Predrag Matvejević: KALAMOVI
Fotografiija: Ognjen Karabegović
Malo koja kultura ima toliko stvaralaca raznoga podrijetla ili pripadnosti kao hrvatska. Uvijek sam to shvaćao kao prednost i poticaj, više nego kao nedostatak ili prepreku. Prisjećao sam se Matoša: ”Nacionalne kulture su po svome postanku i izvoru plod tuđinskog utjecaja. Ono što je u narodu najbolje plod je tuđih kalamova” (Matoš piše, po starinski, ”kalamova”)… ”Snaga narodne kulture nije u sposobnosti odbacivanja, eliminacije, već u moći primanja, apsorbiranja što više tuđih kulturnih elemenata”. Mnogo je primjera koji to potvrđuju: Strossmayer, Demeter, P. Stoos, Gavella, Vatroslav Lisinski (rođenjem Ignac Fuchs); obitelj Ljudevita Gaja starinom je iz Burgundije (pisala se Gay), a Stanka Vraza (pravim imenom Jakoba Frassa) iz Štajerske; Bogoslav Šulek, podrijetlom Slovak, bio je svojedobno najistaknutiji hrvatski jezikoslovac, pritom je podržavao ”jugoslavensku ideju”; Ivan Zajc (u Beču se pisao: von Seitz), autor nacionalne opere ”Nikola Šubić Zrinski”; Čeh je podrijetlom kao i August Šenoa, najpopularniji romanopisac svoga stoljeća. Nikola Firentinac, kako ga mi zovemo (tj. Niccolo di Giovanni Fiorentino), sljedbenik Donatellov, rođen je i kršten u Firenzi, po kojoj je i dobio nadimak – nije ”našijenac” ali je ostavio vidna traga u našem kraju. Matematičar i fizičar Marin Getaldić (Marino Ghetaldi), dubrovački patricij i Galilejev prijatelj, vuče korijene iz romanskih loza istočne jadranske obale; svoje radove pisao je na latinskom a potpisivao ih kao Ghetaldus. Obitelj Sorkočevića (Sorgo), vjerojatno najvrednijeg skladatelja kojeg su imali i Dubrovnik i Dalmacija, došla je iz Albanije preko Boke – trgovala je žitaricama i po tom dobila prezime (sorgo = sijerak). Jezuit Ardelio Della Bella, rođen u Foggi, u obitelji koja je potjecala iz Firenze (u Dubrovniku su ga zvali ”Fiorentin”), i franjevac Joakim (Gioacchino) Stulli, istodobno Dubrovčanin, Talijan i ”Ilir”; ubrajaju se s razlogom u najznačajnije rodonačelnike hrvatske i južnoslovenske leksikografije. Dubrovački pjesnik Vetranović, za života poznatiji kao Vetrani, spjevao je ”Odu Italiji”.
”Hrvatski Preporod” u Hrvatskom narodnom kazalištu oslikao je Vlaho Bukovac, kojem je pravo ime Biagio Faggioni. Kukuljević je preimenovao Andrea Meldolu u Andriju Medulića, kojeg nikad nitko nije tako zvao – a sam je dodao vlastitome prezimenu dodatak Sakcinski, prema talijanskoj lozi svoje majke (De Sacchi). Nije sigurno da je u nas postojalo prezime Klović koje je pridano minijaturistu Cloviusu: zanemarimo li teško odgonetljiva rodoslovlja, neosporno je da Clovija (Klovića) i Lauranu (Vranu), prema onome što su stvorili i gdje su se formirali, u najboljem slučaju dijelimo s talijanskom umjetnošću. Pavao Ritter, čiji je otac došao u Senj iz Alzasa, sam je preveo svoje njemačko prezime u Vitezović. ”Poganski klasik” Vladimir Vidrić dijete je slovenskih roditelja (Vidič). Ivan Goran Kovačić je po majci Židov (to sam tek nedavno saznao od jednog mađarskoga povjesničara književnosti. Goranova se majka prezivala Klein) – tako bi naš najveći pjesnik hrvatskoga i jugoslavenskoga antifašističkog Otpora, po židovskom zakonu, pripadao majčinoj strani. Glazbu za hrvatsku himnu, posvećenu ”Lijepoj našoj