NAIVNO PISMO

OTVORENO PISMO

IVO GOLDSTEIN PIŠE BOZANIĆU Zašto šutite, kardinale, o povijesnim neistinama što se šire iz Glasa Koncila, o župniku kojeg je obradovala smrt mog oca?

AUTOR: 
• • Ivo Goldstein
 OBJAVLJENO: 
• 07.11.2017. u 22:00

Cropix, Globus / Ilustracija

Zašto šutite, kardinale ... o povijesnim neistinama i mržnji što se šire iz Glasa Koncila, o biskupima koji pozdrav “za Dom spremni”smatraju domoljubnim, o župniku kojega je obradovala smrt mojega oca?

- Poštovani gospodine nadbiskupe, uzoriti kardinale!

Pošto ste u rujnu 2009. posjetili logor Jasenovac, moj pokojni otac Slavko napisao Vam je pismo te ga je objavio u Jutarnjem listu.

On je taj Vaš čin pozdravio, ali odmah i zažalio što do spomenika Kameni cvijet niste došli. Iz Muzeja ste zaista pošli prema spomeniku i kripti, ali ste stali na pola puta, razgledali ste maketu logora, a zatim se okrenuli i vratili. Propustili ste izraziti pijetet žrtvama na mjestu gdje to treba učiniti – nad kriptom pod kojom leže ostaci pogubljenih.

Moj se otac zapitao – zašto niste otišli do kraja. “Vaši su suradnici objašnjavali da su Vas već očekivali u Petrinji, da ste kasnili već gotovo puni sat, da ste morali ispustiti nešto od predviđenih obaveza. Naravno, objašnjenje je krajnje neumjesno. Ako se iz protokola već željelo nešto ispustiti, zar se baš ‘moralo’ ispustiti ono bitno, središnji čin cijelog hodočašća – dolično poštovanje nevinim žrtvama?” Ocijenio je da je ono što ste učinili “vrijedan povijesni korak Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Vas kao njezina predvodnika” te Vam poželio da, kako ste došli “samo do pola jednog plemenitog puta”, taj put “vrijedno nastavite”.

U rujnu ove godine, prije gotovo dva mjeseca, umro je moj otac.

Reakcije na njegovu smrt bile su strašne: naime, župnik Hvarske župe don Mili Plenković objavio je na Facebooku da ga je “obradovala vijest da je umro dr. Slavko Goldstein. Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta. Ipak mu od srca želim pokoj vječni i da mu Jahve bude milosrdan sudac. Njegovo će mu milosrđe biti jako potrebno obzirom na more laži što ih je (svjesno i namjerno) širio pod krinkom znanstvenog autoriteta. Tim je lažima planski sramotio Hrvatsku i hrvatski narod. Iz Biblije znamo da Jahve mrzi laž”, poručio je don Plenković.

Don Plenković se ubrzo ispričao, ali ne nama, pokojnikovim bližnjima, nego Crkvi i vjernicima. Iskreno, ovako mi je lakše jer, da se ispričao nama, netko naivan mogao bi pomisliti da je uistinu zažalio i da se pokajao.

Na vijest o smrti moga oca internetom se razvila i razlila mržnja kao da je pukla kanalizacijska cijev: “Lazov i licemjer cjeli zivot se trudio da ocrni Hrvate i cjeli hrvatski narod koda smo svi bili ustase”, “Jedan smrad manje”, “sve je jasno, Hrvatska je izgubila jednoga velikoga neprijatelja”, “Hvala dragom Bogu jedna divna vjest.”, “Hajde!? Umro Pantelija!? Bogu hvala! Bio je šovinist (židovski i orjunaški) i rasist, a ne čovjek vrijedan spomena.”, “pošaljite ga u sarajevo,hrvatsku nikada nije volio koliko jugoslaviju,tita i komunizam. u sarajevu je sve to in ,a tamo je i rođen. zamisli molim te da se pokopa mrzitelj hrvatske u nezavisnoj državi hrvatskoj. nije kršćanski ovo što činim,ali sve laži i svo zlo koje je nanio mom narodu su ovime,bar mrvicu kompenzirane ,bože oprosti mi u ime svih nevinih ubijenih kojima se ovaj lik ismijavao,veličajući njihove krvnike.”, “budalas koji je cijeli zivot proveo sireci antihrvatsku propagandu i lazi po svijetu o tome kako su Hrvati bili veci zlocinci cak i od njemackih nacista”, “Govnar stari triba je davno umrit”, “Jedan čifut manje!!!!”, “TAJ ŠTO JE ODAPEO JE JUGOSLAVENCINA FUJ SMEĆE ANTIHRVATSKO JEBO GA TITO”, samo su neke od izjava (namjerno sam ostavio sve pravopisne i druge greške, kao i sve tipfelere i verzale).

Mnogi su komentatori bili zgroženi, mnogi su se ljudi, koji su se predstavljali kao istinski vjernici, također zgražali. Tih su mi dana na ulici prilazili posve nepoznati ljudi i izražavali sućut te tvrdili da su kao Hrvati i katolici zaprepašteni iskazanom mržnjom. Istovremeno, nije se javio nitko iz crkvene hijerarhije. Bila je to, kako je jedan od komentatora istaknuo, “jeziva tišina”. Kako čovjeka iz Crkve može i smije obradovati nečija smrt?

Tada sam shvatio, gospodine Bozaniću, da Vam moram pisati ja! Da Vas u tom pismu moram upozoriti na činjenicu da ne samo da u Jasenovcu, kako Vam je zaželio moj otac, niste otišli do kraja nego da ste se zajedno s dobrim dijelom Crkve vratili kilometrima natrag. -