DAN KAD SE MINISTAR UPRAVE NAŠAO PRED NEBESKIM VRATIMA
BOG JE KRIMINALAC - Za Kuščevića nema straha. Ni na nebu, ni na zemlji
Nitko međutim nije mario da je sve navedeno Lovro Kuščević marljivo, poput radišnog mrava ili hrčka, skupljao za zagrobni život. Za ovaj trenutak pred svetim Petrom, odnosno, u njegovom slučaju, pred Đavlom. To što sporno stečene nekretnine nisu bile naodmet za zemaljski svijet, nikako nije njegova krivica. Treba, rekao je i tada, za sve što je posjedovao zahvaliti Bogu. A Bog je kriminalac, običan lupež. I član je HDZ-a. Barem ovaj kojem se on klanja
TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA
Da biste dodali dozu luksuza vašem domu, neka vaša sobna vrata budu – bijela!
- Lovro Kuščević!?
- Tu sam!
- Priđi.
- A tko si ti?, upitao je Kuščević.
- Tko sam ja!? Zar ne vidiš da si pred nebeskim vratima?
- Vidim. Nisam ćorav. Ali meni su obećali svetog Petra, a ti nisi sveti Petar.
- Doista nisam.
- Tko si onda, pobogu? Đavao!?
- Lucifer, Belzebub, Vrag, Nečastivi? Kako te volja?
- Onda ovo nisu vrata raja, procijedio je kroz zube drhtavim glasom Kuščević, već na rubu plača.
Što se događa? Obećano mu je vječno nebesko blaženstvo, a pred njim stoji Nečastivi. Je li moguće
da će naposljetku ipak završiti u jednom od devet krugova Podzemlja?
- Smiri se Lovro. Ljeto je. Petar ne podnosi paklene vrućine. Na godišnjem je odmoru, prelomio je Nečastivi kao da mu čita misli, istovremeno prebirući masnim prstima po debeloj fascikli na kojoj je velikim slovima pisalo "Lovro Kuščević", prekinuvši time Kuščevićeve crne misli. - Vratimo se bitnome, poslu. Sve što si stekao ostavljaš točno ovdje, pred rajem. Jasno?
- Čini se kao poštena nagodba. Ne možeš staviti cijenu na beskonačni užitak, pomirljivo se složio Kuščević.
Nije zapravo vjerovao u to što je govorio, ali već je bio nestrpljiv. U svakom slučaju, zaključio je, bolje ne raspravljati s đavlom. Nek' uzme što hoće. A njega nek' napokon pusti kroz ta vrata. Nemirno je cupkao nogom dok je Nečastivi nabrajao sve njegove grijehe, izmoljene Zdravomarije kojima je te grijehe otkupio, poneka dobra djela, a na kraju i sve materijalne stečevine. Popis je bio poprilično dugačak, Nečastivi je bio pedantan, činilo se kao da sve skupa traje unedogled.
Novinarski lešinari
- Da nemaš Lovro još štogod? Nije naodmet. Jesu li sve nekretnine koje posjeduješ upisane u vječni katastar?, sumnjičavo je upitao Nečastivim nervozno prebacujući ključeve raja iz jedne ruke u drugu.
- Nemam.
- Jesi siguran!?, zagrmio je Nečastivi.
- Tko će o svemu tome voditi računa, Bogu hvala imam puno nekretnina i nemoguće je to sve pratiti, prkosno je odgovorio Kuščević.
Na takva i slična pitanja već je odgovarao na zemlji. U Hrvatskoj. U vrijeme kad je bio ministar uprave i politički tajnik HDZ-a, vladajuće koalicijske stranke te države. Dogodio mu se tada sitan propust, nije ga zanijekao, ali drčni novinari, ti lešinari, nisu ga puštali na miru. Sunovratili su se na njega kao kopci. Prvo su, prisjeća se tog skandala koji je tjednima vrištao s gotovo svake naslovnice, ničim izazvani, iskopali taj nesretan pašnjak od gotovo tisuću četvornih metara na kojem je izgradio kuću. Godine su prošle, njih 11, njemu je postojanje tog objekta od 350 kvadrata skliznulo s uma. Naprosto ju je zaboravio upisati u katastar. Zar je tako teško shvatiti da čovjeku s milijun obaveza katkad nešto promakne, makar to bilo njegovo privatno vlasništvo? Potom su nanjušili i drugu kuću na otoku. Onu koju je legalizirao u negrađevinskoj zoni. Prvo je izgradio štalu, a onda je Općina Nerežišća, na čijem je čelu sjedio, izmijenila prostorni plan. I štala je postala kuća. Legalno, naravno. Onda su se okomili na pašnjake koje je, opet na Braču, kupila njegova supruga. Dobila ih je, pisalo je u štampi, po povoljnoj cijeni. Površinu od četiri i pol tisuće četvornih metara platila je 60 tisuća kuna. Pola tog zemljišta potom je prodala za gotovo milijun i pol kuna. Pa što? Kuščevići su poduzetna obitelj. Nisu oni krivi što je cijena zemljišta porasla. Kakve veze ima što je on baš u to vrijeme, još jednom, bio načelnik Općine koja je mijenjala prostorne planove? A onda su ga te nezasitne vreće bez dna, ti takozvani novinari, na kraju još i optužili da je izvlačio novac iz vlastite tvrtke koju je poslao u stečaj.
