PIŠE INOSLAV BEŠKER
MISTERIJ SMRTI ČOVJEKA KOJI JE OSNIVAO INU Kako je likvidiran bogati i moćni naftaš
- AUTOR:
-
- Inoslav Bešker
OBJAVLJENO:
- 21.11.2016. u 12:01
U sjećanjima Josipa Manolića pojavio se, kao fragment, Enrico Mattei (1906-1962) - po Manoliću zbiljski kreator, Deus ex machina, onog holdinga koji nam je od 1964 poznat pod nazivom INA - Industrija nafte. U trenutku Matteijeve smrti INA, dakle, još nije bila na vidiku, što ne znači da u Hrvatskoj nije postojala naftna industrija, u republičkome državnom vlasništvu, a glavni nositelj je bio Naftaplin, pod tim imenom od 1952. Tko pamti nešto dulje zna da ni Naftaplin nije nastao ni iz čega, da su poslije drugoga svjetskog rata (nakon privremene pobjede antifašističke koalicije) nacionalizirana i poduzeća koja su ranije postojala (Rafinerija u Sisku, nekadašnji Shell kao Petronafta itd.), a nad svime time je kao kondor raširila krila Državna direkcija za naftu NR Hrvatske. Njezin je proizvodni dio bio okosnica Naftaplina u koji su 1952 unesena još neka poduzeća (npr. Proizvodnja nafte Gojlo, Proizvodnje nafte Šumećani itd.).
Naime, nakon refleksne ekstremne staljinizacije Jugoslavije poslije Rezolucije Informbiroa i nakon užasne ekonomske krize uzrokovane ranjivošću staljinističkog modela, uslijedila je Kidričeva decentralizacija, u kojoj su i nafta i derivati definitivno relocirani u republičke prćije (Petrol u Sloveniji, Jugopetrol u Srbiji itd.). Naravno da ne postoji samo jedna, linearna povjesnica, u koju se osobna sjećanja uklapaju skladno i bez ostatka kao u neku plošnu slagalicu. Nerijetko se događa da iz osobnih sjećanja izrone detalji koji iz novog kuta osvjetljuju vidljivo, ili na vidjelo iznese dotad nevidljive detalje, možda ključne za razumijevanje. Ta su otkrivanja obično svojevrstan rashomon, u kojemu svatko vidi svoj dio istine uvjeren da je to cjelina, poput trojice slijepaca koji su pipali slona.
Iza kulisa
Tako i Manolić u kineskim kutijama svoga sjećanja čuva vjerojatno podatke o fragmentima nekih poteza iza kulisa, dok su se drugi fragmenti mogli dobiti i iz drugih izvora (dugo su živjeli poneki članovi Centralne revizione komisije, ponešto su privatno prepričavali neki protagonisti vremena, npr. Ivan Krajačić ili Marko Belinić). Historiografija ima svoju metodologiju koja bi morala (kondicional obvezatan) pomoći da se filtriraju vjerodostojni rezimei. I novinarstvo ima svoju jednostavniju metodologiju, koja kaže da su potrebna barem dva međusobno neovisna izvora.
A iskustvo kaže da ni dokumentima ne treba uvijek vjerovati (poglavito ako se dokumentima smatraju bilo novinarski, bilo obavještajni izvori, jer i njihovu istinitost ograničavaju sposobnost i poštenje onih koji su ih pisali). U tim situacijama katkad treba čekati desetljeća da na vidjelo iziđu podaci (ili lažni podaci, plod makinacija - nije uvijek izvjesno koji su koji; ni 100 godina od prvoga svjetskog rata nisu bili dovoljni da se rasplete sva mreža koja ga je pokrenula, iako su interesi bili jasni u prvi mah).
Tako su i podaci o Matteijevoj smrti - dvije godine prije nego je nastala INA - postali jasniji tek četrdesetak godina nakon nje, kada je mafijaš Francesco Di Carlo počeo otkrivati svoj dio misterija. Politika, špijunaža, mafija, novac - začini koji talijanske priče, baš kao i hrvatske, čine katkad pikantnijim a kadikad neprobavljivim thrillerima - ne manjkaju ni u najnovijoj staroj aferi. Najnovijoj jer je Manolić tek sada odškrinuo škrinju. Kao što je Mattei i letio i pao u trokutu Milano-Washington-Moskva, tako u svijetu sučeljenih interesnih sferi (gdje je Tito uspio iskopati privremenu nišu nesvrstanosti), tako ni ekonomski vodeća hrvatska tvrtka INA nije mogla ostati izvan horizonta obavještajnih interesa (oni su bili ipak najnazočniji u uvozno-izvoznim tvorbama, kakvi su bili Geneks i Ineks u Beogradu, ali s ograncima i u Zagrebu, pa Astra u Zagrebu itd.). Kolika je bila Matteijeva uloga u Zagrebu, na što je utjecao eventualno izravno, a na što primjerom, nije primarno novinsko štivo.
