Kad se Inoslav Bešker
obraća svome dragome Bogu, vjerovati da ga on nosi u sebi.
Prelijepo!
Svi ga, možda, ćutimo ugrađenog u vlastitoj utrobi - pritajenoga naličja na same sebe.
Onaj narod, koji doista zaslužuje da bude tretiran kao
stoka, ili ono drugo midsko čudo, koji se stihijski miri takvim tretmanom
vladajućih antihristovaca, također, možda, nije bez njega.
Ni papa Franjo , koji ga je tek jučer otkrio u sebi kao
prikrivenog mađioničara, stjerao ga, i nadomjestio, možda, vlastitim.
Ni akademske zajednice , ni intelektualni snob, moralistička niti etička udruženja
lijevih ni desnih đavolja, valjda, nisu posve bez njega
Poput noćne more, nad nama svima, kao da danas, više
nego ikad, lebdi onaj hamletovski duh vječnih dvojbi : Jesmo li civilno društvo
imanentno jednog svoga Zdravo razumnog
boga, ili smo tek Zajednica patuljaka nastala
prirođenom zakinutošću analitičkih svojstava , te osuđena na vlastitu vegetativnost, poput iskonski-jednostaničnog, besmrtnog, bez evolucijskog i bez revolucionarnog bića.
www.severinomajkus.com
Nema komentara:
Objavi komentar