Moje obiteljske prilike su teške. Razvod sam tražila 2000., suprug mi ga ne želi dati. Ne komuniciramo, djeca su se priklonila njemu. A sud i liječnici slušali su samo njih!
Bila je to najstrašnija noć u mom životu. Čvrsto vezana za krevet, nisam se mogla ni pomaknuti. Ujutro, kad su me napokon odvezali, boljela me svaka koščica, svaki zglob, mišić. Ne samo što sam bila ponižena vezanjem; trpjela sam i fizičku bol - kaže
Zdenka Kvesić, supruga osječkoga županijskog suca
Ante Kvesića, koja je 24 dana provela na odjelima psihijatrije u Osijeku i Vrapču, samo zato što je u obiteljskoj razmirici pljusnula 21-godišnjega sina. Razgovaramo na jednoj osječkoj adresi, njezinu privremenom boravištu, nakon što se vratila s kraćeg odmora na Jadranu, gdje je provela nekoliko dana poslije puštanja iz Psihijatrijske klinike u Vrapču. Djeluje svježe i odmorno. Smireno i detaljno govori o onome što joj se dogodilo.
Nisam pružala otpor
- Kad me policija, nakon incidenta u kojem je, uz mog sina, sudjelovao i suprugov brat, privela prekršajnoj sutkinji Branki Lukić, ponudila mi je da će me odmah pustiti kući ako potpišem da sam nasilna i da sam psovačica. Nisam pristala. Rekla sam: ‘Ne mogu to potpisati, jer to nisam.’ Tada je u sudnicu pozvala suprugova brata i moju djecu. Pitala je djecu kako se odnosim prema njima i da li ih prisiljavam da idu u crkvu. Odgovorili su da ih ni na što ne prisiljavam, ali da ih ‘gušim’ pitanjima kamo idu, s kojim društvom, kada će se vratiti. Sutkinja me potom pitala broj mobitela moga supruga. Nazvala ga je iz sudnice, a kad je veza uspostavljena, nakon nekoliko rečenica izašla je u hodnik, tako da ne znam o čemu je s njim razgovarala. Vratila se i rekla: ‘Gospođo, vi morate na psihijatriju’.
- Nisam pružala nikakav otpor - nastavlja Zdenka Kvesić. - Mirno sam pošla s policijom, mirno se ponašala na odjelu psihijatrije, kamo su me dovezli, jedini moj ‘otpor’ bila je molba policajcima da se maknu s vrata sobe u kojoj sam se morala svući. Nisu to učinili, a nitko od osoblja bolnice nije im rekao da se maknu. Tako sam se morala svući pred njima. Liječnica koja me primila rekla je nakon kraćeg razgovora da bih - što se nje tiče - odmah mogla kući. ‘Ali, kako vas je dovela policija’, objasnila je, ‘moram vas zadržati’. Jedan od dvojice policajaca tada je rekao onome drugome da moraju na još jednu intervenciju, no ovaj je odgovorio da će pričekati dok me ne zavežu za krevet. Tek tada su otišli.
Iako je na Klinici za psihijatriju KBC-a Osijek svašta vidjela, među ostalim i kako bolničar šakama udara bolesnicu vezanu za krevet, te kako se na pacijente viče i s njima grubo postupa, odnos prema njoj, kaže Zdenka Kvesić, bio je koliko-toliko u redu. Ali sve se promijenilo kada je njen slučaj dospio u medije.Strava na psihijatriji
- Tada su mi bez objašnjenja uzeli mobitel, zabranili posjete mojoj sestri, nećakinji i odvjetnici. Bilo mi je dopušteno izaći samo pred vrata baraka u kojoj je smješten psihijatrijski odjel. Nisu mi dopuštali molitvu u bolničkoj kapelici, kamo sam do tada odlazila. Međutim, sutradan su mi poslali svećenika u bolničku sobu.
Kako medijska pozornost o prisilnoj hospitalizaciji Zdenke Kvesić nije splašnjavala, u petak 12. srpnja cijeli ženski odjel Psihijatrijske klinike KBC-a Osijek bio je zatvoren, a vrata vezana lancem. Nitko, osim medicinskog osoblja, nije mogao ni ući ni izaći. Tako je bilo do sljedećeg jutra, kada su Zdenku Kvesić prebacili iz Osijeka u Vrapče.
Obitelj je odlučila
- Liječnicu koja mi je priopćila da me prebacuju u Vrapče pitala sam na temelju čega to čine. Županijski sud u Osijeku, naime, odredio je prisilnu hospitalizaciju u Osijeku, a ne u Vrapču. Odgovorila je da to čine na zahtjev moje obitelji.
