samoodržanjem: akumuliranje imutka ne produljuje život, ali bijeda uzrokuje smrt).
Čitajući Babel'a (nije čudo da ga je Stalin dao zatući u Butyrki) lako je uočiti mehanizme kojima prosvjed prerasta u razoran, okrutan populizam, bazno bezidejan. U ratnim odnosno revolucionarnim uvjetima nerijetko krvožedan (tu jeHašek sa svojim prikazom Bugulme poučniji od kohorte politologa, kamoli ostrašćenih povjesničara). Ideološko ruho koje će navući gotovo da je sekundarno. Fašizmu nisu manjkali socijalni elementi, “realni socijalizam” se profilirao kao etatistički kapitalizam.
Ako nema ni rata ni revolucije, populistička stranka prosvjednih korijena se širenjem glasačke podrške utapa u drevnu shemu: Gianfranco Fini je, da bi dosegao 15 posto, svoje postfašiste razmazao na podlogu desnog centra, Marine Le Pen je sada već nacionalna konzervativka, za razliku od svoga parafašističkog oca.
Da, ankete kažu da će po sadašnjem izbornom zakonu PoKret 5 zvjezdica ući u drugi krug parlamentarnih izbora 2018 i da će u njemu premoćno potući i desni i lijevi centar (pa i zato što će onaj koji ispadne u prvom krugu glasati, prosvjedno, protiv brata po centrizmu).
Kada ga je Grillo osnovao, ono V u nazivu MoVimento označavalo je bojni poklič “Vaffanculo!” (slobodnije: “Gonite se u k…!”, što smo preveli verzalnim K). Danas već, dok vladaju gradovima, taj prosvjedni barjak je davno spušten sa stijega: abrogativna faza je prošla, u propozitivnoj još tumaraju, stignu se kompromitirati i osramotiti do 2018.
Svaka sličnost bilo s Mostom, bilo sa Živim zidom, samo je neumitna
Nema komentara:
Objavi komentar