GASTARBAJTERI U MARCEDESIMA

Pise: Elio Velan   (G.I.)

Započeo je novi put Hrvatske, od 1. srpnja kao članice Europske unije. Kad ideš na put za sobom vučeš kufer, a u njemu ne samo odjeću, gaće, potkošulje, pribor za osobnu higijenu, već i sebe samog u cjelini. Možeš zaboraviti češalj, kravatu, novokupljene cipele, čak i putovnicu, ali sebe nikako. Mislim, čovjek na putu najradije bi sebe zaboravio jer svako je dobro putovanje pokušaj bijega od cjeline koju nazivamo svakodnevnicom, dosadna, tmurna, iritantna i sve manje intrigantna.

Prođe dan, prođu dva, tri, tjedan, mjesec i na kraju nađeš se u hotelskoj sobi, pogled uperen u ogledalo i gle: tu sam, jednak kao na početku priče, dani prolaze, a promjena nema. Na kraju, vraća se s puta onaj isti koji je na put krenuo, a da bi sebi ublažio gorku konstataciju, sredit će priču za susjede, za prijatelje jer: "Toliko se toga nakupilo, toliko toga sam vidio i kupio..."

Dan nakon ulaska Hrvatske u EU pročitao sam gotovo u svim domaćim medijima članke u kojima se čitateljima, odnosno građanima pokušavalo objasniti sve novine novog puta. Gle čuda, na prvom mjestu našle su se sve pogodnosti shoppinga, nema carine, nema ograničenja, nema nikakve prepreke da čovjek skoči u Njemačku po polovni mercedes ili BMW. Automobili su se našli na udarnom mjestu nabrojanih novina.

Dok sam to čitao, sjetio sam se starog filma iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća u kojemu je maestro Fabijan Šovagović glumio povratnika iz Njemačke u rodnom selu negdje u Dalmatinskoj zagori. Morao je gastarbajter dostojno obaviti čin povratka pa kad si nije mogao priuštiti novi mercedes, on ga iznajmi, jer tko je vidio gastarbajtera da se bez mercedesa vraća kući. Dakle, iznajmljeni mercedes, a na ruci jeftin sat, znate oni debeli, crni, otporni na vodu i dubine s kazaljkama koje svijetle u mraku. Povratnik skupi obitelj u kuhinju, naredi ženi da zatvori škurnice, da napuni lavor vodom i potom u polumračnoj prostoriji siromašne kuće umoči ruku i usklikne: "Gledaj!" Sat bliješti, kazaljka za sekunde nastavlja svoj krug, tik-tak, tik-tak... Djeca skupljena oko oca širom otvorenih očiju prate to čudo tehnologije.

Cijela se jedna generacija prepoznala u tom filmu koji pripada prošlosti, ali, izgleda, i budućnosti naroda jer izvjesno je da su intencije većeg dijela stanovništva uperene upravo k tom cilju, shoppingu kao dokazu napretka.

Tršćani imaju istančan smisao za humor. U knjizi koja prikazuje pedesetogodišnju aktivnost satiričkog lista La Cittadella pronašao sam pronicljiv vic: Dvoje Tršćana, negdje devedesetih godina prošlog stoljeća, putuju na istok, ulaze u Sloveniju, a nešto dalje na putu nazire se hrvatska zastava. Jedan drugome kaže: "Na kraju svega danas imamo jednu Njemačku i šest Jugoslavija". Gledano s perspektive novog mercedesa vrlog gastarbajtera, od Triglava do Vardara, mentalitet se nije bitno promijenio, iz današnje perspektive izgleda da su povijesne promjene bile tek paravan. Stari zemljovlasnik na Siciliji, zaštitnik starog plemićkog poretka i reda, govori unuku pred prizorom o dolasku garibaldina, crvenokošuljaša i nove talijanske vlasti: "Ne brini mali, mora se sve promijeniti da bi sve ostalo isto". Sinteza revolucije: kafić, mercedes, a kad nema kafića, onda nazad u bijeli svijet.

Slovenci sad skupo plaćaju ulazak u eurozonu i val lakih kredita kojima su se novopečeni tajkuni osokolili, pokupovali mercedese i potom bankrotirali, vrli građevinari dizali su stambena naselja posvuda u sitnoj Deželi, danas stanovi i vile zjape prazni, a novca nema, u bankama gomila nepodmirenih kredita. Primjer nam je Njemačka, mit novog poretka, ali Nijemci nisu obavili ujedinjenje nošeni nekakvom logikom profita, sitne zarade ili trgovačkog mešetarenja. Njemačko ujedinjenje je najvjerojatnije jedini povijesno bitan i sudbonosan čin koji smo doživjeli u tih dvadeset i pet godina vrtoglavih promjena. Na kraju svega, nakon rušenja Berlinskog zida, nakon krvavih ratova na Balkanu, nakon raspada komunističkog režima možemo jednostavno i bistro zaključiti: "Imamo jednu Njemačku i šest Jugoslavija". Znaju Europljani da je Njemačka zajedničkom valutom - eurom - naplatila dug teškog ujedinjenja s istočnonjemačkom braćom, dobar dio nevolja ostalih, manjih država posljedica je tog povijesnog čina. Veličina se ne ogleda u demografiji ili geografiji, već u duhu jednog naroda u kojemu je država odraz narodne snage.

Italija sa šezdeset milijuna stanovnika i pristojnom veličinom nije ni izbliza država koja se može mjeriti s Njemačkom. Po mentalitetu bliži su nama: kad je nastupio euro svaki, pa i najmanji, trgovac iskoristio je priliku i masno zaradio povećanjem cijena, sve što je nekad vrijedilo sto tisuća lira, danas vrijedi sto eura. Govorio je stari iskusni novinar Indro Montanelli da Italija kao država ne postoji: "Imat ćemo i dalje dobre, vrsne krojače, postolare, moreplovce, dizajnere, arhitekte, izumitelje, genijalne pojedince, ali naroda koji je u stanju sebe izgraditi kao državnu prepoznatljivu  cjelinu neće biti". Šovagovićev povratak u rodni kraj amblem je tog lutanja bespućima tržišta.

Komentar ovog bloga

Tim kolosalnim nus proizvodom kojim suvremano klasno drustvo markira ovu lijepu Planetu u obliku krscanskih brabonjaka i sestodnevnim ljevicarskim reformatorima  , koji se nedjeljnim danom zaticu u katedralama svog duha, vise i ne biva jasno sto jos preostaje od tog drustvenog sedimrnta.

Jeli to, mozda,  onaj zagubljeni gradjanin,otudjen od sebe samog, istinski  glumac Fabijan Sovagovic, ili tek njegova sjena na kulisnim daskama ?!