DUŠKO LJUŠTINA: U javnom prostoru hrvatska ljevica spala je na četiri-pet imena: Klasić, Jakovina, Visković, Puhovski i Zuppa
Kad je uspostavom Hrvatske počela opća pljuvačina po Partiji, Franjo Gregurić, kojeg iznimno cijenim, otvoreno je rekao - pa, ljudi, ja sam bio u Partiji! Tako sam i ja rekao. Ispalo je da smo od 400 tisuća članova Partije u Hrvatskoj jedino Gregurić i ja to priznali
TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA
Pobjedi dosadu zabavom, uzmi vrijeme za sebe i razveseli se osvajanjem super dobitka!
Duško Ljuština je stvarno poseban lik. Da bi to zaključio, ne moraš ga ni predobro ni predugo poznavati. Ljudina je to porijeklom iz Like, kraja gdje se grubost i krutost nekako podrazumijevaju. Takav je i on: vanjština mu je gruba, glas dubok, prodoran, a brk nekad crn i gust, sada je već pomalo prošaran sjedinama i prorijeđen, ali i dalje prijeteći. Ono što je biblijskom Samsonu kosa, Ličaninu u Zagrebu Dušku Ljuštini je brk: izvor snage, karizme, prepoznatljivosti. No, nakon samo minutu-dvije razgovora s Ljuštinom, shvatiš da je pred tobom krajnje dobar čovjek, idealist uvjeren u vrijednosti od kojih ne uzmiče ni koraka. I lojalan je, odan Milanu Bandiću s kojim ga dijeli veliko i već mitsko prijateljstvo kojeg se Ljuština neće odreći ako je ovaj i zgriješio u nečemu što mu stavljaju na teret.
Pozni doktorat
Ljuština je cijeli svoj radni vijek bio kazališni menadžer. Ma, radio je on svašta oko muzike, i znao je to i organizirati i naplatiti. No, kao i svatko tko dolazi iz svijeta umjetnosti i kazališta, džepova je više praznih nego punih. U tome je valjda i čar takvih ljudi. Ljuština je bio i zagrebački ministar za kulturu. No, ono što ga je odredilo je Satiričko kazalište Jazavac preimenovano s vremenom u Kerempuh. Tu se kroz desetljeća vođenja Kerempuha potpuno realizirao, postajući jednim od svjetionika hrvatskog kazališnog života. Teatar je njegov život, način realizacije i ispunjenja. Već godinama vodi kazalište Ulysses s Radom Šerbedžijom kao točkom okupljanja ovog projekta, dok je on, Ljuština, svojom energijom i entuzijazmom njegov zaštitni znak.
Nedavno je otišao u mirovinu, no u Ulyssesu je i dalje angažiran. S Ljuštinom razgovaramo na Brijunima, dok pripremaju novu sezonu. Za glumce i sve osoblje pa tako i za njega i Šerbedžiju, nigdje nema luksuza. Spavaonice u Franini i Jurini su vojničke, dvokrevetne i četverokrevetne. Namještaj u zajedničkim prostorima je prastar. U toaletu pada žbuka, cijevi su zahrđale. Za Ulysses se pripremaju najjednostavnija, radnička jela. Čak ne postoji ni restoran, nego tek menza. Sve je podređeno glumi i stvaranju. I sve se plaća. Svaki obrok i kava.
- Nego, Ljuština, što vam bi da ste u smiraj života, duboko zakoračivši u mirovinu, odlučili doktorirati?
- Sigurno sam u malobrojnoj grupi ljudi u Hrvatskoj koji su doktorirali u ozbiljnim, poznim godinama. Za to su najzaslužniji Drago Ružić i Željko Turkalj. Prekrasni ljudi. Jedan je profesor na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, dok je drugi bio rektor Sveučilišta u Osijeku. Ružić mi je bio mentor, dok me s Turkaljem veže Ogulin u kojem sam završio gimnaziju, a svi Turkalji u Hrvatskoj porijeklom su iz, usudio bih se reći, mog ogulinskog kraja. Onda, kao klinac sam bio menadžer rock sastava koji je svirao Creedence bolje od njih samih, a Turkalj ima svoj rock sastav u Osijeku koji još uvijek nastupa. Na neki način glazba nas je spojila. U jednom trenutku Turkalj i Ružić održali su mi predavanje da se čovjek mora cjeloživotno obrazovati.
