DOBRI GENI
Najstarija Istranka rođena još u vrijeme austrougarske monarhije: MARIJA BIBULIĆ IZ VABRIGE IMA 107 GODINA
Cijeli je život naporno radila na kampanji. Kao trogodišnje dijete ostala je bez oca, a kao mlada žena 1943. godine i bez muža. Sama je othranila dvoje djece odlazeći na žurnade. Unatoč teškom životu vedrog je duha i dobro je funkcionirala sve do 104. godine života kada je pala i osjetilo se da polako malaksa
Najstarija Istranka je Marija Bibulić iz Vabrige, mjesta nedaleko Tara, rođena 5. lipnja 1913. godine, dakle još u vrijeme Austrije. Živi s nevjestom Slavicom i unukom Vesnom u kući u koju se 1933. udala za Josipa Bibulića. Visoke godine života ostavile su traga pa Marija danas vrijeme provodi ležeći u krevetu. Slabo vidi, slabo čuje, a govor joj je nerazgovjetan. Stoga je komunikacija s njom moguća isključivo posredstvom Slavice i Vesne uz čiju pomoć može se reći preživljava. One su toliko dugo s nonon Marijom da sve znaju o njoj.
Marija je, djevojačkim prezimenom Paris, prije 107 godina rođena u Vabrigi, nedaleko kuće u kojoj sada živi, kaže njena unuka Vesna. Bila je još dijete kad joj je 1916. u ratu poginuo otac, nakon čega joj se majka preudala. Očuh joj je imao jednog sina, a ona je imala dvije sestre i jednog brata. Bavila se poljoprivredom, radila je u kampanji. Udala se za današnje pojmove mlada 1933. godine kad joj je bilo 20 godina. Sa suprugom Josipom Bibulićem rodila je 1935. kćer Antoniju i 1941. sina Ivana, koji je poginuo 1985.
Ostala bez muža 1943. godine
Poput mnogih seljaka bavili su se poljoprivredom i pod kapom nebeskom preživljavali zahvaljujući svojim rukama. No, izbio je rat i 1943. godine Nijemci su joj odveli muža, najprije u Trst u zloglasni zatvor Coroneo, a odande u njemački logor Dachau u kojem je umro 1945. godine. Umro je, prema pričanju preživjelih, nekoliko dana prije nego li su 29. travnja u logor ušli Amerikanci i u njemu zatekli prizore užasa.
Bez muža i s dvoje djece od dvije i osam godina Marija se snalazila na sve moguće načine da prehrani obitelj. Mukotrpno je radila po poljima ne bi li dobila malo žita, koji krumpir ili bilo što čime je mogla nahraniti dječicu. Pomagala je susjedima koji su joj za protuuslugu uzvraćali oranjem ili sličnim težim poslovima u kojima ipak treba muška ruka. Svjesna da mnogo riskira surađivala je s partizanima, zbog čega je kasnije 1962. od predsjednika Jugoslavije odlikovana Medaljom zasluge za narod.
Partizanima nosila hranu i puške
- Kadi je sada Lanterna, nekada se zvala Finida, a ondje su se skrivali partizani. Nona Marija im je na tovaru u brentama nosila hranu, pripovijeda unuka Vesna. Brente je pokrila granjem kao da ide po vodu u Santa Marinu, a unutra je bila hrana za partizane, dodaje nevjesta Slavica.
Znala je na magarcu natovariti sirak i u njega sakriti puške koje je nosila partizanima u Finidu. Bilo ju je strah, kaže Slavica, jer su Nijemci bili svuda po poljima, a da su je kojim slučajem našli s puškama to bi za nju značilo sigurnu smrt na mjestu na kojem su je našli ili kasnije u zatvoru ili logoru.
Nema komentara:
Objavi komentar