PRIDNJESTROVLJE
Naša reporterka ušla je u europsku državu za koju nitko u Europi ne zna. Država je to koja ima i granice i vojsku i novac, problem je što - ne postoji
18. ožujka 2020. - 17:47
Čim je ušao, skinuo je šubaru i bacio je pokraj vozača.
- Dobri djenj - pozdravio je vojnik na ruskom.
Šubara je bila crna, krznena. Tipična ruska. Na njoj se sjajila značka. Srp i čekić. Zvijezda petokraka na vrhu. Ukrasne lente, sunce i grožđe u dnu. Sve uramljeno klasjem, onakvim kakvog je Titova Jugoslavija imala u svojem grbu. Samo bez baklji.
Svi u maršrutki bez riječi su izvadili dokumente. Iako je kontrola bila rutinska, u minibusu se osjetilo kako napetost raste.
Vojnik je bio mlad i krupan, oružja zataknutog za pojasom. Išao je od jednog do drugog i detaljno, pomalo i štreberski, pregledavao dokumente. Očito ništa nije želio prepustiti slučaju.
Došao je i do mene. Prelistao putovnicu. Pregledao dozvolu za 10-satni boravak koju sam dobila na ulazu u državu čiju je granicu čuvao. I brzo mi je vratio. Spasiba i tebi. Krenuo je dalje. Došao do polovine maršrutke. A onda se vratio do mene. Ponovno uzeo putovnicu. I s njom izišao van.
Sad je došao red na mene da postanem nervozna. Jesam li gdje pogriješila?
Cijeli dan sam uspješno glumila običnu turistkinju. Nikome nisam prijavila ni da dolazim iz Slobodne Dalmacije, ni da imam reporterske planove. Dozvole za novinare se čekaju dugo, a posjeti se ne odobravaju uvijek.
Nikog nisam kontaktirala prije dolaska, nikom slala mailove, nikog zvala telefonom. Nisam bila ni na listi nepoželjnih nacija – Kineza, Talijana, Korejaca, Amerikanaca, Australaca, Novozelanđana, Belgijanaca, Francuza, Švicaraca, Španjolaca – kojima je zbog korone strogo zabranjen ulazak.
Gdje je onda pobogu greška?
Virnula sam kroz prozor. Grb s vojnikove šubare, samo uvećan i u koloru, kočoperio se pokraj rampe. Srp i čekić, onakve kakve pamtim iz nekih prošlih vremena, vijorio se na zastavi. Uokolo su se vrtjeli ljudi u sivomaslinastim uniformama naoružani dugim cijevima. Pokraj ceste stajali su betonski "ježevi". U daljini trošne seoske kuće.
Nalazila sam se na izlazu iz Pridnjestrovske Moldavske Republike. Zemlje koje nema na karti, o kojoj se ne uči na satovima zemljopisa, koju nije priznala nijedna država članica UN-a. Koja, dakle, uopće ne postoji.
No, koja, unatoč tome, ima svoju vojsku i policiju. Svoje granice i svoj narod. Svoj grb i zastavu. Svoj novac, škole, upravu i pravosuđe. Svoju tajnu službu i registarske tablice za aute. Svoje putovnice. Sve zapravo što državu i čini državom.
Njezini je stanovnici zovu Pridnjestrovlje. U ostatku svijeta poznatija je po svojem rumunjiziranom imenu kao Transnistrija.
Ta nepostojeća zemlja upravo je uzela moj pasoš.
- Mi smo miroljubiv narod. Ne želimo nikome zlo, ali volimo i čuvamo naš način života. Kod nas nije važno koje je netko nacionalnosti - uvjeravao me je na savršenom engleskom nešto ranije tog dana Anton Dendermančenko.
