ISPOVIJEST ZA GLOBUS

ZOVE SE EMA, IMA DIJAGNOZU GRANIČNOG POREMEĆAJA LIČNOSTI, A LIJEČI SE U JANKOMIRU 'Ne vjerujem ljudima, pa namjerno uništavam prijateljstva i veze'

    AUTOR: 
    • Karmela Devčić
    •  OBJAVLJENO: 
  • 06.11.2016. u 15:57


iStock, Hanza Media

fotografija je ilustrativna



Ja nju volim najviše na svijetu, iskreno će, repetitivno povlačeći dlan kroz dlaku pospane maltezerice. “Ona mi jedina nudi pravu, 'ljudsku' utjehu. Često se osjećam napušteno”, govori Ema. Prevalila je, ima tome nekoliko godina, pedesetu. U Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan, poznatijoj kao Jankomir, liječi se od graničnog poremećaja ličnosti, tzv. borderlinea. Trenutačno je u programu austenovski nazvanom Razum i osjećaji (RIO), u tamošnjoj dnevnoj bolnici.
Impulzivnost
“Ljudi s graničnim poremećajem ličnosti (GPL) stabilno su nestabilni, oni su kontinuirano nestabilni. Imaju dramatične, nagle i vrlo česte promjene raspoloženja, impulzivni su, nerijetko preko noći mijenjaju mišljenje o bitnim im ljudima oko njih, jedan dan im je netko divan, drugi dan im je grozan, idu od obožavanja do mržnje i lako ih je razočarati i povrijediti. Ta njihova pojačana impulzivnost i nemogućnost podnošenja frustracija jako im smeta da dobro funkcioniraju u životu. Kroz život idu kao bura. Neki put ih doživljavam kao kotrljajuće klupko iz kojeg samo frca i izbija. Frcaju osjećaji, povrede koje su doživjeli, promašaji”, kaže dr. Majda Grah.
GPL je sve češća dijagnoza, trenutno je ima svaki deseti koji se liječi po psihijatrijskim ambulantama, i svaki peti hospitaliziran na psihijatriji. To da je GPL sve više dr. Branka Restek Petrović, liječnica koja je osmislila programe RIO 1 i RIO 2, za liječenje GPL-a koji koriste u bolnici Sveti Ivan, tumači i društvenim promjenama i većom osviještenošću ljudi. “Ljudi danas lakše traže pomoć, više i znaju o psihičkom zdravlju. Drugo, u nekadašnjem se sistemu lakše dobivalo bolovanje, pa i vrlo duga bolovanja, a sad se čovjek mora fokusirati i liječiti da bi bio funkcionalan jer se inače boji ostati bez posla...”
Maltezerica se skutrila, pretvorila u bijelo klupko na naslonjaču sofe, a Ema nastavlja: “I mama i tata su imali karijere, u našoj kući uvijek je bilo svega. Materijalnog i previše. Nikad mi nije ničeg falilo – osim njihova razumijevanja, osim njihove iskrene zainteresiranosti za mene. Sestra i ja imale smo skijanja, odjeću uvijek u trendu, škole stranih jezika, izlete, ali nisam imala njihovu stvarnu pažnju i ljubav, barem ne onako i onoliko koliko je to meni trebalo.”
“Bila sam na fakultetu kad su oboje otišli u mirovinu. Živciralo me je da su stalno kod kuće. Tata pomalo mrk, dosta hladan, u svom svijetu. Ni mama nije bila posebno razgovorljiva, napravila bi za nas sve što je trebalo, ali kako se stvarno osjećam, kako sam, to je nije suštinski zanimalo. Ja bih rekla da su oni bili korektni, ali distancirani roditelji. Do moje 15. godine. Tad se dogodilo da me obiteljski prijatelj pokušao napastovati. Prvo sam se lomila reći to roditeljima ili ne. Kad sam im konačno kazala, njihova reakcija me boljela skoro kao i ono što sam doživjela od tog čovjeka. Rekli su da je on labilan, da sam ja to svojim ponašanjem skoro pa sama izazvala”, priča Ema.
Od tada više nije imala povjerenja ni u tatu ni u mamu. “Išlo mi je na živce njihovo deklarativno katoličanstvo, upiranje u moral, to deklarativno milosrđe i ljubav koju vjera traži i suštinska sebičnost koju sam vidjela kod mojih. Na fakultetu sam relativno često mijenjala dečke. Ne mislim da sam bila naročito promiskuitetna, ali mama mi je govorila da se 'kurvam', da ih sramotim, da pazim da me netko od susjeda ne vidi s novim dečkom kad još ne znaju ni da je stari otišao u naftalin. A ja bih se u svakog iskreno zaljubila, bila bi očarana, kao začarana. Onda bi me povrijedio. Lako je mene povrijediti – dovoljno je da, recimo, tu večer izađe s prijateljem na pivo umjesto sa mnom u kino, ili da se nije javio odmah ujutro na moj rođendan da mi čestita”, kaže.
