petak, 8. prosinca 2017.

"HRVATI, BOGATITE SE" ! - GRAČANSKA TRAGIKOMEDIJA -

**************************************************************************************************************************************************
OVAJ SE TEKST PREPORUČUJE SVAKOM STVORU KOJI SE JOŠ MIČE OVOM OPUSTOŠENOM ZEMLJOM TUĐMANOSKE KLERO NACIONALISTIČKE OLIGARHIJE NEKOLICINE BEZDUŠNIH DRUMSKIH RAZBOJNIKA KOJI SE OVIH DANA RAZMEĆU NA ADVENTU METROPOLE LJUDSKE BESRAMNOSTI
*************************************************************************************************************************************************

 REPORTAŽA JUTARNJEG

PRIJESTOLNICA ZABORAVLJENE HRVATSKE Nekad je to bilo industrijsko središte bez ijednog nezaposlenog. Ovako izgleda jedan dan života u gradu koji umire










Tomislav Krišto / CROPIX

Na fotografiji: Saša Lukić











Božica Sočev bila je prva mladenka u Gračacu nakon Oluje. Imala je 24 godine, život je bio pred njom. Sve je mogla i sve je htjela, kao što to u toj dobi biva.

VEZANE VIJESTI









Rođena je Zagrepčanka, a Gračac je bio njezin izbor: polet nakon završenog rata, prilika za početak, za rješavanje bitnih životnih problema, za promjenu, drugačiji život.
Tadašnji zaručnik, pregledač vagona u Hrvatskoj željeznici, dobio je ponudu da dođe raditi u Gračac. Posla će biti i za nju. Stambeno pitanje osigurano.
Vjenčali su se 10. veljače 1996. godine u Gračacu, njihovo vjenčanje bio je društveni događaj.
Danas, Božičin suprug je u invalidskoj mirovini, teško je stradao na poslu. Trgovina u kojoj je Božica radila jedva se održava na životu, Božica je prije četiri godine postala višak. Od tada je na burzi. Kuća - jedna od napuštenih srpskih kuća na tom području - koju su dobili da u njoj stanuju još uvijek nije njihova. Rješenje o darovnici i vlasništvu čekaju od 2007. godine. Kći, 20-godišnjakinja, završila je srednju ekonomsku školu, do lipnja će, preko stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, za 2600 kuna mjesečno stažirati na sudu.
- A onda - ili van iz Gračaca ili, skupa sa mnom, na burzu - priča Božica, nježna, krhka ženica sjetnog osmijeha. Malo je ostalo od onog optimizma od prije dvadesetak godina. Razmišlja li kad o tome da je život mogao biti drugačiji? Ne odgovara ništa, sliježe ramenima, navlači još malo sjete na lice.

Nitko se ne vraća

- Navikli smo se tu, život je mogao biti dobar - priča Delfa Prša, 54-godišnjakinja “prestara da bi je netko zaposlio i premlada da bi otišla u mirovinu”. Dvoje djece joj studira, mali u Splitu, mala u Zadru. Muž ima posao u državnoj službi - “hvala Bogu!” - a ona je na burzi: trenutačno preko javnih radova radi u udruzi Prospero. Još šest mjeseci ima 2600 kuna, a onda - ništa.
- Treba školovati dvoje djece na fakultetu ovim novcem. Ja bih sad mogla raditi najviše, još sam u snazi, djeca su velika i ne trebam im doma, ali gdje? Mali sad završava Ekonomski fakultet, gdje se on može vratiti? Ne bih ni volila da se vrati, nek’ potraži bolji život negdje drugdje - kaže.
Nitko se ne vraća u Gračac, kažu. Iz Gračaca se samo odlazi.
Gračac - teritorijalno najveća općina u Hrvatskoj, koja je s gotovo 1000 četvornih metara veća od Međimurske županije - općina je koja je u posljednje četiri godine, od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, izgubila najveći udio stanovništva: samo zbog iseljavanja općinu Gračac napustilo je 17 posto stanovništva. Pribroji li se tome i negativni prirodni prirast, odnosno redovito dvostruko veći broj umrlih od broja rođenih, općina se smanjila za petinu svojeg stanovništva.
- Prema procjenama, danas nas, ukupno, u općini ima oko 3500 - kaže načelnica općine Nataša Trubić (HDZ).