- I evo vas s doktoratom.
- Da, ali nije to išlo baš tako lako. No, neke su se stvari dobro poklopile.
- Što na primjer?
- Eto, ne može čovjek biti ravnatelj nekog kazališta, a da ne pročita barem dvadeset, trideset kazališnih komada godišnje, da bi mogao složiti program svog kazališta. Pa ako već ravnatelj kazališta toliko čita takvu dramsku i svjetsku literaturu, zašto se usput ne bi bavio i nekom stručnom literaturom koja je vezana uz njegov posao. I ja sam, naravno, krenuo tom logikom.
Škoro ozbiljan kandidat
- Koja vam je bila tema doktorata?
- Marketing hrvatskih kazališta. Moj mentor i ja zajednički smo došli do zaključka da na papir prenesem svoje 40-godišnje iskustvo u kazalištima i u kulturi te da je to doktorat na svoj način. Tome sam pridodao jedno ozbiljno istraživanje koje sam napravio na 100 kazališnih radnika, 20 istaknutih ljudi u hrvatskom kazalištu, na 1.000 ljudi iz kazališne publike i još 1.000 anketiranih građana. Napravio sam anketne upitnike, dijelio ih i angažirao agenciju koja mi je napravila istraživanje po cijeloj Hrvatskoj. Istraživanje je bilo telefonsko i kroz njega smo shvatili da ljudi uopće nisu prisutni u kulturnom životu, ali to ne vole priznati.
- Rezultati ankete su poražavajući?
- Apsolutno. Jedan velik postotak naših građana nikada nije bio u kazalištu. Sve to što smo istražili sam sabrao, iskoristio sam svoje iskustvo, pretočio to u tekst i predao rad. Napravio sam doktorsku disertaciju koja se zove "Marketing hrvatskih kazališta". U lipnju prošle godine sam doktorirao, nakon što mi je završio mandat u Kazalištu Kerempuh. Ove godine sam konačno imao promociju. Na popisu onih koji će toga dana službeno potvrditi da su doktori znanosti bila je Vesna Škare Ožbolt, ali i Miroslav Škoro koji je doktorirao na Ekonomskom fakultetu.
- Je li se pojavio na promociji?
- Nije. Možda je imao neku obvezu.
- Što mislite o njegovoj odluci da se kandidira za hrvatskog predsjednika?
- Polako, čekajte, doći ćemo i do toga. Dakle, zahvaljujući dvojici profesora, Ružiću i Turkalju, koji su mi predložili da doktoriram, moji su ukućani, kad su to čuli, blago rečeno bili konsternirani. Kad sam supruzi i sinu to rekao, pogledali su me u čudu. Nije im bilo jasno što će mi takva obveza u ovo doba života. No, ja sam na svoj doktorat jako ponosan, kao i moji sada. Isplatilo se. Eto, pred neki dan dobio sam informaciju da sam 19. doktor znanosti iz Ličko-senjske županije odakle potječem.
- Možemo sad na Škorinu kandidaturu.
- Ne poznajem ga politički dovoljno, ali ga znam iz kazališnog svijeta. U nekoliko navrata s mojim je glumcima, posebno s Vedranom Mlikotom, nastupao u nekim kazalištima programima našeg Kerempuha. On je izrazito duhovit i inteligentan momak. Staložen, obrazovan i ne bi se reklo da nema iskustva. Ne bih ga uspoređivao s ukrajinskim predsjednikom koji je zabavljač. Mislim da je Škoro ozbiljan kandidat. Nisam imao ružnih iskustava s njime.
Ja i Gregurić u Partiji
- Kako vam se čine njegovi politički stavovi?
- Pa, baš ih i ne znam. Ja sam cijeli svoj život proveo na lijevoj strani, još otkad sam bio klinac. Bio sam u Partiji pa u SDP-u u kojem bih sigurno i ostao da se u određenom trenutku nisam svrstao uz jednog svog prijatelja…
- Milana Bandića…
- Tako je. Izašao sam iz SDP-a zbog prijatelja Milana Bandića. Nisam stranku napustio zbog drugačijih ideoloških razloga, nego zbog Bandića. Budući da je Škoro bio član HDZ-a, sigurno je da između njega i mene postoje neke razlike. No, kako za sebe mislim da sam normalan čovjek, bez obzira na političke stavove, to mislim i za njega.