Visok mladić uredno podšišane brade koji, sa završenom umjetničkom školom i diplomom sveučilišta zemlje koja ne postoji, gaji zanimljiv hobi. Šeta rodnim Tiraspolom, glavnim gradom Pridnjestrovlja, i u olovci skicira njegove građevine. Dom Sovjeta. Zgradu Vrhovnog Sovjeta ispred koje je nasađen novi Lenjinov kip. MiG 19 iz Drugog svjetskog rata. Tenk dovučen u Tiraspol iz bitke za Staljingrad. Gagarinov bulevar. Lenjinovu ulicu. Dvorišta u Ulici 25. Oktobra. "Staljinke" i "brežnjevke", oronule stambene "mamutice" razasute po predgrađima.
Od tih skica tiska razglednice. I prodaje onim rijetkim avanturistima koji se, najčešće iz glavnog grada Moldavije Kišinjeva udaljenog sat vremena vožnje, zapute u njegov kraj.
Zanima me može li od toga živjeti. Kaže da vodi strance u obilazak. I da zaradi dovoljno da ne mora ići u bijeli svijet trbuhom za kruhom.
Kada su krenuli u rat, obećavali su im da će postati nova Švicarska. Pridnjestrovlje je pokrivalo 40 posto BDP-a bivše Moldavske Sovjetske Socijalističke Republike. Danas onog tko ima plaću od 300 eura smatraju da je uhvatio Boga za bradu.
Ni radnih mjesta nema previše. Pridnjestrovljani se godinama iseljavaju, no nitko ne zna o kojemu je točno broju riječ. Vlasti taje točnu statistiku.
U potrazi za boljim životom, ljudi mahom odlaze u Rusiju ili Ukrajinu. Iako su u školi učili da su im Moldavija i Rumunjska neprijatelji, sada se otimaju za moldavske ili rumunjske dokumente. Jer s njima lako mogu do neke od zapadnoeuropskih zemalja.
- Živimo u zemlji koja možda nije priznata, ali koja definitivno postoji. Ljudi ovdje žive, rade i podižu obitelji. Pogledajte ove ulice: one su čiste i uredne, na njima nema prosjaka. I svi se osjećaju sigurno - pokazuje nam Anton.
Pored nas radnici postavljaju opločnike oko memorijalnog groblja poginulima u ratu za nezavisnost. Na ulici nema smeća. Uglancan je spomenik ruskom generalu Suvorovu, osnivaču grada. Uređena šetnica uz rijeku. Ušminkana središnja Ulica 25. oktobra.
Pitam Antona što je po nacionalnosti: Rus, Ukrajinac, Bugarin, Moldavac? Blijedo me gleda. Ponavljam pitanje.
- Ja sam Pridnjestrovljanin. Ovdje je samo to važno - patriotski ponosno odgovara Anton.
Pridnjestrovska Moldavska Republika nastala je 1990., u vrijeme kada je nekada moćni Sovjetski Savez odbrojavao svoje zadnje dane. Ovdje se nisu lomila koplja oko memorandumskih trabunjanja i mošti cara Lazara, nego oko – jezika.
Komunistička vrhuška u Kišinjevu 1989. je proglasila moldavski službenim jezikom u tadašnjoj Moldavskoj SSR. Pridnjestrovlje je već 1990. uzvratilo udarac.
U tom uskom pojasu uz rijeku Dnjestar službenim su proglasili ruski, moldavski i ukrajinski jezik. I odlučili se odcijepiti od Moldavije. Prije nego se ona odcijepila od SSSR-a.
U kraju u kojem su desetljećima ciljano doseljavani ljudi iz čitavog Sovjetskog Saveza, u rajonu iz kojeg je godinama dolazio kompletan moldavski partijski kadar, u kojemu je bila koncentrirana sva teška industrija Moldavije, pa je i radnička klasa odnjegovana na idealima socijalizma bila brojna, u kojemu je bio veliki broj vojnih garnizona, to je i bilo logično očekivati.
Postavili su balvane na željezničku prugu prema Kišinjevu, blokirali ceste i - proglasili nezavisnost. Formirali su naoružane odrede. I uz pomoć 14.sovjetske armije i kozačkih jedinica, krenuli u rat sa središnjom moldavskom vlasti.