Za novine je, međutim, krajnje zanimljiv njegov lik, koji je mogao buknuti samo u prijelomnim vremenima i koji je postao do te mjere nezgodan zbiljskim nosiocima moći, da su ga mučki likvidirali, a i njegova država se, barem neko ključno vrijeme, angažirala u uroti šutnje koja se u mafijaškom žargonu zove omertà, zabašurujući tragove i podmećući lažne.
Privredno čudo
Rođen 1906, Mattei se veoma rano uključio u fašistički pokret, ali ga je podjednako rano i napustio, upisao se u Pučku stranku i ostao vjeran demokršćanskoj ideji, koji je provodio svojeglavo i smiono.
Postavljen je za povjerenika zaduženoga za likvidiranje državnog naftaplina Agip. Umjesto da ga raspremi - osovio ga je na noge, oko njega sazdao multinacionalni holding koji se od 1952 nazvao ENI (Ente Nazionale Idrocarburi).
ENI je bio jedan od protagonista talijanskoga “privrednog čuda” pa je utjecao i na javnost (kroz vlasništvom nad dnevnikom il Giorno, u mnogočemu uzorom zagrebačkog Vjesnika) i na politiku (sufinancirajući stranke). Uvevši Italiju u direktnu suradnju s Iranom, koji je za premijera Mossadeka nacionalizirao naftnu industriju, naštetio je zapadnjačkim “ sedmorim sestrama” naftne industrije (tri Standard Oila, Shell, British Petroleum, Texaco, Gulf Oil), tvrtkama koje su funkcionirale kao globalni kartel. Poginuo je 1962 u avionskoj nesreći, kada se njegov osobni avion srušio kod Bascapeà na Siciliji.
Talijanska državna istraga je to klasificirala kao nesreću. Međutim, sitni komadići kovine, nađeni u koži i kostima, te tragovi eksploziva na limu aviona, s unutrašnje strane, još su u listopadu 1995 definitivno dokazali da je Mattei ubijen bombom podmetnutom u avion, kako je 1994 “odao” bivši mafijaš Tommaso Buscetta. smrtna presuda Tako je dobila na vjerodostojnosti i pozadina ubojstva, kako ju je osvijetlio Buscetta: Enrica Matteija, predsjednika talijanskoga državnoga petrokemijskog koncerna ENI (Ente Nazionale Idrocarburi) smakla je talijanska Cosa nostra po nalogu svoje američke mafijaške sestre, a od američkih mafijaša tu su “uslugu”, tvrdio je Buscetta, naručile “sedmore sestre”, jer da im je Mattei rušio monopolne cijene, surađujući izravno s bliskoistočnim proizvođačima nafte. Matteijev ENI iziritirao je “ sedam sestara” još u Iranu, gdje je u početku pedesetih razbijao ucjenjivački embargo protiv Mossadeka (rušenjem njegova režima i jačanjem Reze Pahlavija Zapad je gurnuo Iran na stazu na čijem je kraju bila Homejnijeva “islamska revolucija”), ali je Mattei “ prepunio čašu” kada je s tadašnjim sovjetskim premijerom Nikitom Hruščëvom počeo dogovarati otkup sovjetske nafte i njezin plasman.
Između dva rata osnovao je malu kemijsku industriju, za rata se pridružio “bijelim” partizanima i bio njihov predstavnik u petočlanom Komitetu nacionalnog oslobođenja Italije, vrhovnom organu partizanskog pokreta do izbora za Ustavotvornu skupštinu.
Postavljen je za povjerenika zaduženoga za likvidiranje državnog naftaplina Agip. Umjesto da ga raspremi - osovio ga je na noge, oko njega sazdao multinacionalni holding koji se od 1952 nazvao ENI (Ente Nazionale Idrocarburi). ENI je bio jedan od protagonista talijanskoga “privrednog čuda” pa je utjecao i na javnost (kroz vlasništvom nad dnevnikom il Giorno, u mnogočemu uzorom zagrebačkog Vjesnika) i na politiku (sufinancirajući stranke). Uvevši Italiju u direktnu suradnju s Iranom, koji je za premijera Mossadeka nacionalizirao naftnu industriju, naštetio je zapadnjačkim “ sedmorim sestrama” naftne industrije (tri Standard Oila, Shell, British Petroleum, Texaco, Gulf Oil), tvrtkama koje su funkcionirale kao globalni kartel. Poginuo je 1962 u avionskoj nesreći, kada se njegov osobni avion srušio kod Bascapeà na Siciliji. Talijanska državna istraga je to klasificirala kao nesreću. Međutim, sitni komadići kovine, nađeni u koži i kostima, te tragovi eksploziva na limu aviona, s unutrašnje strane, još su u listopadu 1995 definitivno dokazali da je Mattei ubijen bombom podmetnutom u avion, kako je 1994 “odao” bivši mafijaš Tommaso Buscetta.
