MOJA BOŽIĆNICA

„Naučili smo drukčije misliti. Postali smo u svemu skromniji. Porijeklo čovjeka više ne izvodimo iz „duha“, iz „božanstva“, ponovno smo ga smjestili među životinje. Smatramo ga naj jačom životinjom, jer je naj lukaviji: odatle njegova duhovnost. S druge strane, branimo se od ispraznosti, koja bi i ovdje ponovno htjela biti glasna : kao da je čovjek bio velika skrivena namjera životinjskog razvitka. On nipošto nije kruna stvaranja, svako je biće, uz njega, na istom stupnju savršenstva… I tvrdeći to, tvrdimo još previše: čovjek je srazmjerno naj neuspjelija životinja, najbolesnija, koja je najopasnije odlutala od svojih instikata – premda je, uza sve to, i najzanimljivija!

-Što se tiće životinja , Descartes se prvi osudio iznijeti misao, sa smjelošću vrijednom poštovanja, da životinju smatra mehanizmom: naša se cijela fiziologija trudi da dokaže tu tvrdnju. Mi, logično, i ne stavljamo čovjeka u pozadinu, kako je to činio Descartes: ono što se danas općenito shvaća o čovjeku, ne ide dalje od mehaničkog pojmanja čovjeka . Nekoć su čovjeku u miraz višega reda  dali „slobodnu volju“, danas smo mu i volju oduzeli, u smislu da se to ne smije shvaćati kao sposobnost. Stara riječ „volja“ služi samo za označavanje rezultante, vrstu individualne reakcije, koja nužno slijedi niz dijelom proturječnih, dijelom skladnih poticaja : - volja više ne „djeluje“, više ne motivira….Prije se u čovjekovoj svijesti, u „duhu“, vidio dokaz  njegova višeg porijekla, njegova božanskoga porijekla ; kako bi postigao savršenstvo, savjetovali su mu da poput kornjače uvuče sebe u osjetila , da prekine druženje sa zemaljskim, da odbaci smrtni omotač tako da od njega ostane glavnina, „čist duh“. I tome smo promijenili mišljenje: osvješćivanje, „duh „ smatramo upravo simtomom relativne nesavršenosti organizma, iskušavanjem, napipavanjem, promašajem, mukom za koju je potrošeno nepotrebno mnogo živčane snage  - porićemo da se bilo što može učiniti savršenim sve dok se to čini još svijesno. „Čisti duh“ čista je glupost: odbijemo li živčani sustav i osjetila, „smrtni omotač“, tada smo se preračunali – ništa drugo“.

                                 ***************

„ Friedrich Nietzsche (1844.-1900.)  je u svom kratkom životu od svega dvadesetak stvaralačkih godina ostavio umjetnički opus takva intenziteta i čudesne unutarnje snage da čemo, ako posjedujemo i mlo sluha i sensibiliteta za neke dubine te njegove simfonije, ostati impresionirani i potreseni i onda kad čitavo naše biće govori protiv teza koje je zastupao… U svakoj novoj knjizi on zapravo sam sebi prića svoj život, svoja iskustva, svoju samotnost, prokletstva i sumnje. To je doista uvijek samoprikazivanje umjetnika.“

                                                                                      Danko Grlić