- Prihvaćate ljude koji politički ne misle poput vas? Nemate s takvima problema u komunikaciji?
- Ne, mislim da nemam. Trudim se biti krajnje tolerantan i prihvaćati da ne mislimo svi isto. Zanimljivo, s ocem sam se isto politički razlikovao. O tome pišem u svojoj knjizi "Rasprodano". On je bio vjernik, nije volio komuniste i Partiju čiji sam ja bio član. Otac je zbog toga bio jako nesretan, ali smo se unatoč tome voljeli i cijenili. Znate, jedini način da ova zemlja ide naprijed je u tome da oni koji ne misle politički isto ipak mogu surađivati. Ovdje se pak događa suprotno: zakopani smo u ideološkim rovovima i podijelili smo se. Političari to grade i doživljavaju kao dućan.
- Kako to mislite?
- Glume ljevicu iako ih s njom ništa ne povezuje. Tako je i s desnicom, koju glume, a istinski joj ne pripadaju. Oni su stvorili svoj proizvod i tržišnu nišu i sada za to imaju svoje naivne kupce. To je taj dućan i princip jeftine političke ponude i potražnje.
- Nikada niste skrivali, ni početkom 90-ih da ste bili u Partiji, dok su stotine tisuća njenih članova to odjednom zaboravili?
- Nisam pripadao Partiji iz '48. godine. Pripadao sam drugačijoj i ipak bitno modernijoj Partiji. No, ne mogu staviti glavu u pijesak i negirati da je postojao Goli otok, ne mogu tvrditi da nisam znao da je postojao Bleiburg. Mi, nažalost, stvari gledamo crno ili bijelo, i o jednoj i o drugoj stvari piše se puno neistina. Uglavnom, kad je uspostavom Hrvatske počela opća pljuvačina po Partiji, Franjo Gregurić, kojeg iznimno cijenim, otvoreno je rekao - pa, ljudi, ja sam bio u Partiji! Tako sam i ja rekao. Ispalo je da smo od 400 tisuća članova Partije u Hrvatskoj jedino Gregurić i ja to priznali.
- Ljevica danas tvrdi da desnica provodi revizionizam, da se povijest Drugog svjetskog rata želi mijenjati. Smatrate li da je doista tako?
- Ta teza nije nategnuta. Tu utakmicu, da budemo krajnje iskreni, ljevica svakim danom gubi.
- Je li desnica tako jaka ili je ljevica naprosto slaba?
- Desnica jača, a ljevica je spala na četiri, pet imena.
- Na koga mislite?
- Perjanica te vrste ljevice su Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina kojima se u javnom prostoru aktivnije pridružuje Velimir Visković. Tu je povremeno i Vjeran Zuppa i Žarko Puhovski. To je malo i nedovoljno.
Vijenac na Tjentištu
- Kao istaknutog ljevičara ne spominjete nikoga iz aktivne politike?
- Ne, jer aktivna politika u tome sudjeluje na površan i politikantski način. U tome je problem. Mi o '45. pišemo površno. Naravno, nikome ne pada na pamet da se bilo koji zločin može opravdati. Ni onaj na Jazovki, ni Bleiburg, ali se Jasenovac i Jadovno ne mogu uspoređivati s Jazovkom ili Bleiburgom. To su sasvim drugačije priče. Stavimo to u kontekst '45. u Europi i kraja Drugog svjetskog rata. Dakle, koliko je ljudi nakon Lenjingrada završilo u Sibiru, što je bilo s Dresdenom i tko ga je bombardirao, što su radili ruski vojnici po Beču, tko je bacio nuklearnu bombu na Hirošimu… Sve se to baš i ne spominje pa ispada da su jedini zločinci nakon Drugog svjetskog rata bili Titovi partizani.
- S tom se tezom ne slažete?
- Pa to je suludo! Cijela Europa slavi pobjedu naš fašizmom i nacizmom, skupi se tog 9. svibnja i slavi Dan pobjede. Jedino Hrvatska kašljuca na tu temu. Naša službena politika tu strašno griješi. Pa Plenkovića razapinju zbog vijenca na Tjentištu. Žalosno.
- Možete li sažeti u jednoj rečenici kraj Drugog svjetskog rata i istinu o tome.
