PIŠE ZORAN MARINOVIĆ
KURDI: ŽRTVOVANI NAROD Ratni heroji kojima su svi okrenuli leđa: Za svoje neizmjerne zasluge u slamanju ISIS-a nisu dobili ništa osim patnje
- AUTOR:
-
- Zoran Marinović
OBJAVLJENO:
- 15.11.2019. u 22:09
Poznati hrvatski fotoreporter Zoran Marinović otkriva kako izgleda stvarni život kurdskih boraca u Siriji
Sjećam se, jutarnje sunce tjeralo je mraz sa suhe planine. Umorna, snena vojska, nakon nekoliko dana žestokih borbi, pomaljala se iz ruševina. Ugašene vatre opet su se palile. A miris kave, privid doma, jedino je dobro što možeš osjetiti na frontu. U ofenzivi. Tu i tamo zalutali bi metak okrhnuo komad krova ili žbuke. ISIS je žilavo odugovlačio neumitan poraz. Bila je to borba na život i smrt. Nitko se nije obazirao na fijuke dok su se motale vreće za spavanje, repetirali kalašnjikovi i žvakali suhi ostaci pogače od siromašne večere. Zapamtio sam ime. Azadine Nebi. Izišla je iz nekog podruma, raspustila dugu crnu kosu, češljala se držeći komadić razbijenog ogledala, uza zid je bio naslonjen ručni bacač. Nasmijano lijepo lice, orošeno mladošću, i zabrinut pogled. Uhvatio sam taj trenutak, onaj romantični, kad se mladi život nudi u zamjenu za slobodu, kad ljepota prkosi destrukciji. Kad snovi postaju tek puko preživljavanje. Bila je to ona romantična kurdska priča koju smo svi htjeli vidjeti. Priča o ženama ratnicama. Priča o idealima. Kad podčinjeni postaju slobodni. Kad se razjedinjeni ujedine. Ta slika bila je varka. Ništa više nego nada, malo istinitija od iluzije.
Od tog dana kada su združene kurdske snage Pešmerga i nešto odlučnije Jedinice narodne zaštite (YPG) prekinule vitalni put između Rake, glavnoga grada kalifata u Siriji, i Mosula, najvećeg ISIS-ova uporišta u Iraku, jeo sam one suhe pogače s Kurdima u nekoliko navrata.
Kao u svakom ratu preživljavalo se kako se znalo i umjelo: neki s puškama idu naprijed, neki s plastičnim vrećicama bježe unatrag. Svi taoci politike. Vidio sam kako pešmerge ubijaju jedva punoljentne džihadiste, kojima je džihad bio tek puko spašavanje žive glave od onih koji su im došli u selo i navukli uniforme. Mogao je to biti bilo tko. Gledao sam, od tog prvog dana na planinama Sinjara, velike bitke, pa do zadnjeg kada je pala Raka i odlučio se rat, koliko su Kurdi razjedinjeni i kako na “novoj”, slobodnoj zemlji niče režim sličan onome koji ih je godinama pritiskao i mučio. Kojem su se odupirali. Godine su prolazile dok je nekolicina golobradih jadnika, u starim i poderanim uniformama, sa zahrđalim strojnicama i prastarim granatama držala forontu, sita pljesnivoga gulaša, a nabildani se pozeri vozili u blindiranim džipovima, u novim američkim unifrmama i sa sunčanim naočalama, slavili pobjede.
Ali, tko je vidio ijedan rat, vidio je svaki.
Kako vrijeme protječe, Kurdi kao da su sve dalje od svoje toliko iščekivane budućnosti, nikako uteći turobnoj prošlosti, u vrtlogu koji ih neprestano vraća u ta nesretna vremena. Gotovo je besmisleno nabrajati sve krhke saveze, vrzina kola, a raspon pokušaja i pogrešaka kretao se od terorizma, revolucije pa do nedavnog referenduma, u koji su se upetljali, a dandanas se nisu uspjeli iskobeljat. Manje-više, sve su pokušali.
Bezbroj sam se puta pitao vjeruju li oni stvarno da postoji netko, ovozemaljski, tko bi se uhvatio ukoštac s problemom velike nacije bez domovine. Tko bi se usudio opet prekrajati granice Bliskog istoka i uzimati komade od Irana, Turske, malo opakijih igrača, ili od Iraka, Sirije, danas slabih, ali jednako odlučnih da uzmu puno, a ne daju ništa. O demonima koji bi tada bili pušteni s lanca bolje je ne razmišljati. Ali to je cijena slobode svakog naroda, san, težnja, pa zašto se plašimo kurdske cijene? Bi li doista bila prevelika?
Ako podvučemo crtu, razdvojimo žive od mrtvih, svaka dodijeljena medalja za hrabrost u borbi protiv Velikog kalifata je njihova. Svaka. Svi ti američki avionski preleti, nosači aviona i šeste flote, napadi dronovima i bespilotnim letjelicama, svi ti ruski “Admirali Kuznjecovi”, oklopne divizije, sve bi bio pucanj u prazno da se Azadine Nebi nije svako jutro češljala, gledajući u slomljenom komadu stakla kako joj nestaje mladost, i da se nije s tom pušketinom vukla po tim smrdljivim rovovima.
Kurdi su opet ostali sami, kao i mnogo puta dosad, na toj zorom promrzloj, a u podne vreloj pustinjskoj zemlji. Pa zar su stvarno vjerovali da će im Europa ili Trump, nakon što su ih iskoristili, ponuditi dom? Pa tko bi bilo lud da troši milijarde dolara na komad povijesne nesreće, prašinu, mršave koze i pokoju naftnu bušotinu?
Velik kalif je mrtav. Teroristi iz Pariza ili New Yorka zavukli su se u mišje rupe. Tamo će, sasvim sigurno, neko vrijeme i ostati. Erdogan se unosi u lice i prijeti milijunima izbjeglica. Kao da drži pitbul-terijera na kratkom lancu.
A Kurdi? Nešto u tim crnim očima izaziva poštovanje. Je li to njihova bezrezervna žrtva? Ustrajnost? Hrabrost? Ne znam
Nema komentara:
Objavi komentar