domovini”, skladao je vinkovački Srbin Josip (ili Josif?) Runjanin. Juraj Dalmatinac se potpisivao kao Georgius Matthei ili po venecijanski Zorzi Mattei, a njegov sin je tvrdio da mu je pravo ime i prezime Giorgio Orsini. Andrija Aleši (Alleshi) doselio je iz Drača. Ruđeru Boškoviću djed bijaše pravoslavac iz trebinjskoga kraja koji se selidbom u Orahov Do obreo medu katolicima i pokrstio, a mati mu bi Talijanka. I Marulićeva je majka bila, prema talijanskim slavistima, Talijanka, prema hrvatskim Hrvatica: imenom se zvala Dobrica i Bona, a prezivala Alberti – potomci te splitske obitelji izjasnili su se kao Talijani i iselili. Očeva, pak, loza pisca ”Judite”, sudeći po prezimenu, imala je možda nekoć i stanovitu romansku sastavnicu (dočetak ul u prezimenima poput Bartulović, Franulović, Krstulović itd. nije slavenski, nego romanski, rumunjski) – čime se, naravno, ne mijenja nacionalnost ”oca hrvatske književnosti”. Otac Vjenceslava Novaka došao je iz kraljeva Gradca u Češkoj. Matošu i Cesarcu majke su stranoga podrijetla. ”Zlato Zadra” izrađivale su manje ruke domaćih nam majstora (najčešće u ulozi skromnih pomoćnika), negoli njihovih učitelja, stranaca. Po dalmatinskim oltarima, onim najznačajnijim i najljepšim, pretežito su djela naših susjeda. Nikola Tesla, vjerojatno najveći znanstvenik kojeg su imali južni Slaveni, ponosio se svojim srpskim podrijetlom i hrvatskom domovinom.
Kad sebi predočim sliku Zagreba koju sam ponio u tuđinu, prisjetim se arhitekata koji su hrvatskoj prijestolnici dali pečat modernosti. Mnogi od njih nose strana imena: prije svega rodonačelnik Bartol Felbinger, rođen u Češkoj, koji je projektirao ne znam koliko zgrada na Gornjem gradu, Harmici, u Mesničkoj i drugdje; Hermann Bolle je, prema Schmidtovim planovima, restaurirao zagrebačku katedralu i dao joj današnji oblik; dugujemo mu, uz ostalo, i arkade s kupolama na Mirogoju. Presudnu ulogu u urbanističkom razvoju središta odigrala je zelena ”Lenuzzijeva potkovica”. Helmer i Feldner izradili su nacrt za Hrvatsko narodno kazalište, Pfaff za zgradu Kolodvora i Umjetnički paviljon, Konradt za Arheološki muzej. Schmidt za Akademiju, Lubinsky za staru Sveučilišnu knjižnicu, Erlich je projektirao Strossmayerovo i Vrazovo šetalište kojima sam gotovo svakodnevno prolazio. Ne zaboravljam ni radove koje su potpisali Neidhardt, Deutsch, Klein, Hulsner, Honigsberg, Albini, Schon, Baranyai i toliki drugi koji su za sobom ostavili neizbrisiva traga. Nabrajam ih po sjećanju, bez kronologije. Ne znam tko je od njih njemačkog ili austrijskog, a tko židovskog podrijetla – što uopće ne smatram najvažnijim. Uz njih su – i to, naravno, ne zaboravljam – figure darovitih graditelja Hrvata, koji djeluju usporedo sa svojim kolegama stranoga podrijetla, često ih sustižu i zajedno s njima grade svoj grad.
Daleko bi nas odvelo navođenje svih onih kojima dugujemo barok u Varaždinu, secesiju i barok u Osijeku, glavne ”mire” u Dubrovniku (prema projektima Michelozza Michelozzija), impozantna zdanja u središtu Rijeke podignuta potkraj devetnaestoga stoljeća u prvim desetljećima dvadesetoga ili, pak, idući sve dalje prema početku, zagonetnom graditelju Dioklecijanove palače iz vremena kad nitko od drevnih ”Slovjana” nije ni znao za arhitekturu, pa čak ni za sam grad.