Opet glasaju za nas
Nitko međutim nije mario da je sve navedeno Lovro Kuščević marljivo, poput radišnog mrava ili hrčka, skupljao za zagrobni život. Za ovaj trenutak pred svetim Petrom, odnosno, u njegovom slučaju, pred Đavlom. To što sporno stečene nekretnine nisu bile naodmet za zemaljski svijet, nikako nije njegova krivica. Treba, rekao je i tada, za sve što je posjedovao zahvaliti Bogu. A Bog je kriminalac, običan lupež. I član je HDZ-a. Barem ovaj kojem se on klanja.
Tako se u to doba činilo dijelu naroda. Ali samo nevjernicima koji svoje povjerenje ionako nisu polagali u Hrvatsku demokratsku zajednicu. Ljudi uostalom za hadeze glasaju zbog nacionalizma, hrvatstva, a ne poštenja. Zna puk što je važno! Nisu li upravo građani postavili HDZ na pijedestal radi svoje vlastite komocije, samo kako ne bi morali pretjerano promišljati ili, ne daj bože, preuzeti odgovornost za sve nedaće u kojima se našla država?
Oni, za razliku od njega, žive lagodan život, bez stresa. I nitko ih ne davi metafizičkim terminima poput moralne odgovornosti i sličnim izmišljotinama. Kakve veze uopće ima politika s moralom? Razumio je to i njegov šef, premijer Andrej Plenković. On ga je shvaćao više no itko. Kakve veze ima što si je pogodovao dok je bio načelnik? To je bila stvar prošlosti. Lijepo je Andrej tada rekao, prebire Kuščević po vrelu sjećanja, novinarski napadi odnose se na vremena davno prije njegova rada kao ministra uprave. Dobro, istini za volju, brojne afere nisu poželjne za jednog političkog tajnika. To je već bilo malo škakljivo. Ipak je politički tajnik pozicija od povjerenja. No, što sad? Nije li prije njega zastranio i njegov kolega, HDZ-ov ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade Tomislav Tolušić? Koliko se Kuščević sjeća, Tolušićeva kuća u Virovitici s okućnicom imala je 1.587 kvadrata, a ne 165 kvadrata koliko je tvrdio i pri tome još i upisao u imovinsku karticu. Uz to je i lagao da mu je drugi objekt od 120 kvadrata roštilj. Kako se Tomislav samo sjetio takve bezočne, lažne budalaštine? To je svih u stranci zdušno nasmijalo. Roštilj za gigante!
A ministrica regionalnog razvoja i Europske unije Gabrijela Žalac, koja je tri godine vozila bez važeće vozačke dozvole, da bi joj potom još prišili i aferu sa skupocjenim automobilom parkiranim u dvorištu kuće? Tu su još i grijesi ministra financija Zdravka Marića, ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, pa i Plenkovića glavom i bradom. Pa što ako su se sastajali s tajkunom Ivicom Todorićem i to zatajili? Što hrvatsko stanovništvo ima manji uvid u realno stanje stvari, tim bolje. Kad bi Hrvati znali ono što je znao on? ništa se ne bi dogodilo. Možda bi, ali samo možda, shvatili zašto ga je Plenković, suprotno svakom zdravom razumu, štitio i odbijao smijeniti. Ali, opet, zaista nije bitno koliko je njihovo rublje prljavo. I ovako, ustvrdio je Kuščević zadovoljno, opet glasaju za nas, a jedino je to bitno.
I Sanader je tu
- Znači i ostali su već unutra?, znatiželjno je upitao Kuščević, provirujući kroz šipke pozlaćenih velebnih vrata.
- Ostali?
- Pa? Žalac, Čobanković, Žužul, Kirin, Polančec, Vukelić, Dalić, Kalmeta, Tolušić?
- A gdje bi drugdje bili?, sarkastično je odgovorio Nečastivi. Ovaj Kuščević mu je već počeo ići na živce. Nepodnošljivo je s kakvim to ljudima Petar mora svakodnevno raditi. Valjda je zbog toga tako često na bolovanju.
- I Sanader, jel'?
- I Sanader, Lovro.
- Kažeš da su sve što su posjedovali na zemlji pustili baš tu, pred vratima?
- Eno ga tamo Mercedes s kojim se dovezla Žalac - pokazao mu je razdražljivo Nečastivi, usmjerivši kažiprst prema brdašcu s njegove desne strane - Ajde sad, kreni. Naviknut ćeš se ti brzo na lagodan život, bez stresa. Tako si uostalom živio i u Hrvatskoj.
Nema komentara:
Objavi komentar