NOVA POVIJEST

petak, 17. veljače 2017.

NOVA POVIJEST,

 čiji se prvi porođajni bolovi javljaju ratom za  neovisnost SAD-a,  počen od 1776. do 1889.godine Francuske revolucije, ovih se dana pričinja jednom ubogom staricom, kojoj valja pod hitno angažirati grobara,  kako njen leš ne bi dodano pridonio općoj sociološkoj kontaminaciji stotina milijuna ljudskih korpusa - ne pokopana i rasuta diljem Planete.

Kunderina „misao o vječnom vračanju je tajanstvena i Nietzsche je njom prilično zbunio većinu filozofa; pretpostaviti da će se jednom ponoviti sve ono što smo već doživjeli, i još da će se to ponavljanje ponavljati u beskraj!  Što treba da nam kaže taj smušeni mit?

  Mit o vječnom vračanju  govori, per negationen, da je život koji jednom za uvijek nestane , koji se više ne vraća, sličan sjeni, da je bez težine , da je unaprijed mrtav i da njegov užas , uzvišenosti ili ljepota – ako je bio strašan, lijep ili uzvišen  -  ne znači pod bogom ništa. O njemu ne treba voditi računa  kao ni o ratu između dviju afričkih država u četrnaestom stoljeću, koji ništa nije promijenio na licu ovog svijeta , i ako je u njemu, u neopisivim mukama, izgubilo živote  tri stotine hiljada crnaca.

    Promjenit će se; pretvoriti će se u blok koji straši i traje a njegova glupost postati će nepopravljiva.

     Kad bi se francuska revolucija vječno ponavljala , francuska historiografija ne bi bila tako ponosna na Robespierre-a. Kako, međutim, govori o nećemu što se više neće vratiti,  krvave godine se pretvaraju u puke riječi, teorije, diskusije i postaju lakše od perja,  ne izazivaju strah. Beskrajna je razlika između Robespierre-a koji se pojavljuje  samo jednom u povijesti i Robespierre-a koji se vječno vraća da skida francuzima glave.

Možemo, prema tome reći da misao o vječnom vraćanju predstavlja izvjesnu perspektivu u kojoj stvari postaju drukčije nego što su dosad za nas bile  -  ponavljaju se lišene olakšavajuće okolnosti svoje prolaznosti. Ta olakšavajuća okolnost nam  najme onemogućava da donesemo bilo kakav  sud. Kako možemo suditi nečemu što je prolazno ? Rumena svijetlost zalaska obljeva sve čarolijom nostalgije, pa i giljotinu.

    Primijetio sam nedavno kod samog sebe upravo nevjerojatan osjećaj – listao sam neku knjigu o Hitleru i neke fotografije su me dirnule. Potsjetile su me, naime, na doba mog djetinjstva. Proživio sam ga u ratu, neki moji rođaci izginuli su u Hitlerovim koncentracionim logorima,  ali što je bila njihova smrt prema činjenici da me je Hitlerova fotografija podsjetila na nestalo doba mog života, doba koje se neće nikada vratiti ?

     To pomirenje s Hitlerom odaje duboku moralnu izopačenost povezanu sa svijetom koji se zasniva prvenstveno na nepostojanju ponavljanja , jer je u tom svijetu sve unaprijed oprošteno, pa prema tome i cinički dopušteno.“

                                             Milan Kundera