- Hrvatski je problem samo u tome da ne želi priznati svoju lijepu istinu. Hrvatska je rat završila na strani antifašizma i pobjede. Ivo Lola Ribar je junak koji je poginuo '43. godine. On nije kriv ni za što poslije rata, ni za Bleiburg ni za Jazovku ni za Goli otok. Mnoge su se stvari kod nas pomiješale i bit će ih teško raspetljati. Očito se s desne strane želi provesti revizija povijesti.
- Porijeklom ste Srbin. Jeste li u onom sustavu zahvaljujući toj činjenici i zbog pripadnosti Partiji bili privilegirani, a u ovom sustavu zbog toga kažnjeni ili šikanirani?
- U prošlom sustavu nisam bio privilegiran, a u ovom sustavu nisam dozvolio da me se šikanira. Nikada nikome nisam priznao da mu ova zemlja više pripada nego meni niti da je više voli nego ja. Druge domovine osim Hrvatske ja nemam. I Hrvatska je moja kao i svačija tko je voli. Moji su odavde duže od 700 godina. Mnogi su iz političko-trgovačkih razloga često spremni svašta reći i ljudima poput mene uputiti teške riječi, u smislu - ako ti ne valja, negdje odi… Kao da ja ne bih smio reći što o nečemu mislim. Nisam si dozvolio da šutim. Punih 40 godina bio sam direktor kazališta i na temu nacionalizma nikada nisam imao nijedan problem, koliko god mi se to pokušalo nametati. Toplo se nadam da će uskoro nacionalnost i vjeroispovijest biti privatna stvar.
- Zanimljivo da ste kao direktor Kazališta Kerempuh, koje je u svojim predstavama provociralo, preživjeli sve političke promjene.
- Svaki novi režim je tražio smjenu ljudi koju je dovela bivša vlast. Iako je moje mjesto zbog toga uvijek bilo u pitanju, ja sam se održavao. Kerempuh je postao jedno od najjačih hrvatskih kazališta, među ostalim i zato jer novo rukovodstvo nikada nije pljuvalo po starom.
Tuđman u Kerempuhu
- Vi ste uvijek bili to staro-novo ili novo-staro rukovodstvo.
- Tako je! Pa kako bih onda, kada sam bio ponovno izabran, sam po sebi pljuvao, kao što je inače uobičajeno. Znači, onaj tko nekoga naslijedi odmah krene s kritikom njegovog rada i svega lošega što mu je ovaj prethodni kao pustio. U Kerempuhu toga naprosto nije bilo. Ja sam bio i prethodni i novi direktor.
- Koliko ljudi u Hrvatskoj uopće razumije kazalište koje je poput Kerempuha izuzetno provokativno?
- Jako se zavaravamo, mislimo da smo narod kazališta, a više od 70 posto naših građana nikada nije bilo u kazalištu! Kazališna publika se ponavlja, uvijek je ista. I zato tvrdim da su iznimno važne predstave koje se smatraju komercijalnima.
- Na što ciljate?
- Recimo predstave poput "Spikom na spiku". Ona je u kazalište uvela nekazališne ljude koji su zauvijek ostali u kazalištu. Cijela Dubrava, mnogi Janjevci, došli su na tu predstavu! Poslije su oni gledali i Držića i Krležu.
- Jeste li imali problema zbog te provokativne predstave u kojoj se sprdalo s Franjom Tuđmanom i ostalim političarima?
- Možda sam s njom imao i najmanje problema.
- Kako je to moguće?
- Tadašnji ministar obrane Gojko Šušak nagovorio je predsjednika Tuđmana da dođe sebe pogledati u toj predstavi. I tako je Tuđman došao jednu večer na predstavu koja je počinjala u 23 sata. Ja sam bio kod kuće, nakon nekog rođendanskog slavlja. Malo sam popio i nisam htio otići na predstavu. Otišao sam kući. Kasna je večer i zazvoni mi telefon. Moj glumac Darko Stazić mi kaže - predsjednik Tuđman dolazi u Kerempuh! Kažem mu da nemam pojma o tome, no nije bilo druge nego se u pet minuta brzo otuširati i otrijezniti te pravac Kerempuh. A tamo Tuđman. Predstavu je gledao s publikom. Kad je završilo, ponudio sam mu da dođe u Molierov salon gdje bi se nakon predstave odabrani malo podružili. Prihvatio je. Bio je s nama, uz odlično raspoloženje i viski, do pola tri ujutro.