Hrvatskome narodnom kazalištu dali su neprocjenjive doprinose glumci poput Vike Podgorske, koja se preselila u Zagreb iz Maribora, te brojni prvaci srpskoga podrijetla, trajno ili privremeno angažirani – od Bele Krleže, Ljubiše Jovanovića i Mile Dimitrijević koja je bodroga duha doživjela stogodišnjicu, do Pere Kvrgića ili Rade Šerbedžije. Ne zaboravimo doprinose naših Bosanaca iz muslimanskih obitelji, poput pokojnoga Fahre Konjhodžića ili Izeta Hajdarhodžića, među inim. Šarmantni Boby Marotti nam je došao iz Slovenije, kao i Josip Gostič, tenor svjetskoga glasa, Božena Kraljeva je, ako se ne varam, dijete češke obitelji koja se nastanila u Zagrebu. Operska primadona Marijana Radev bijaše Bugarka iz Dobrudže, a Boris Papandopulo, meni naš najdraži moderni skladatelj, miješanoga je grčko-ruskoga roda. Među režiserima, stalnim i povremenim, ne smije se izostaviti važno ime Tita Strozzija te napose slovenskoga i jugoslavenskoga reditelja Bojana Stupice koji nije radio dugo u hrvatskom narodnom kazalištu, ali je ostavio u njemu dugotrajan trag zajedno sa svojom suprugom, srpskom glumicom Mirom Stupicom. Poznavao sam pokojnoga Dina Radojevića i mnoge druge ”mješance” ili ”došljake”, sve do Georgija Para i Paola Magellija.
I slikara i kipara je podosta, u dvadesetom stoljeću, kojima imena ne izgledaju samo hrvatska: Kinert, Herman, Kulmer, Pal, Radauš, Vaništa, Džamonja, Tartalja i dr. Vinkovačkoga Srbina Savu Šumanovića, blistava učenika zagrebačke likovne Akademije, ustaše su ubili 1942., a izuzetne skulpture Voje Bakića porušili u ovom posljednjem ratu vandali koji sistemski ruše spomenike antifašizmu.
Zagrebačka škola crtanoga filma dostigla je vjerojatno najviši domet u povijesti hrvatskoga filma uopće. I u njoj je prinos naših južnoslavenskih srodnika izniman: Crnogorac Dušan Vukotić dobio je jedinog ”Oskara” kojeg imamo, Srbin Nedeljko Dragić, jedan je od najcjenjenijih ”cartoonista” u Evropi (na žalost, prilike su ga navele da se skloni u inozemstvo za vrijeme tuđmanizma), te Danijel Žeželj kojeg sam izgubio iz vida i Borivoj Dovniković koji je postigao zavidan uspjeh u Americi. Veljko Bulajić je rodom iz Crne Gore, Krsto Papić iz Boke Kotorske. Ostavljam stručnjacima da ocjene vrijednost dvaju Neugebauera, Waltera i Norberta kao i Aleksandra Marxa, darovitih srednjoevropskih Židova koji su zadužili hrvatsku kulturu. U stripu, uz genijalnog hrvatskog crtača Andriju Maurovića, jedan je od utemeljitelja toga (u nas) zakašnjelog žanra Sergej Mironović Kolučenko, iz rusko-ukrajinske emigracije, te također Leontij Bjelskij. Ne zaboravljam naravno ni Igora Kordeja, ni pogotovo moga zemljaka Ismeta (”Icu”) Voljevicu. Žao mi je što je najdarovitiji mladi crtač i fotodizajner Mirko Ilić emigrirao u Ameriku, krajem prošloga stoljeća, kad su mnogi Srbi napuštali Hrvatsku.
Većina spomenutih umjetnika, pisaca, graditelja, osjećali su se hrvatskim umjetnicima, piscima, graditeljima: sve dok te nacionalist, mrka pogleda i teške ruke, ne zgrabi za rever i upita – češće pred društvom nego nasamo – otkud ti je došao otac ili djed, što tražiš ovdje, ”dotepenče”. U tome času počinju osobne drame koje poznaje samo onaj tko ih nije na vlastitoj koži iskusio. Pritom nije važno što ti je rođena majka i koji ti je maternji jezik ili pak sama činjenica da, u biološkom pogledu, majčinski udio u ljudskome biću preteže nad očinskim: isključivo opredjeljenje prema podrijetlu ili vjeri očevoj predstavlja zapravo ostatak tribalnoga duha. Ne znam treba li u vezi s tim uopće spominjati ”mačizam”, duh o kojem je riječ još je stariji.