Sve je doživljavala dramatično. “I kao što bih do maloprije bila bezumno zaljubljena i kovala ga u zvijezde, tako bih naglo bila silno razočarana i povrijeđena i odmah raskidala vezu. Slično je bilo i u odnosima s prijateljicama. Moje je geslo bilo: 'Ili si 100 posto uz mene ili nisi sa mnom.' Čim bi mi nešto zasmetalo, ta nova prijateljica za koju sam mislila da je pouzdana, lojalna, empatična, postala bi mi mrska. Brzo bih prekidala prijateljstvo”, pojašnjava.
Prva depresija lupila ju je nakon obrane diplomskog. “Danima nisam ustajala iz kreveta. Nisam se prala, doručkovala sam cigarete, ručala konjak. Na kraju sam završila na hospitalizaciji u Jankomiru”, kaže.
Dr. Majda Grah ističe da GPL prati tzv. splitting ili rascjep u doživljavanju svijeta i drugih ljudi. “Nekoga brzo idealiziraju, a potom ga isto tako brzo devaloriziraju. To su ljudi koji su kroz život doživjeli silnu bol zbog odbacivanja ili razdvajanja i oni danas svaku mogućnost odbacivanja doživljavaju kao veliku ugrozu. Očajnički pokušavaju izbjeći napuštanje od drugih ljudi, bilo da je ono stvarno ili, još češće, samo zamišljeno. Zato imaju problema u emocionalnim vezama, njihovi su odnosi vrlo nestabilni. Nerijetko će i sami grubo odbaciti prijatelja ili partnera, sve iz straha da taj drugi ne bi kasnije odbacio njih”, pojašnjava.
Poremećaj
“To rade i u terapijskom procesu, to često pokušavaju napraviti i u odnosu psihoterapeut-pacijent. Prvo liječnika idealiziraju, veličaju, a onda, ako se dogodi da im ne pristupimo na način na koji su očekivali, osjetit će silno razočaranje, možda doktora proglasiti lošim i nesposobnim. Psihoterapeut je svjestan da je to dio patologije koja ide s tim poremećajem, da je to pacijentova obrana od osjećaja koje ima u sebi”, kaže liječnica.
Ema je u mirovini. Otišla je prerano, danas joj je kaže žao što se upornije nije liječila i ostala raditi. “Godinama sam imala problema na poslu. Nisam se mogla natjerati dolaziti na vrijeme. Nisam mogla pristati na razna pravila koja su vladala u uredu i koja su drugi prihvaćali. Puno sam spavala. Da zaboravim. Lakše mi je bilo dok ne znam za sebe.”
Ljudi s GPL-om skloni su pomicanju granica, objašnjava dr. Grah. “Njima je, primjerice, čudno zašto u dnevnoj bolnici moramo započeti psihoterapijsku grupu u 9, ako bi mogli i u 9.15 ili zašto se na odjelu gdje borave hospitalizirani ne možemo dogovoriti da se na terasi smije ostajati i pušiti i nakon 23 sata ako već ne mogu spavati. Ne možemo, jer to znači da ljudi izlaze iz soba, cirkuliraju cijelu noć i bude druge, remete mir. Ali oni će svejedno i dalje pitati, htjeti to mijenjati jer žele pomicati granice. Lako je zamisliti da osoba s GPL-om teško funkcionira na poslu kad u radnoj sredini krene svako malo tražiti i isprobavati ne bi li pomaknula neke granice. Imaju li šefa ili poslodavca koji je empatičan, koji može vidjeti čovjeka kroz ono što on jest sveukupno, a ne samo kroz vanjsko funkcioniranje, takav šef će ih prihvatiti, zaključit će: 'Odlično mi radi posao i nije bitno što je pomalo 'težak', pa će ga pustit da ostane raditi. No, mnogi nemaju tu sreću.”
Program RIO 1, osmišljen za liječenje GPL-a, traje tri mjeseca, pacijenti dolaze u dnevnu bolnicu dva puta tjedno, i borave od 9 do 15 sati. Uz grupnu psihoterapiju, prolaze i psihoedukaciju, uče prepoznati osjećaje i reagirati na njih. Psihoedukacija je otvorena i za članove obitelji. Jednom tjedno, četvrtkom, imaju i tzv. art terapiju – liječenje filmom, poezijom, dramom; umjetnost pomaže sresti vlastite osjećaje i raditi na njima. Kad završe RIO 1 uključuju se u RIO 2 koji traje sljedećih pola godine. To znači da jednom tjedno, u poslijepodnevnim satima, dolaze u dnevnu bolnicu, na grupu. Poslije toga nastavljaju se liječiti ambulantno, bilo da dugotrajno idu na individualnu ili grupnu psihoterapiju.
Zajedništvo