Smrtna presuda
Tako je dobila na vjerodostojnosti i pozadina ubojstva, kako ju je osvijetlio Buscetta: Enrica Matteija, predsjednika talijanskoga državnoga petrokemijskog koncerna ENI (Ente Nazionale Idrocarburi) smakla je talijanska Cosa nostra po nalogu svoje američke mafijaške sestre, a od američkih mafijaša tu su “uslugu”, tvrdio je Buscetta, naručile “sedmore sestre”, jer da im je Mattei rušio monopolne cijene, surađujući izravno s bliskoistočnim proizvođačima nafte. Matteijev ENI iziritirao je “sedam sestara” još u Iranu, gdje je u početku pedesetih razbijao ucjenjivački embargo protiv Mossadeka (rušenjem njegova režima i jačanjem Reze Pahlavija Zapad je gurnuo Iran na stazu na čijem je kraju bila Homejnijeva “islamska revolucija”), ali je Mattei “prepunio čašu” kada je s tadašnjim sovjetskim premijerom Nikitom Hruščëvom počeo dogovarati otkup sovjetske nafte i njezin plasman. Mattei je nešto ranije pregovarao s američkim predsjednikom Johnom F. Kennedyjem oko smirivanja napetosti između talijanskoga državnoga petrokemijskog kolosa i pretežno američkih naftnih “sedam sestara”. Kennedy tim razgovorom nije bio zadovoljan. Tek je devedesetih godina isplivalo na vidjelo da Kennedyja nije mučilo ni što je Mattei radio po Iranu (u međuvremenu je još predsjednik Dwight Eisenhower, Kennedyjev prethodnik, dao maknuti Mossadeka i ojačati poziciju šaha Reze Pahlavija), a ni odnos ENI-ja i “sedmorih sestara” - nego Matteijevi dogovori s Hruščëvom. Kennedy je zahtijevao da talijanski državni konzorcij od toga odustane, pozivajući se i na obaveze Italije u sklopu Sjevernoatlantskog pakta. Mattei je odbio. Moguće je da je time sebi potpisao smrtnu presudu. Pripovijedalo se, i prije Kennedyjeva dolaska na vlast, da je Kennedy koristio mafiju i za svoje političke posle (njegov otac Joseph Kennedy i mafijaš Sam Giancana bili su partneri u ilegalnom uvozu alkoholnih pića u Boston za prohibicije). Poznata je priča o neuspjelu atentatu na Fidela Castra; sumnjalo se da je Cosa nostra otrovnim supozitorijem eliminirala i Marilynu Monroe, kao bivšu i stoga nezgodnu ljubavnicu Johna i Roberta Kennedyja. Višekratno se tvrdilo da je potom i samog predsjednika Kennedyja smaknula baš Cosa nostra, kao nezahvalnika, a i da je imala prste u eliminaciji njegova brata Roberta. Da je Mattei ubijen, da nije poginuo pukim slučajem, sumnjalo se odmah. Hruščëv je rekao Giorgiu Bocci (tada uredniku u milanskom Il Giornu) da sovjetska špijunaža ima o tome podatke. Ipak, prva istraga je zaključena 1972., bez rezultata. Ponovo je otvorena tek 1994., zahvaljujući Buscetti - i sada se pouzdano zna barem da je Mattei ubijen i tko ga je ubio, ali naručitelji još nisu “prokazani”. Atmosfera straha Prva je istraga zatvorena u atmosferi straha. Baš u to doba je redatelj Francesco Rosi za svoj film Slučaj Mattei zatražio od novinara Maura De Maura da mu prikupi podatke o posljednjem Matteijevu boravku na Siciliji. Tri mjeseca kasnije mafija je ubila De Maura, koji je prijateljima najavio da je došao do “nezgodnih” otkrića - ali nije stigao reći kojih. Sumnjalo se, naravno, da je posrijedi afera Mattei, pošto je to istraživao. Četvrt stoljeća kasnije i dvije godine poslije vještva koje je dokazalo da je Mattei ubijen bombom podmetnutom u avion, dakle 1997., podignuta je optužnica protiv Marija Ronchija, za koga tužilaštvo tvrdi da je skrenuo istragu. Bio je očevidac kraha Matteijeva aviona. Novinarima je rekao da je na nebu vidio bljesak, plamen i eksploziju, a onda se avion srušio. Već sljedeći dan je promijenio verziju, tvrdeći da je eksplozija izbila tek kad je avion pao. To je onda korišteno kao dokaz da je Matteijev avion pao pa se zapalio, a ne da ga je srušila bomba. Ronchi je u međuvremenu dobio krasan posao od Enija i kuću, a Eni je zaposlio i njegovu kćer, koja nije dobila otkaz ni kad bi po 6 mjeseci izbivala s radnog mjesta. Trideset godina poslije