Kad sam upitala o kojem je dijelu obitelji riječ, rekla je: ‘Tražili su to vaš suprug i vaša djeca.’ Tako sam u subotu 13. srpnja završila u Vrapču.
Kaže kako je ondje tretman bio bolji nego u Osijeku. Vratili su joj mobitel, dopustili telefonske razgovore kad bi netko nazvao bolnicu i tražio je, omogućili su joj kontakt s odvjetnicom Jasminkom Biloš. Međutim, bila je potpuno izolirana.
- Pet dana, koliko sam bila u Vrapču, nisu me puštali iz sobe, osim u omanju prostoriju, neku vrst blagovaonice, u kojoj smo objedovale starija gospođa i ja, smještene u zajedničkoj sobi.
Nisam pet dana vidjela, kako se to kaže, ni sunca ni mjeseca. Željela sam barem nakratko prošetati izvan bolničke zgrade, ali to mi nije bilo dopušteno. Kao da sam bila u samici, u najstrože čuvanom zatvoru.
Najviše joj, kaže, smeta što su liječnici informacije o njoj dobivali od onih koji s njom gotovo uopće ne kontaktiraju pune dvije godine, a ne od onih s kojima je u svakodnevnom kontaktu.
Djeca su protiv mene
- Na osnovi tih informacija - objašnjava Zdenka Kvesić - liječnici su donosili zaključke. Moje obiteljske prilike su teške. Suprug je sa mnom prekinuo svaku komunikaciju prije dvije godine. Čak mi se ni na telefonske pozive nije htio javiti. On i djeca žive na katu, ja u prizemlju. Jedini prihod koji sam imala otkako ne radim bila je stanarina od iznajmljivanja garsonijere. Djeca su se priklonila ocu, jer on zarađuje, daje džeparac, posuđuje im automobil…
Liječnici su slušali njihovu priču, a moju sestru s kojom sam u svakodnevnom kontaktu ništa nisu pitali.
Suprug je nijednom tijekom 24-dnevnog prisilnog bolničkog liječenja nije posjetio. Nije ju ni nazvao, ni pitao treba li joj što. Djeca su je posjetila dvaput - jednom u Osijeku, jednom u Vrapču.
- Susret u Vrapču bio je vrlo kratak. Djecu sam vidjela iza stakla. Minutu, možda ni toliko. Tada je došao bolničar i odveo me na nekakvo testiranje. Liječnici u Vrapču jednom su me prigodom pitali bih li prihvatila suprugov posjet. Rekla sam da postavljam dva uvjeta: da kao sudac, koji dobro zna što je zakon, napiše kaznene prijave protiv svih institucija koje su sudjelovale u onom što mi se dogodilo. I, drugo, da njega upitam. Zašto sve to radiš?
Na slobodi
- Prije nego što su me pustili iz Vrapča, dr. Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske klinike, pozvao me u prostoriju u kojoj je - po mojoj procjeni - bilo od 30 do 40 liječnika. Kad sam ušla u salu i vidjela toliko liječnika, bila sam potpuno zbunjena. Pomislila sam: Bože, kakav li sam ja to slučaj kad se zbog mene okupilo toliko liječnika. Nakon razgovora koje je uslijedio, pustili su me na slobodu.
Zbog teško narušenih bračnih odnosa, Zdenka Kvesić u ožujku 2000. godine tražila je sporazumni razvod. No, njen suprug na to nije pristao. U Centru za socijalni rad, kamo su ih pozvali na razgovor, grubo je otklonio tu mogućnost. Ovaj put, kaže Zdenka Kvesić, više neće popustiti. Njena odluka o razvodu, nakon svega što joj se dogodilo, sada je konačna.
Priprema se za povratak u obiteljsku kuću, gdje namjerava živjeti dok se ne završi sudski postupak o razvodu braka i podjeli bračne imovine. Jasno joj je da to neće biti jednostavno.
- Želim se vratiti u svoj dom. Ondje su moje stvari, sva moja imovina. Živjet ću kao i do sada u prizemlju i nemam namjeru nikome smetati. Ostatak obitelji ionako već dvije godine živi na katu. Do mirovine mi trebaju još dvije i pol godine, a do tada ću živjeti od najma dviju garsonijera u sastavu naše obiteljske kuće. Izdržat ću. Nakon što sam izdržala sve što mi se događalo u ta užasna 24 dana, mislim da više nema ničega što ne bih mogla preživjeti.
> Fotogalerija
