KOLUMNA
Granica kod Limskog kanala
Piše: Elio Velan
| Objavljeno: 25.10.2016 | 15:42 | Zadnja izmjena: 25.10.2016 | 15:42 | 0 komentara |
Prije par dana, čim sam po dolasku u Poreč parkirao auto na velikom gradskom parkiralištu i kišobranom napravio par koraka do tržnice, morao sam se skloniti u jedan kafić da se ne bih sav smočio. Naručio sam kavu i zvao doma u Rovinju. Morao sam duže čekat da se supruga javi, jer je na terasi stavljala robu sušit na dugom špagu. U Rovinju sunce, u Poreču kiša; istarska meteorologija je složenija od televizijske predstave. Kad sam bio mali početkom '60-tih odlazio sam za vrijeme zimskog raspusta na sanjkanje u Pazin. Dolazila je baka po mene vlakom u Rovinj, putovali smo dugo, preko dva sata, a možda i tri, od Rovinja do Pazina.
Vlak se sporo penjao brdom Marboi, prije nego što bi prošao pokraj Rovinjskog sela. Kod Kanfanara je uvijek jaka bura, bilo je hladno i, tokom dugog čekanja, stiskao sam se uz bakino tijelo. Sjećam se njezine crne torbe u kojoj je čuvala marendu. Željeznička stanica u Pazinu dočekala bi me pokrivena snijegom; put pješice do Buraja uz krckanje pod cipelicama... Dužina putovanja sporim vlakom jače je određivala razliku, meteorološku, između mediteranskog Rovinja i kontinentalnog Pazina u kojemu se zimi, iz dimnjaka i podruma širio miris ugljena, raškog. Snijeg, kiša, sunce, čim zalaziš nešto dublje u lokalnu meteorologiju poluotok se širi, puni se razlikama bio-povijesnim.
Ponekad bih s ocem odlazio fićom iz rovinjske veterinarske stanice na telenje u sela preko Drage. Spuštali bi se u Dragu kod Vidulina i potom penjali do Barata pa dalje u, meni, drugi, nepoznati svijet. Zanimljivo, ljeti sam s bakom autobusom putovao do Svetog Lovreča i potom pješke, preko Selina do Knapića kod prabake Jage (Agate). Dva sam putovanja preko Drage doživljavao kao nešto sasvim odvojeno i različito, a ipak govorimo o beznačajnim pomacima u prostoru (između Knapića i Barata dva su koraka). Limski kanal i Draga ne zaustavljaju tek oblake puni kiše.
Dok nisam došao raditi u Poreč, ulica Decumanus bila mi je nepoznata, ne sjećam se da smo ikad kao učenici rovinjske osmogodišnje škole kročili u Efrazijevu baziliku. Možda griješim, možda smo jednom ipak obavili posjet, ali sumnjam. Poreč je bio toliko dalek da bih sigurno to iskustvo smjestio u neki kutak memorije. U prvom razredu rovinjske talijanske gimnazije dobili smo učenicu - studenticu iz Poreča - Ginettu Draghicchio: lijepa, simpatična, puna života i normalno, kao mnogi Rovinjci, zaljubio sam se i sanjao o prvom poljupcu i zagrljaju, kao da je stigla iz Skandinavije.
S rovinjske perspektive Poreč je bio grad turizma, grad velikih hotela. Rovinjska je riva kod Valdibore bila prašnjava i blatna zbog boksita koji se krcao na talijanske brodove i odlazio preko Jadrana. Južni dio rovinjske rive bio je prepun ribarskih brodova, jer je u Rovinju Mirna zapošljavala na stotine radnika-ribara. Miris mora, miris sardela i inčuna miješao se s mirisom duhana slavne Tvornice. S obzirom da je Rovinj bio grad industrije, bilo je puno vrsnih zanatlija raznih profila; u gradu je djelovao građevinsko poduzeće Aldo Rismondo: stolara, zidara, bravara nije falilo.
