DRUGI "GLOBALNI MINOTAUR" U JEDNOM DESETLJEĆU

ŠOKANTNI IZVJEŠTAJ Porezne oaze: Na tajnim računima od Paname do Lihtenštajna pohranjeno je 32 bilijuna dolara! AUTOR: Ratko Bošković OBJAVLJENO: 22.05.2016. u 18:42 Istock / EPH Ilustracija Krađa i objava podataka o klijentima Mossack Fonsece, panamske agencije za osnivanje i upravljanje tvrtkama i bankovnim računima u takozvanim poreznim rajevima, šokirala je svijet i Hrvatsku. Oko 11,5 milijuna dokumenata, nazvanih Panama papers, koji su procurili najprije njemačkim dnevnim novinama Süddeutche Zeitung, a potom i na internet, sadrži podatke o 214.488 pravnih i fizičkih osoba, klijenata Mossack Fonsece, iz svih dijelova svijeta, među kojima su i britanski i islandski premijeri David Cameron i Sigmundur D. Gunnlaugsson, nogometaš Lionel Messi ili glumac Jackie Chan, a iz Hrvatske 18 osoba od kojih niti jedna nema neku istaknutiju javnu ulogu pa se njihova imena ne bi smjela objavljivati. No, što su to doista offshore oaze, porezna utočišta ili rajevi, i koje su to točno države, pokrajine ili gradovi (jednom riječju jurisdikcije) to u izvješćima o “aferi Panama papers” ostaje neobjašnjeno. Kao da se samo po sebi razumije, a zapravo je vrlo složeno. U svijetu ne postoji niti jedinstvena definicija niti jedinstven popis offshore destinacija ili poreznih pribježišta. To najbolje pokazuje izvješće koje je viši stručnjak za ekonomsku politiku Jane G. Gravelle prošle godine, i prije izbijanja afere s panamskim dokumentima, priredio za članove i povjerenstva američkog Kongresa. Da bi se tax havens bolje razumjeli, dobro je razlučiti aktivnosti koje u njima provode poduzeća (tvrtke, banke, fondovi, zaklade…) od aktivnosti fizičkih osoba ili pojedinaca. Također je potrebno razlikovati izbjegavanje plaćanja poreza koje je obično zakonito od utaje poreza koja je kriminalna. Naposljetku, porezne rajeve najbolje karakterizira odsutnost transparentnosti (zatvorenost za javnost registara poduzeća), tajnost bankovnih podataka i odbijanje da se ti podaci podijele s vlastima drugih država, te osiguravanje legalnog statusa i onim poduzećima koja ne obavljaju praktički nikakvu djelatnost (“poduzećima poštanskim sandučićima” ili “tvrtkama praznim ljuskama”, eng. shell companies). Tim se obilježjima poslužila, primjerice, Organizacija za ekonomski razvoj i suradnju (OECD) u svojim dokumentima i aktivnostima. Neke druge organizacije i vlasti koriste se drugim definicijama. Povelik popis No, većina ljudi će pod offshore zemljama ili poreznim oazama jednostavno podrazumijevati svaku jurisdikciju koja ima vrlo niske ili nikakve poreze, s ciljem da k sebi privuče poduzeća i bogate ili slavne pojedince, da se u njoj “inkorporiraju”, registriraju boravište ili polože svoju štednju i imovinu. A kad se one promatraju i po najstrožim definicijama, popis poreznih oaza je povelik. Najviše ih je u Karibima. To su Anguilla, Antigua i Barbuda, Aruba, Bahami, Barbados, Britanski Djevičanski Otoci, Kajmanski Otoci, Dominica, Grenada, Montserrat, Nizozemski Antili, St. Kitts i Nevis, St. Lucia, St. Vincent i Grenadini, Turks i Caicos te US Djevičanski Otoci. Nedaleko od tih su i offshore zemlje u Centralnoj Americi Belize, Kostarika i Panama. Ilustracija: Istock Kad se globus malo zakrene, na Pacifiku i Južnom Pacifiku pojavljuju se porezne oaze Cookovi i Marshallovi Otoci, Samoa, Nauru, Niue, Tonda i Vanuatu. Malo dalje, u Istočnoj Aziji, poreznim oazama OECD i druge organizacije smatraju Hong Kong, Makao i Singapur. U Indijskom oceanu nalaze se porezna utočišta Maldivi, Mauricijus i Sejšeli, a na Bliskom istoku Bahrein, Jordan i Libanon. Mnogi će se iznenaditi brojem poreznih utočišta na zapadnoj