nestanka novinara Maura De Maura, javio se mafijaški pokajnik Francesco Di Carlo, tvrdeći da su De Maura udavili mafijaši u dogovoru s državnom kontrašpijunažom, jer je otkrio pripreme za državni udar - dakle nešto donekle različito i za vlasti u Rimu opasnije od afere Mattei. Di Carlo je, međutim, u tom sklopu također otkrio koji je mafijaš 1962. podmetnuo bombu u avion Enrica Matteija, tadašnjeg predsjednika državne naftne tvrtke ENI koja se zamjerila američkim naftaškim “sedmorim sestrama”). Dvojica novinara rimske Repubblice našli su se tada pod istragom jer su “provalili” tu strogo čuvanu istražnu tajnu. Oni su otkrili da Di Carlo - dugogodišnji šef (capomandamento) mafijaške Cose nostre u Altofonteu blizu Palerma - tada već tjednima natenane “pjeva” sve što zna, ali su istražni suci to htjeli sačuvati kao tajnu, da se mafijaši ne stignu organizirati. Naravno, čim je la Repubblica to objavila, počela je utrka i drugih glasila, pa je Di Carlovo “pjevanje” dospjelo u udarne termine televizijskih dnevnika i na naslovne stranice drugih listova, pa smo o tome pisali i u Hrvatskoj.
Smisao za humor
Di Carlo je prozvan kao protagonist još jednog misterija: smrti bankara Roberta Calvija, povezanoga s Vatikanom, koji je upropastio Ambrozijansku banku i zatim nađen mrtav pod londonskim Mostom crnih fratara. I ta je smrt bila u londonskoj policiji klasificirana kao samoubojstvo, pa je tek kasnije otkriveno da se naprosto tehnički nije mogao objesiti na način na koji je nađen, a onda je ponovljena autopsija pokazala da je Calvi bio prvo zadavljen, pa tek onda obješen pod most znakovita naziva, kao dokaz mafijina smisla za humor. Prosula se zatim vijest da je Calvija zadavio baš - Di Carlo. Sam novinar De Mauro, brat čuvenog lingvista i kasnijeg ministra obrazovanja Tullija De Maura, bio je za drugoga svjetskog rata pripadnik Decime MAS, komandoske podmorničke jedinice kojom je zapovijedao knez Junio Valerio Borghese i koja se pridružila Mussolinijevoj Talijanskoj Socijalnoj Republici nakon kapitulacije službene Italije 1943. De Mauro je doznao da Borghese, zajedno s talijanskim tajnim službama, priprema državni udar, te da dogovara vojnu suradnju i s mafijaškom Cosom nostrom.
Pošto se raspitivao među mafijašima koji su tada redovito dolazili kockati u palermitanski Novinarski klub, jedan od njih je upozorio tadašnjeg šefa Cose nostre Stefana Bontatea. Bontate, Giuseppe Di Cristina i Pippo Calderone odletjeli su odmah u Rim i sastali se s Borgheseom, generalom Vitom Micelijem (vodio je tadašnju vojnu kontrašpijunažu SID) i pukovnikom Gianadeliom Malettijem (vodio je SID-ov Odsjek D za “posebne operacije”, tj. terorizam, ubojstva itd.; general Maletti - jedini preživio, jer je utekao u Južnu Afriku - tvrdi da nije bio on, nego pukovnik Cosimo Pace).
Zajedno su odlučili da De Maura treba eliminirati. DRŽAVNI UDAR Po novinara su došli Emanuele D’Agostino, Bernardo Provenzano (koji je tada već bio sedam godina u svome dugom bijegu pred policijom) i Stefano Giaconia. Obećali su De Mauru neke podatke, odveli ga sa sobom, mučili uzalud da oda odakle mu vijest, a zatim su ga zadavili i pokopali u koritu Oreta, na periferiji Palerma. Državni udar nije izveden jer su ga stopirali Amerikanci, pošto su se prve postrojbe već pokrenule.
I sud u Paviji, koji je istraživao Matteijevu smrt, poslije tih otkrića o ubojstvu De Maura proširio je i istragu o Matteiju. Tako su manje-više svi elementi njegove smrti (osim krajnjeg pitanja: tko je od američke mafije naručio likvidaciju, “sedam sestara” ili braća Kennedy) bili poznati još prije dvadesetak godina, pa je Manolićeva tvrdnja - da su okolnosti Matteijeve smrti mutne - zakasnila za stvarnošću barem dva decenija
******************************************************
NAFTA, GLAVNI POGON I UZROČNIK KAPITALISTIČKE RAZORNOSTI 20. STOLJEĆA
www.severinomajkus.com
Nema komentara:
Objavi komentar