Rovinjsko brodogradilište raspolagao je s pristojnim brojem kalafata koji su crpili znanje iz višestoljetne tradicije. Na kraju, grad u kojem sa rođen, južno od Limskog kanala, bio je prepun seljaka, štala je bilo posvud na rubnim područjima, uz miris mora širio se i miris grožđa, tovara, konja i... poneke svinje. Rovinjski je turizam slijedio uzlete porečkog, bio mu je uzor, puno se govorilo o potezima Antuna Štifanića, znalo se reći: Kad bi i mi imali jednog Štifanića. Ulogu upravitelja i pokretača nove gospodarske aktivnosti preuzeli su ljudi sa sela, od Rovinjskog pa do sela "priko Drage"; bilo je tu i nekoliko "direktora" iz Bezačije, jer je Žminj, neprirodno, pripojen velikoj rovinjskoj općini.
Organska veza sela i grada u Poreču je povijesno utemeljena, a samo korak izvan gradski zidina počinje složeni arhipelag malih i većih zaseoka s originalnim nazivima. Kod nas u Rovinju postoji tek sitna seoska zbilja Rovinjskog sela, sve ostalo je pridodano administrativnim potezima bivšeg jugo- sustava; od Šošića pa preko Kanfanara i sela priko Drage pa sve do Žminjštine. Na jugu je Rovinj graničio s baljanskom zbiljom, s drugim romanskim dijalektom, s drugom kulturom, s drugim ljudima, brisani su višestoljetni kunfini između Rovinježa i Baljana. "Ula ti veghi?" - pitao bi te Baljan, a Rovinjež bi odgovorio: "I vago ultra la strada bianca" - misleći na cestu koja je, prolazeći pokraj Šošića, vodila prema Puli. Crni oblaci koji su se dizali na sjeveroistoku nisu nas ometali u igri, znali smo da neće do Rovinja.
Pogled ribara je bio uperen na more, na crne oblake sa zapada koji gnječe crtu horizonta. Zanimljivo, rovinjski dijalekt ne poznaje pojam horizonta, stari istroromanski naziva crtu gdje se more i nebo spajaju "el punente". "I vago ultra el punente" - govorio bi mornar koji se spremao isplovljavati. Kiša u Poreču je prestala, ugasio sam cigaretu i nastavio put do ureda preko trga Slobode i Decumanusa: zvao sam doma u Rovinj i žena opet nije odgovorila, imala je pune ruke posla skupljajući robu sa špaga, crni oblak pun kiše je ipak prošao preko Lima
************************************************************************************************************************Naša tuđinska Istria .
Vlak se sporo penjao brdom Marboi, prije nego što bi prošao pokraj Rovinjskog sela. Kod Kanfanara je uvijek jaka bura, bilo je hladno i, tokom dugog čekanja, stiskao sam se uz bakino tijelo. Sjećam se njezine crne torbe u kojoj je čuvala marendu. Željeznička stanica u Pazinu dočekala bi me pokrivena snijegom; put pješice do Buraja uz krckanje pod cipelicama... Dužina putovanja sporim vlakom jače je određivala razliku, meteorološku, između mediteranskog Rovinja i kontinentalnog Pazina u kojemu se zimi, iz dimnjaka i podruma širio miris ugljena, raškog. Snijeg, kiša, sunce, čim zalaziš nešto dublje u lokalnu meteorologiju poluotok se širi, puni se razlikama bio-povijesnim.
Ponekad bih s ocem odlazio fićom iz rovinjske veterinarske stanice na telenje u sela preko Drage. Spuštali bi se u Dragu kod Vidulina i potom penjali do Barata pa dalje u, meni, drugi, nepoznati svijet. Zanimljivo, ljeti sam s bakom autobusom putovao do Svetog Lovreča i potom pješke, preko Selina do Knapića kod prabake Jage (Agate). Dva sam putovanja preko Drage doživljavao kao nešto sasvim odvojeno i različito, a ipak govorimo o beznačajnim pomacima u prostoru (između Knapića i Barata dva su koraka). Limski kanal i Draga ne zaustavljaju tek oblake puni kiše.
Dok nisam došao raditi u Poreč, ulica Decumanus bila mi je nepoznata, ne sjećam se da smo ikad kao učenici rovinjske osmogodišnje škole kročili u Efrazijevu baziliku. Možda griješim, možda smo jednom ipak obavili posjet, ali sumnjam. Poreč je bio toliko dalek da bih sigurno to iskustvo smjestio u neki kutak memorije. U prvom razredu rovinjske talijanske gimnazije dobili smo učenicu - studenticu iz Poreča - Ginettu Draghicchio: lijepa, simpatična, puna života i normalno, kao mnogi Rovinjci, zaljubio sam se i sanjao o prvom poljupcu i zagrljaju, kao da je stigla iz Skandinavije.