- Da li se Tuđmanu sviđala ta predstava?
- Bez obzira na kritičnost prema njemu, to je u dubini ipak bila prohadezeovska predstava. I da, sviđala mu se. Na kraju je to velika hrvatska pomirba - Tuđman i Tito plešu, pjevaju "Prolazi sve, samo ne HDZ".
- Jeste li s još nekom predstavom imali problema?
- O, da! "Dobrodošli u plavi pakao". Bila je to predstava koja se bavila imenom kluba Dinamo. Nakon naše premijere sve su novine objavile da je predsjednik Tuđman rekao da smo mi u Kerempuhu jedna od onih snaga koje destabiliziraju Hrvatsku. Ja to nisam znao, dođem ujutro na posao, a pred uredom reportažna kola BBC-a. Traže da komentiram Tuđmanu izjavu. Samo malo, kažem ja njima. Pročitam novine, vidim što je on rekao i izađem pred BBC-ovce. I kažem: Ja sam siguran da predsjednik Tuđman to nije izjavio. On voli kazalište i bio je u Kerempuhu. I nastavljam: Što bi svijet mislio o njemačkom kancelaru Helmuthu Kohlu da izjavi da predstava o navijačima Eintrachta iz Braunsveiga destabilizira Njemačku. I onda poanta, kažem ja da bi se svijet takvom Helmutu Kohlu smijao te da sam zato siguran da Tuđman to nije rekao. Izvukli smo se, a Tuđman je negdje o meni rekao - taj mali je opasan. Mislim da nije mislio ništa loše, nego da mu je to bilo čak i simpatično.
Bandićeve doskočice
- Poznato je da je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić vaš veliki prijatelj. Možete li usporediti Bandića nekad, kad vam je rekao, Duško, 'ajmo napraviti kulturu u Zagrebu, i sad…
- Nema tu neke velike i bitne razlike. Mislim, mijenjamo se, sve smo stariji… No, mi smo čudan svijet. Dnevno u Zagrebu razgovaram s brojnim ljudima iz kulture koji su Bandiću opozicija i ništa mu neće priznati da je dobro napravio. Neće, iako je to toliko očito.
- Možda je sam kriv zbog načina komunikacije i tankih živaca?
- On se služi doskočicama i voli voditi priču na tankoj liniji verbalnog konflikta.
- Kad bi se na jednu stranu stavilo dobro i loše kod Milana Bandića, što bi ispalo?
- Ne samo Bandića, nego sve ljude trebalo bi se gledati prema dobrim i lošim stvarima koje su napravili. I pozitivne i negativne.
- Što bi kod njega pretegnulo? Iako ste vi, naravno, subjektivni.
- Ma, pozitivne stvari.
- Što biste mu zamjerili, uzeli kao nešto loše?
- A taj njegov stil komunikacije… On neće da ga mijenja. I tu ne može dobiti visoku ocjenu. Prečesto uđe u vrstu razgovora koja ga odvede u konflikt bez ikakve potrebe.
- Možda mu je to obrambeni mehanizam.
- Ne znam, možda i jest. Njemu se svašta navalilo na leđa, a sve te stvari padaju u vodu, jedna za drugom. No, nije lako tako živjeti. Kad se sve sabere, Bandić je za Zagreb napravio goleme stvari. Svi gradonačelnici od '45. do danas nisu napravili toliko vrtića, škola, sportskih objekata, napravili tramvaja i kupili autobusa. Zagreb je motor Hrvatske, najsocijalniji, najmultikulturalniji grad.
- Što ako ga osude za nešto od svega onoga što mu stavljaju na teret? Hoćete mu reći - Milane, prijatelju, sad je naše prijateljstvo gotovo.
- Uvjeren sam da ni za što neće biti osuđen. A kad bi slučajno i bio osuđen, ostao bih uz njega. Nikada mu neću okrenuti leđa. Da sam mu ih želio okrenuti, mogao sam to napraviti u trenutku kad je to bilo na cijeni i kad bih za to dobio neku nagradu.
- Jeste li imali takvih političko-nemoralnih ponuda?
- Vrlo blizu tome.
- Kako ste mogli profitirati?
- Pa da sam ostao u SDP-u kad je Bandić izašao, sigurno bi moj rejting u stranci porastao i negdje me visoko, puno više pozicionirao. Moj ljudski i prijateljski odnos s Bandićem je iznad politike i stranke.