“Na grupnoj sam terapiji shvatila“, priča Ema, “više slušajući druge, negoli pričajući o sebi, jer u puno fragmenata tuđih priča prepoznala sam i komadiće svog života, svojih emocija, moje povrijeđenosti... Shvatila sam da sam cijelo vrijeme tražila ljubav od roditelja koju mi oni nisu dali, ili mi je nisu dali na način kako je meni trebalo. U grupi imam osjećaj zajedništva, konačno u životu imam ljude i mjesto gdje mogu otvoreno govoriti o sebi a da se osjećam prihvaćeno. Brzo sam tu vidjela da se sve te situacije i osjećaji ne događaju samo meni, da ima puno ljudi koji imaju isti ili vrlo sličan problem.”
Liječnik terapeut je na grupi da podcrta ponešto od izgovorenog, da usmjeri razgovor, razumije proces i upravlja njime, vodi ljude ka liječenju.
“Pacijenti puno bolje čuju poruke kolega iz grupe negoli poruke liječnika. Jer, ono što govori netko iz grupe je proživljeno na vlastitoj koži i time ima dozu autentičnosti. Ja mogu ne znam koliko puta nešto reći, ali kad to pacijent čuje od nekog tko je bio u sličnoj situaciji kao i on sam, to ima drugačiju vrijednost. Recimo da na grupi netko priča kako mu se više ne živi, o tome da bi se najradije ubio. Zapeo je u nekoj fazi liječenja, ništa mu više nema smisla...”, pojašnjava.
“Liječnik na grupi potiče i druge pacijente da kažu jesu li se i oni slično osjećali, kako su tad razmišljali, u kojoj je to fazi liječenja bilo. Bude netko tko se prepozna u toj situaciji pa kaže: 'I ja sam isto tako. Ni meni nije bilo smisla u tome...', pa se javi drugi koji je trenutno još depresivniji, i onda netko od njih podijeli svoju priču: 'I ja sam se slično osjećao tada i tada, činilo mi se da ništa nema smisla, ali onda sam potražio pomoć, došao sam, tu sam se osjetio prihvaćen, osjetio sam da me netko razumije, a shvatio sam da moram i sam puno napraviti da bi se stvari promijenile'”, ilustrira snagu grupne terapije dr. Grah.
Ema nastavlja: “Roditelji su mi kupili stan i auto. No, digla sam kredit jer je tadašnja prijateljica živjela toliko bijedno da sam joj imala potrebu pomoći da kupi garsonijeru. Kad sam hospitalizirana, kredit su vraćali moji mama i tata. Njima je bila sramota da to ne pokriju, a ja sam, sad znam, više negoli pomoći prijateljici htjela, dovevši starce tad u tu situaciju da otplaćuju moj kredit, od njih zapravo dobiti ljubav i pažnju. Kako je jedina pažnja koju znaju dati materijalna, onda sam stvorila situaciju da ih dozovem sebi, da za mene materijalno ponovo brinu.“
Samoozljeđivanje
“Gledam na grupi ljude koji sami sebe fizički ozljeđuju, namjerno. I ja sam sebe ozljeđivala, ali na drugačiji način, namjerno sam propuštala životne prilike. Kad sam trebala postati šefica jednog od odjela u firmi, pustila sam glas o sebi da sam alkoholičarka, nakon pauze bih bazdila na konjak. Kad me prijateljica zvala za vjenčanu kumu bila sam počašćena, dirnuta, ali drugi dan sam se s njom posvađala. Bilo je puno situacija kad sam išla gotovo pa namjerno kontra sebe. Sad znam da je u podlozi toga bila potreba da skrenem pažnju na sebe, teško je živjeti s tim osjećajem da nisi vrijedan, da nisi dovoljno dobar. Ona misli da sam dovoljno dobra, zove me za kumu, ali ja kao da u to ne vjerujem pa namjerno uništim prijateljstvo...”
Oboljeli od GPL-a često imaju potrebu za samoozljeđivanjem, uglavnom se zarezuju po tijelu, nanose si fizičku bol. Dr Grah objašnjava: “Ozljeđuju se jer im je na trenutak, kad osjete tu fizičku bol, lakše. Lakše im je jer je ta fizička bol privremeno veća od one velike psihičke boli i straha od odbačenosti koji ih mori. Ti ljudi često imaju i osjećaj unutarnje praznine, sve je to zapravo više obrana od stvarnih osjećaja negoli stvarna mogućnost da čovjek iznutra doista bude tako prazan. Nisu prazni već su zamrznuli osjećaje pa im se može činiti da unutra nema ništa.”
Može li se GPL izliječiti? “Pacijenti kroz godine liječenja počinju sve bolje i zrelije funkcionirati. S godinama života, ali i liječenjem čovjek dobije neko iskustvo, radi bolje procjene, zna da nije dobro izlagati se u nekim situacijama i to sve skupa stvori zreliju ličnost. Ali ono pravo izlječenje, u smislu da više nema tih emocionalnih doživljaja koji su u stanju razoriti ličnost, može nastati samo dugotrajnim, višegodišnjim liječenjem, psihoterapijskim i, ako je potrebno, i farmakoterapijskim”, kaže dr. Grah