U sukobima je tijekom dvije godine poginulo tisuću ljudi. Sve do primirja potpisanog u ljeto 1992. koje je na granicu dovelo ruske unproforce.
Dvadeset i osam godina kasnije, oni još uvijek čuvaju pobunjenike i njihovu paradržavu od mogućeg napada sa zapada.
Pridnjestrovlje i njegovih 500 tisuća stanovnika zaleđeno je u postsovjetskom limbu.
U školama su učionice još uvijek pune simbola režima koji je prije trideset godina, zajedno s Berlinskim zidom, u ostatku Europe otišao u ropotarnicu povijesti. Djeca uče o sjaju i veličini Sovjetskog Saveza. U knjižarama se prodaju slike Staljina i Putina, u poštama razglednice na kojoj su otisnute crvena zvijezda i srp i čekić.
Lenjinovi spomenici i danas niču na trgovima, a Komunistička avenija ponos je svakoga grada. S ulica nitko nije maknuo stare sovjetske trolejbuse. U toaletima - čak i onima boljih restorana - ostali su "čućavci".
Donedavno, tajna služba Pridnjestrovlja još se uvijek zvala KGB.
Vremenska mašina ovdje kao da radi punom parom. No, samo na prvu. Kada se malo zagrebe ispod površine, zaklinjanje u socijalistički sjaj ima i svoje tamno naličje.
Paralelno s ratom, stasali su i ratni profiteri. Komunisti koji su se zatekli na vlasti nakon raspada SSSR-a brzo su se prilagodili novom svjetskom poretku. Dvojica KGB-ovaca su se, uz pomoć politike, obogatila na trgovini, benzinskim pumpama, teleoperaterskom biznisu, tv kanalima, građevini, zastupništvu Mercedesa i – nogometu.
Viktor Gušan i Ilja Kazmaly punih su 20 godina bili stvarni vlasnici Pridnjestrovlja. Između ostalog, ovi oligarsi u svojem portfelju imaju i nogometni Kluba Šerif, i njegov novi stadion u Tiraspolu.
Godinama su podržavali predsjednika Pridnjestrovlja Igora Smirnova, bivšeg partijskog rukovodioca čiji je sin, kao šef carine ove samoproglašene države, korporaciji godinama osiguravao niža davanja. Zauzvrat, oni su mu poklonili mjesto u upravi Šerifa.
No, ljubav između Smirnova i dvojice oligarha je pukla. Pa sad Pridnjestrovlje nema jedan, nego dva klana. Koji se međusobno bore za prevlast.
Vremenom, uz socijalističke simbole niknuli su i oni religiozni. Pridnjestrovljani su, kao što je to obično bivalo u zemljama bivšeg SSSR-a, devedesetih otkrili Boga. Pa je samo nekoliko metara od crvenoarmejskog tenka, jednog od glavnih tiraspolskih gradskih atrakcija, niknula pravoslavna kapela Svetoga Đorđa.
U trgovinama globalna roba. Novije verzije Samsung Galaxy mobitela prodaju se za 200 do 300 eura. Uvezene su iz Rusije. Kao i većina toga što dođe u ovaj kutak svijeta. U prvom redu nafta i plin koji se beskrajno jeftino distribuiraju stanovnicima "države koja ne postoji".
Kažu da bez Rusije Pridnestrovlje ne bi opstalo ni tjedan dana. U Kremlju ova paradržava igra važnoga pijuna u šahovskoj geostrateškoj igri.
Vojnik se nakon nekog vremena vratio. Predao mi putovnicu i, bez riječi, napustio maršrutku. Možda je graničar htio provjeriti da dozvola za boravak nije falsificirana. Moguće da mu je sumnje odagnala ruska viza. A možda je htio samo malo istrenirati strogoću.
Rampa se podigla i minibus je lijeno krenuo prema moldavskom graničnom prijelazu.
Srp i čekić su ostali iza nas. Mrak se spuštao nad Pridnjestrovljem. Samoproglašena država tonula je u san. Iz kojega se već 30 godina pokušava probuditi.
Nema komentara:
Objavi komentar