Tomislav Krišto / CROPIX

Nataša Trubić


Prije rata, prema podacima iz popisa stanovništva, Gračac je imao oko 11.000 stanovnika: 16 posto činili su stanovnici hrvatske nacionalnosti, a 80 posto srpske. U vrijeme rata Gračac je bio dio SAO Krajine. Uoči Oluje srpsko stanovništvo masovno je napustilo Gračac.
- Područje je bilo potpuno prazno: Hrvati su otišli ranije, a Srbi oko Oluje - objašnjava načelnica.
Istovremeno, tijekom 1992. i 1993. godine u Hrvatsku su stigle tisuće prognanih Hrvata iz srednje Bosne, koji su do 1995. godine živjeli po izbjegličkim naseljima - Pineti u Istri, Lipovljanima, Čapljini...
- Nakon Oluje vrh države donio je stratešku odluku da prazna sela i gradove na području takozvane SAO Krajine naseli izbjeglim Hrvatima iz BiH - priča načelnica, 35-godišnja profesorica njemačkog i francuskog jezika, koja je i sama, nakon završenog četvrtog razreda osnovne škole, izbjegla s obitelji iz srednje Bosne. Izbjegličke godine provela je u vojarni u Klani, a onda je, nakon Oluje, krenulo raseljavanje.
- Jednostavno bi dobili odluku gdje ćemo: vi u Gračac, vi u Korenicu, vi u Donji Lapac... Ljude se natovarilo u autobuse i krenuli su - priča. Ona je ranije s obitelji otišla u Njemačku - otac joj je bio gastarbajter, ali prepričava priču svojeg muža i njegove obitelji.
- Pedeset-šezdeset autobusa stiglo je po noći u Gračac. Mjesec dana prije toga u Gračacu nije bilo nikoga, mjesto je bilo ruinirano, uništeno, pusto. Dočekala ih je vojska, dala im hranu i pustila ih da se snađu. Ljudi, obitelji s djecom, starci, svi su hodali po sablasno praznom mjestu i ulazili u kuće i stanove u kojima će nastaviti živjeti. Nije bilo struje ni vode, stanovi su bili puni mrtvih i živih životinja koje su tražile hranu, užas - priča.

Umrla industrija

Nakon naseljavanja krenula je uspostava lokalne uprave i javnih institucija.
- Vladin povjerenik došao je iz Slavonije, policija iz raznih županija, osnovana je škola, vrtić, Fina... Kompletan kadar doveden je izvana, nije zaposlen nitko tko je ovdje došao živjeti. Država je Hrvate iz BiH ovdje samo naselila i - to je to - kaže načelnica. Posao nije dobio praktički nitko.
Prije rata u Gračacu je radilo 13 velikih tvrtki. Sukladno tadašnjoj državnoj politici, u slabije naseljenim i manje atraktivnim područjima - među koje se škrti, lički kraj sigurno ubraja - otvarani su pogoni velikih tvrtki. Tako je u Gračacu radio Šimecki, Kamensko, Kožara Gračac, mjesto je imalo bolnicu, hotel.... Zbog aktivne Unske pruge željeznica je zapošljavala 600 ljudi.
Bilo je to industrijsko središte bez nezaposlenih: radna se snaga uvozila iz Splitsko-dalmatinske županije.
- Danas ovdje nema ničega: jedino što radi mimo državnih i javnih službi je tvornica za preradu ribe, koja radi sezonski. Pedijatra u mjestu nema uopće, ginekolog dolazi dvaput mjesečno. Pa naravno da mladi odlaze! Ostaju stariji ljude, najbolje rade svećenici i sveštenici, u obje vjere, a nemamo ni pogrebno poduzeće, i za to moramo u Gospić - govore mještani.
- Iz dana u dan čuješ - otišli u Njemačku, Irsku, Austriju, Švedsku, Kanadu... Ima ljudi koji su tip-top sredili kuće, htjeli ostati, a sad - ključ u bravu. Ma da nam je plaća od 4000 kuna, svi bismo ovdje ostali - priča Greta Drlja (34), prvostupnica ekonomije i predsjednica udruge Majka Terezija. Njezin muž, kaže, radi na Islandu: 18 dana je tamo, 9 dana je doma. Imaju osmogodišnjeg sina.