S rovinjske perspektive Poreč je bio grad turizma, grad velikih hotela. Rovinjska je riva kod Valdibore bila prašnjava i blatna zbog boksita koji se krcao na talijanske brodove i odlazio preko Jadrana. Južni dio rovinjske rive bio je prepun ribarskih brodova, jer je u Rovinju Mirna zapošljavala na stotine radnika-ribara. Miris mora, miris sardela i inčuna miješao se s mirisom duhana slavne Tvornice. S obzirom da je Rovinj bio grad industrije, bilo je puno vrsnih zanatlija raznih profila; u gradu je djelovao građevinsko poduzeće Aldo Rismondo: stolara, zidara, bravara nije falilo.
Rovinjsko brodogradilište raspolagao je s pristojnim brojem kalafata koji su crpili znanje iz višestoljetne tradicije. Na kraju, grad u kojem sa rođen, južno od Limskog kanala, bio je prepun seljaka, štala je bilo posvud na rubnim područjima, uz miris mora širio se i miris grožđa, tovara, konja i... poneke svinje. Rovinjski je turizam slijedio uzlete porečkog, bio mu je uzor, puno se govorilo o potezima Antuna Štifanića, znalo se reći: Kad bi i mi imali jednog Štifanića. Ulogu upravitelja i pokretača nove gospodarske aktivnosti preuzeli su ljudi sa sela, od Rovinjskog pa do sela "priko Drage"; bilo je tu i nekoliko "direktora" iz Bezačije, jer je Žminj, neprirodno, pripojen velikoj rovinjskoj općini.
Organska veza sela i grada u Poreču je povijesno utemeljena, a samo korak izvan gradski zidina počinje složeni arhipelag malih i većih zaseoka s originalnim nazivima. Kod nas u Rovinju postoji tek sitna seoska zbilja Rovinjskog sela, sve ostalo je pridodano administrativnim potezima bivšeg jugo- sustava; od Šošića pa preko Kanfanara i sela priko Drage pa sve do Žminjštine. Na jugu je Rovinj graničio s baljanskom zbiljom, s drugim romanskim dijalektom, s drugom kulturom, s drugim ljudima, brisani su višestoljetni kunfini između Rovinježa i Baljana. "Ula ti veghi?" - pitao bi te Baljan, a Rovinjež bi odgovorio: "I vago ultra la strada bianca" - misleći na cestu koja je, prolazeći pokraj Šošića, vodila prema Puli. Crni oblaci koji su se dizali na sjeveroistoku nisu nas ometali u igri, znali smo da neće do Rovinja.
Pogled ribara je bio uperen na more, na crne oblake sa zapada koji gnječe crtu horizonta. Zanimljivo, rovinjski dijalekt ne poznaje pojam horizonta, stari istroromanski naziva crtu gdje se more i nebo spajaju "el punente". "I vago ultra el punente" - govorio bi mornar koji se spremao isplovljavati. Kiša u Poreču je prestala, ugasio sam cigaretu i nastavio put do ureda preko trga Slobode i Decumanusa: zvao sam doma u Rovinj i žena opet nije odgovorila, imala je pune ruke posla skupljajući robu sa špaga, crni oblak pun kiše je ipak prošao preko Lima
************************************************************************************************************************Naša tuđinska Istria .
Nedavno je neki Anto, okićen leptir mašnom,
potpisom : galerista, u Glasu Istre napisao: „ Vratio se sa sinom iz Australije
u istarsku selendru, i nikako da se makne odande.“
Dali ga
treba odanle izgnati oponašanjem velikog Puškina:
"Slikarčić jadni
crno boji sliku, što naslika je genije, i besmisao boja svojih preko ljepota
slaže njenih…“
Ili pak, Dinarskim nožem – izjuriti ga od kuda je i došao!?
Severino, iz sela Majkusi - (Maicuzzi)
Nema komentara:
Objavi komentar