- Što mislite o povratku Zorana Milanovića u visoku politiku? Kakav je trenutno njegov odnos s Bandićem?
- Oni će jednom morati razriješiti svoj odnos. Nisu ga još razjasnili. Što bi rekao Krleža i Ivo Štivičić u "1918." - "svašta je tu bilo…" Milanovićev uspjeh ovisit će o tome je li naučio okupljati ljude jer je to jedna od ključnih stvari za politiku.
- Možemo malo o Istri. Volite doći ovamo. Tu ste i s Teatrom Ulysses.
- Istra je, kako bih to rekao… moj prijatelj. Teško je to objasniti. U Istru sam zaljubljen. Ta je regija ipak nešto kvalitetnije u odnosu na ostatak Hrvatske. Nema nikakve dileme da sve kulturne manifestacije u Istri nisu ni približno proračunu Dubrovačkih ljetnih igara, ali i unatoč tome Istra spada u europske regije s najbogatijim kulturnim programom u ljetnim mjesecima. OK, tu su neke tradicijske manifestacije koje se održavaju desetljećima, no tu su nikle i nove manifestacije koje donedavno nisu postojale. One su rezultat političke klime u Istri 90-ih godina. Istra u sve to nije uložila velike pare niti je napravila nekakav revolucionaran pothvat.
Neka glumci uđu
- Pa o čemu je onda riječ?
- Nino Jakovčić je Istri napravio fenomenalnu stvar. Devedesetih je rekao pred tunelom Učka - "neka glumci uđu"… To je čuvena rečenica Marina Držića. I zahvaljujući tome došao je, s vremenom, i jedan Rade Šerbedžija, jedan od najboljih i najpoznatijih europskih glumaca u Hollywoodu. Jedini je s ovih prostora član Američke filmske akademije. On je u SAD-u velik glumac. I onda taj Šerbedžija od 2001. ovdje na Brijunima stvara predstave. A to se nije dogodilo bez Jakovčića. Pa Motovun - Rajko Grlić. Damir Zlatan Frey - Umag. Pa Grožnjan, Pula i mnogo toga. Sada Plinio Cuccurin radi na projektu Bala. Znači, svaki dan se u Istri događa nešto novo i dobro.
- Je li kazalište Ulysses na Brijunima privilegirano, od smještaja pa do cijena?
- Ne! Nije! Ovo kazalište je dosad na žiro-račun NP Brijuna uplatilo 1,8 milijuna eura! Dosad smo više od milijun kuna platili boravišne pristojbe! A to nam se teško priznaje. Nama treba tri milijuna kuna za sezonu, a dobijemo od države jedva deset posto. Nekad dok hodam Zagrebom po Ilici primijetim dobrog prijatelja koji ima puno para kako pređe na drugu stranu ulice. Zna da ću ga odmah pitati pare za kazalište. No, što se tiče Nacionalnog parka Brijuni, imamo odličnu suradnju s novim direktorom Marnom Milotićem.
- Kako se osjećate kada 40 godina za kazalište stalno tražite novac?
- Uđe to čovjeku u krv. Lakše je kad ne pitaš direktno za sebe, nego za kazalište. Ovaj teatar Radi Šerbedžiji nikada nijednu lipu nije platio njegov angažman. Ni njegova supruga Lenka Udovički nikada kune nije dobila za režiju. A novine pišu svašta. Oni borave u nekategoriziranim objektima koji se turistima ni ne mogu iznajmljivati. Ni Franina ni Jurina ne da nemaju luksuz… Ovo gdje mi boravimo su ostaci socijalizma, ali nama je i to dobro… I na kraju moram istaknuti odličnu suradnju s Istarskom županijom, gradovima Pulom, Umagom i Rovinjem.
******************************************************************************++
JEDNU SLIČNU LJEVIČARSKU ČORBU NEBI ZAMJESILA NI NAJSPOSOBNIJA BABA-ROGA NA BALKANU.
JAO SVETOZARU MARKOVIĆU I MIROSLAVU KRLEŽI
JAO ZNANSTVENIM SOCIJALISTIČKIM VELIKANIMA DEVETNAESTOG STOLJEĆA , I BUDUČIM POVJESNIČARIMA ( AKO IH BUDE) !
Nema komentara:
Objavi komentar