Triput više Hrvata

- Ja imam posao i ovdje sam, ali teška je, za obitelj, ta razdvojenost. No, nismo imali izbora - kaže Drlja.
Negdje oko 2002. godine počelo se vraćati i srpsko stanovništvo. Većinom su se vraćali stariji ljudi, koji su željeli natrag na svoje, mladih se vratilo malo.
No, u srpskim kućama sad su bili naseljeni Hrvati iz BiH.
- Nakon rata izbjeglo srpsko stanovništvo s ovog područja masovno je prodavalo kuće, koje je otkupljivao APN. Ako su pak povratnici tražili svoje kuće natrag, obitelji koje su u njima živjele selile su se u druge kuće; ja sam se osobno dva puta selila. Za one koji pak nisu imali kuda napravljena su dva planski građena stambena naselja - objašnjava načelnica. U tim naseljima danas je velik dio kuća prazan: ljudi su otišli trbuhom za kruhom.
Vlasništvo nad tim kućama još uvijek za mnoge nije riješeno.
- I to sad rješavamo, to nam je prioritet. Ljudi su 20 godina u tuđem - kaže načelnica.
Brzinom rješavanja tog - i svih ostalih - problema mještani nikako nisu zadovoljni: posla nikakvog nema, a u kućama u kojima žive - koje nisu njihove - ne smiju ništa svoje otvoriti ili iznajmljivati sobe turistima, jer ne smiju u njima obavljati gospodarsku djelatnost.
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, 54 posto stanovnika općine Gračac činili su stanovnici hrvatske nacionalnosti, trostruko više nego prije rata.
- Ali nacionalnim tenzijama više nema mjesta. Otkud nam energije za nacionalne sukobe? Pa zar nismo svi zajedno dovoljno jadni? - tvrdi načelnica. I mještani, na izravno pitanje postoje li napetosti između stanovnika srpske i hrvatske nacionalnosti, odgovaraju - nema. Ipak, dobro se zna tko je pravoslavac, a tko katolik. I u neobaveznom razgovoru taj se podatak ne ispušta.
Nezaposlenost je, kaže, ono čime se treba baviti. Zaposlenost je nešto narasla kad su se gradili autocesta i tuneli.
- Naši su muškarci građevinari, i moj je muž građevinar. Radili su kao terenci, za Hidru, Viadukt, Konstruktor. Gdje su danas te firme? Kad su propale, kad su sagrađeni tuneli i autocesta, nisu imali što drugo nego otići raditi van. Nakon 2015., otkad se lakše dolazi do radnih dozvola, povukli su za sobom i žene i djecu. Svakodnevno nam odlaze obitelji, to je teško gledati - kaže načelnica.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, općinu Gračac samo u posljednje četiri godine napustilo je oko 1100 ljudi. Ta je brojka, kaže načelnica, ipak nešto pretjerana: jedan dio, oko 400 osoba, odnosi se na srpsko stanovništvo koje je policija proteklih godina odjavila jer je utvrđeno da ne borave na mjestu prijavljenog prebivališta.
- No, i ovaj broj od 600-700 ljudi je porazan - kaže.
Struktura stanovništva se u posljednja dva desetljeća nije promijenila samo nacionalno.
- Kad je ovdje 2000. godine ponovno uspostavljena srednja škola, roditelji velikog broja učenika, osobito majke, nisu imale završenu ni osnovnu školu - kaže psihologinja Ivana Jelinčić Lasić, ravnateljica Srednje škole Gračac. U toj školi, kaže, ni jedan jedini profesor nije s područja Gračaca: svi dolaze iz Zadra.









Tomislav Krišto / CROPIX

Ivana Jelinčić Lasić


Školu trenutno pohađa 70-ak učenika u devet razrednih odjeljenja - gotovo dvostruko manje nego što ih je bilo prije šest godina. Najmanji razred ima - četiri učenika.