hemisferi, osobito u Europi. Tu je offshorea gotovo kao i u Karibima, a takvi su Andora, Kanalski Otoci (Guernsey i Jersey), Cipar, Gibraltar, Isle of Man, Irska, Lihtenštajn, Luksemburg, Malta, Monako, San Marino i Švicarska. U Sjevernom Atlantiku porezna oaza je Bermuda, a u Zapadnoj Africi Liberija… Već na prvi pogled vidi se da su porezne oaze uglavnom otočne državice koje, osim pješčanih plaža i kristalnoga mora, ne raspolažu nikakvim prirodnim resursima za ekonomski razvoj pa je prilično logično da su prihode od turizma odlučili poduprijeti prihodima i od naplate relativno malih godišnjih pristojbi za registraciju tvrtki ili vođenje bankovnog računa, ne pitajući pritom ni za što drugo. Ali, taj relativno mali prihod za porezne oaze može predstavljati golem gubitak za države iz kojih tvrtke i bogati pojedinci bježe skrivajući se od poreznika. Amerikanci su tako procijenili da na porezu na dobit godišnje gube i do stotinu milijardi dolara, a na porezu na dohodak pojedinaca između 40 i 70 milijardi dolara! Mnogi analitičari, međutim, upozoravaju da obilježja poreznih oaza imaju i mnoge velike zemlje od kojih bi se to najmanje očekivalo, poput Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, Nizozemske, Danske, Mađarske, Islanda, Izraela, Portugala i Kanade. Posebnu pozornost privlače tri američke savezne države Delaware, Nevada i Wyoming, a porezni su rajevi nerijetko i pojedini gradovi, poput Campione d'Italia, talijanske eksklave u Švicarskoj. Jedno kratko vrijeme “offshore klauzulu” imala je u svojem Zakonu o porezu na dobit i Hrvatska, koja nekoliko godina nije naplaćivala porez na dobit stečenu poslovanjem izvan Hrvatske, no to je brzo ukinuto. Slučaj Googlea Nizozemska, primjerice, nikada nije javno izložena osudama da je porezna oaza zato što gotovo da ne oporezuje dividendu i prinos na kapital koju njezine tvrtke ubiru u drugim zemljama preko svojih podružnica i tvrtki kćeri. Ona se našla u medijima tek kad su 2006. u nju Bono i drugi članovi benda U2 iz Irske preselili svoje glazbeno nakladničko poduzeće. U listopadu 2010. Bloomberg je javio kako je internetski div Google u prethodne tri godine smanjio svoje porezne obveze za 3,1 milijardu dolara prebacujući većinu svojih inozemnih profita preko Irske i Nizozemske na Bermude. Tehnika prebacivanja zarade, poznata kao “nizozemski sendvič”, omogućila je Googleu da porez na prekomorski profit potpuno legalno snizi na samo 2,4 posto, unatoč tome što djeluje većinom u zemljama u kojima je porez na dobit povrh 20 posto: u SAD-u 35, a u UK-u 28 posto. Iz ovoga se lako može zaključiti da je, sa stanovišta pojedine jurisdikcije, porezna oaza svaka druga jurisdikcija koja ima niže poreze. I za Samobor, koji nema prireza na porez na dohodak, moglo bi se reći da je porezna oaza za Zagrepčane koji žele izbjeći plaćanje zagrebačkog prireza. A “pomalo offshore” postaje i cijela Hrvatska kada inozemne investitore privlači obećanjima o poreznim ustupcima i izuzećima, primjerice, da se eventualno povećanje poreznih stopa neće odnositi na njih stanoviti broj godina nakon što završe investiciju. Bezbroj metoda Očito, kao što ne postoji jasna granica između izbjegavanja i utaje poreza, tako ne postoji čvrsta granica ni između poreznog raja i poreznog pakla. Metoda kojima se poduzeća i pojedinci služe da bi preko offshore oaza izbjegli ili smanjili plaćanje poreza ima toliko da ih je nemoguće sve nabrojiti, no navedimo one glavne. Mnoge zapravo i ne ovise toliko o poreznim pravilima offshore oaze koliko o pravilima zemlje u kojoj neka internacionalna korporacija ima glavno sjedište. Tako SAD ni ne oporezuje dobit inozemnih supsidijara (tvrtki kćeri) sve dok se ona ne uplati američkoj matičnoj kompaniji, a to omogućuje mnoge kombinacije pomoću kojih se zarada holdinga umanjuje i zadržava izvan Amerike. Najčešće korištene su “skidanje zarade” (eng. earnings stripping) pomoću uzajamnog kreditiranja tvrtki unutar holdinga ili većeg zaduživanja u državi s višim porezima, a manjeg u jurisdikciji s nižim porezima. Za prebacivanje i zadržavanje zarade u poreznoj oazi uobičajeno je i korištenje transfernih cijena, osobito preko kupnje i prodaje “neopipljivog” intelektualnog vlasništva, poput autorskih djela, patenata ili istraživanja i razvoja, kojima je vrlo teško odrediti objektivnu tržišnu vrijednost. Mnoge tvrtke zadržavaju prodaju, a nekom drugom povjeravaju proizvodnju, pa se tako kvalificiraju za porezne olakšice koje im inače ne bi pripadale, “no propisi za to područje su složeni i stalno se mijenjaju”, piše Jane G. Gravelle za američke kongresnike. Nazivi mnogih drugih tehnika uopće se ne mogu prevesti na hrvatski jer ih ni hrvatska praksa ne poznaje: to su “check-the-box”, “hybrid entities”, “hybrid instruments” i mnoge druge. Metode kojima se pojedinci koriste radi izbjegavanja plaćanja poreza svojoj zemlji donekle su drukčije od onih kojima se koriste poduzeća. Pojedinci mogu izravno kupovati u inozemstvu dionice ili obveznice, ili položiti novac na inozemne bankovne račune, a potom jednostavno ne prijaviti oporezive dividende i kamate svojim domaćim vlastima. Mogu se poslužiti i zakladama ili tvrtkama ljuskama kojima upravljaju imenovani direktori stranci, i tako između sebe i svojih poreznih vlasti dodati još jedan neproziran sloj. Dodatno je moguće poslovima, transakcijama i imovini prikriti tragove koristeći se klasičnim “trianglom”: biti rezident jedne, osnovati tvrtku ili zakladu u drugoj, a investirati u trećoj jurisdikciji, od kojih su druge dvije offshore. Vlasti pojedinih država poreznih oaza spremne su drugim državama predočiti podatke o ulaganjima njihovih građana, ali obično samo uz predočenje dokaza da je možda posrijedi pranje novca ili financiranje terorizma. Automatska i masovna razmjena informacija postoji samo s malim brojem poreznih oaza, uglavnom s onima u Europi ili pod britanskim utjecajem. Države koje žele svojim građanima ubrati porez na dohodak stečen u poreznim oazama domišljaju se mnogim pravilima koje se uglavnom svode na obvezu prijavljivanja dohotka i otkrivanja “stvarnih vlasnika” zaklada i tvrtki. Ali, ako neki porezni obveznik u svojim iskazima svjesno laže i svjesno riskira da bude kažnjen, tu je laž najčešće vrlo teško, gotovo nemoguće razobličiti i dokazati. Još je teže procijeniti koliko osobnih investicija završava u svjetskim poreznim oazama i koliko dobiti iz tih investicija izmiče oporezivanju, no možemo se osloniti na američke procjene i izračune. Najnovije procjene Analitičari Joseph Guttentag i Avi-Yonah krenuli su od pretpostavke da su američki građani u inozemstvu investirali oko 1,5 bilijuna dolara: ako bi to bile dionice, američkim poreznim vlastima trebalo bi pripasti oko 20 milijardi dolara poreza na dividendu, a ako bi bila štednja, 40 milijardi dolara poreza na kamatu. Aktivistički think-tank Tax Justice Network procijenio je 2005. godine da sve države u poreznim oazama godišnje gube oko 255 milijardi poreza na dohodak. Taj iznos poreza odgovarao bi ukupnoj imovini pojedinaca u svim poreznim rajevima od oko 11 bilijuna dolara. No, najnovije procjene Networka govore o 21 do 32 bilijuna dolara ukupne imovine parkirane u poreznim utočištima, dva do tri puta više nego prije desetak godina. Iznos poreza utajen američkim poreznim vlastima penje se u tom slučaju na sto i više milijardi dolara na godinu