Stotine autobusa

- To ima i svoje prednosti, ovdje svi znaju svakog učenika po imenu, stvarno se radi individualni. A razlozi za smanjenje broja učenika različiti su. Prvo, broj djece se svugdje smanjuje jer ih se manje rađa. Drugo, iseljavanje je veliko - ne toliko među obiteljima s djecom u dobi za srednju školu, već ranije, dok su im djeca mlađa, pa ih do srednje škole dođe puno manje. Treće, možda najvažnije - nema nikakvog javnog prijevoza i djeca iz drugih krajeva ni na koji način ne mogu doći do Gračaca, kad bi i htjeli u našu školu - objašnjava ravnateljica. Ranijih godina, kaže, prometna je povezanost bila mnogo bolja - bilo je djece iz Korenice, Udbine, Lovinca. Danas nemaju kako doći do Gračaca.
- Nekada su Gračacom prolazile stotine autobusa, dok nije bilo autoceste. Danas imamo valjda dva autobusa, jednom dnevno do Zadra i Gospića - potvrđuje načelnica općine: u najvećoj općini, u kojoj je, primjerice, od Gračaca do posljednjeg sela 70-ak kilometara u jednom smjeru, nikakve prometne povezanosti nema! Postoji taksi služba za osnovnoškolsku djecu, koje je također sve manje. U svakom selu u općini, kaže, nekad je postojala škola; danas rade samo ona u Gračacu i Srbu. Kad je njezin sin, danas četvrtaš, kretao u osnovnu školu, upisana su dva prva razreda od po 22 učenika. Na jesen, prema podacima iz vrtića i male škole, bit će ih upola manje: u četiri godine broj djece za školu se prepolovio.
- Ako čovjek nema auto, nema šanse da dođe do Gračaca ili bilo čega drugoga. A aute većinom nemaju, jer u selima - kojih u sklopu općine Gračac ima 39 - većinom živi staračko, pravoslavno stanovništvo i ne mogu voziti. Ono mlađeg što ima ne smije imati automobil jer gubi socijalnu pomoć - priča Slavica Miličić, predsjednica udruge Prospero koja, zajedno s udrugom Majka Terezija, s kojom dijeli i prostor, nudi usluge njege i pomoći u kući za starije osobe, usluge osobne asistencije, edukacije, a do ovog tjedna imali su i neprocjenjivu uslugu prijevoza starih i nemoćnih do liječnika i drugih potrebnih službi.









Tomislav Krišto / CROPIX

Slavica Miličić


- U četvrtak smo tu uslugu pružili zadnji put, nije nam odobren nastavak projekta u Ministarstvu demografije, obitelji, mladih i socijalne politike - kažu u udruzi.
Ceste do okolnih sela u katastrofalnom su stanju, pune rupa, uništene - običnim autom, kaže načelnica, do nekih se sela ne može ni doći, potreban je džip. Do jednog sela puta kroz Hrvatsku ni nema - do njega se mora preko BiH.

Zatvoreni kafići

- Ti ljudi po selima žive u teškoj bijedi. Rijetko tko ima penziju veću od 1500 kuna, kuće su stare i zapuštene, mnoge nemaju pod, po zimi se zaleđuje, dimnjaci su loši, puši se čađi, mnogi su bez kupaonice i WC-a, bez osnovnih životnih uvjeta - priča Miličić. Nema cesta i rasvjete - čak ni u Velikoj Popini, naselju u kojem je sagrađena vjetroelektrana sa 20-ak vjetrenjača i u kojem se proizvodi struja - javne rasvjete nema!
Općina, kažu, nije napravila ništa da privuče investitore, koji su mahom otišli u okolne općine: popularno sanjkalište u Lovincu, tvrde, prvo je ponuđeno Gračacu, ali nije bilo dogovora. Na mjestu nekadašnjeg Šimeckog trebala je biti prerada voća i povrća. Nije.
Ostalo je nešto usluga - kafića i dućana, koji se također mahom zatvaraju jer nemaju za koga raditi.
- Jedino što su napravili jest Eko Velebit, gdje je trebala biti obrada otpada. Međutim, radila je kratko, ljudi nisu dobili plaće, a sad je tamo hrpa smeća. Eto, to smo dobili - pričaju.
Pogledajte samo mjesto, govore stariji. Prije 15-ak godfina, kažu, Gračac je izgledao bolje nego Gospić - danas je Gospić za njih metropola. Mjesto je zapušteno, depresivno, sam centar izgleda kao da ovdje nitko ne živi - stepenice prema općini ruinirane su, među pločama raste korov, dobar dio ploča fali. Jedino netaknuto i uređeno je bista pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, smještena u parku ispred općine.

Rigorozna revizija

Glavni su prihodi u općini penzije i socijalne pomoći. Zaposleni su samo oni u državnim i javnim službama. Prema podacima kojima barata načelnica, u općini radi 1200 ljudi. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku - njih 343.
- Nemaju gdje, trebalo se napraviti puno više onda kad se moglo, do 2005. Do tada novac je u Gračac stizao, država je davala hrpimice. Onda je stalo, a nije se napravilo ništa da ljudi mogu zaraditi - kaže načelnica.
Gotovo petina stanovništva, prema službenim podacima, primala je do 2014. socijalnu pomoć. Međutim, sada je to palo na šest posto. Kamo sreće da je to zbog oporavka: ti su ljudi i dalje bez ikakvog prihoda, ali je rigorozna revizija socijalnih pomoći prije par godina dovela do nevjerojatnog rezanja.
- Ljudi su gubili pomoć ako su imali bilo kakav auto, iako je jasno da bez njega ne mogu ni do doktora ni do općine, ili ako su imali zemlju. Teška je sirotinja ostala bez socijalne pomoći, socijalne radnice su gledale u pod kad bi im oduzimale pravo, a nisu mogle protiv zakona - pričaju nam.
Jedino što je ostalo i čime bi se ljudi, kao što su to tradicionalno desetljećima činili, mogli baviti jest poljoprivreda. Saša Lukić (36) jedan je od malobrojnih mladih koji se, nakon rata, vratio u Gračac da ostane. Zajedno s roditeljima bavi se poljoprivredom. Stado su počeli stvarati prije 10 godina, kupivši prvih 28 ovaca.
- U prvoj godini crklo ih je točno 14, katastrofa - priča. Ipak, nisu odustajali, radili su malo po malo, sve ulagali u stado. Danas imaju 400 ovaca, 60 koza i 20 buša, hrvatskih autohtonih planinskih krava.
Stoku su oduvijek napasali na okolnim pašnjacima, ljeti u planini, zimi dolje, uz Gračac.
Prije par godina, priča, jedna im je poznanica javila da je država propisala kako moraju imati upisano korištenje 24 hektara pašnjaka da bi uopće smjeli držati stoku koju su tada imali.
- Mi smo imali upisanih 1,5 hektara zemlje. Bili smo izvan sebe. Kako upisati pašnjake? Jednostavno tako da dođete u Agenciju i upišete korištenje zemlje - bilo čije! I vlasnik nije mogao skinuti taj upis, morao je prolaziti cijelu proceduru - priča Lukić.
Prije nego što su se snašli, većina je zemlje već bila podijeljena: 10 kilometara zračne linije zemlje dodijeljeno je, kaže, čovjeku iz druge županije. Zemlju su upisivali Slavonci, Dalmatinci - neki od njih tu nikada nisu ni bili, a kamoli da bi uzgajali stoku.

Grijeh za vješanje

- Uskoro smo shvatili što se događa: počeli su se dijeliti poticaji, i to ne po grlu ili proizvodu koji dobiješ, nego po hektaru upisane zemlje - kaže ogorčeno.
Poljoprivreda je, kaže, jedino čime se u ovom kraju možeš baviti, stado koje sada ima njegovoj obitelji omogućava život - ne luksuzan, ne bogat, ali život. Međutim, ni za ovu stoku nema dovoljno upisane zemlje, a kamoli za širenje.
- Zbog upisa parcela i koncesija nekoga bi trebalo poslati na strijeljanje - 
Objavio/la u

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretplati se na: Objavi komentare (Atom)