Putanje triju ”nobelovaca” s našega tla možda zavređuju da se na trenutak zamislimo: Lavoslav Ružička je iz češke obitelji; Vladimir Prelog, po rođenju Hrvat, izjašnjavao se javno kao ”građanin svijeta”; najveći od njih, Ivo Andrić je po svojem podrijetlu i književnim počecima Hrvat i katolik, po prebivalištu i životnom putu je Srbin, po tematici i viziji svoga djela najviše je Bosanac, a po uvjerenju vjerojatno integralni Jugoslaven.
Naša politička povijest također ne oskudijeva sličnim primjerima. Poučno je spomenuti imena nekoliko poznatih ”pravaša” na koje se, ponekad na skandalozan način, pozivaju današnji nacionalisti, pa i oni koji ne skrivaju svoju profašističku opredijeljenost: Starčevićeva je majka bila pravoslavka, otac Jurja Bianchinija porijeklom je Talijan, nesretni Franck bijaše Židov. Ne znam otkuda dolazi prezime Tuđman niti mi je to važno – ali pretpostavljam zašto je njemu bilo važno da naglasi da mu ”žena nije ni Srpkinja ni Židovka”. Poznato je da je majka Josipa Broza bila Slovenka, Tito to nije ni krio ni isticao.
U hrvatskoj povijesti, napose u povijesti kulture i politike, nogu se uočiti posve oprečni nazori, oštro suprotstavljeni jedni drugima: na jednoj su strani slavenske, evropske i kozmopolitske težnje u našoj prošlosti, na drugoj egocentrične, nacionalističke i šovenske. Prvima pripada univerzalizam Marulićev, Križanićevo sveslavenstvo, jugoslavenstvo Strossmayera i ”Iliraca”, internacionalizam Josipa Broza, književni opus Miroslava Krleže, žrtva Ivana Gorana Kovačića; uz druge se vežu ustaštvo i sramota pred svijetom koju je ono nanijelo, Pavelićevi zločini, Budakovo ”Srbe na vrbe”, antisemitizam Tuđmanovih ”bespuća” te popriličan broj u biti beznačajnih, ultranacionalističkih pisaca i intelektualaca, koje ne kanim nabrajati.
I na drugim južnoslavenskim prostorima ima sličnih pojava. Srpska kultura i književnost su, može se reći, samostalnije u odnosu prema izvanjskom okružju od hrvatske, ali ni one nisu jedinstvene: opstaju i razvijaju se istodobno unutar i izvan nacionalnih granica, u Vojvodini, Bosni, dijelovima Hrvatske, u odnosima sa Crnom Gorom, u Svetoj Andreji i Hilandaru. U novija vremena, širenje Srbije prema zapadu priječili su Austrija, katoličanstvo i mjestimice islam, istočnu su joj granicu odredila rivalstva s balkanskim susjedima, veze s morem ostale su neostvarene ili pak posredne, preko Crne Gore i pristaništa bivše Jugoslavije. Beograd nije postao važnom lukom na Dunavu, dugo je bio tek prolaznom stanicom Orijent-Expresa, rastao je uglavnom bez homogenih urbanih tlocrta. Između dva svjetska rata bio je, unatoč svemu, kozmopolitskim gradom. Danas to više nije, ispunjen mnogobrojnim srpskim izbjeglicama iz Bosne i Hrvatske i s Kosova te preplavljen nacionalizmom i osjećajem gubitka.
Na takvim osnovama, također razdijeljenim, i ovdje su prisutni razni činioci i različite pripadnosti u kulturi. Nušić (Alkibijad Nuša) i Sterija (Jovan Popović kome je otac bio pop Steriu), najznačajniji dramski pisci u srpskoj književnosti, cincarskog su porijekla, kao i dio loze Branka Radičevića, rođenoga u Slavoniji. U srpskoj je političkoj historiji podosta Cincara: Čuveni političar Nikola Pašić, zvani ”Baja”, potječe iz obitelji Pascu; Cincari su bili i Constantin Riga, poznat Grcima kao njihov junak Rigas Feraios, i Pitu Guli (vođa ilindenskog ustanka), i poznati fizičar Pavle Savić, Titov vjerni pomoćnik. Među beogradskim nadrealistima, Vučo i Koča Popović su također iz cincarskih obitelji, a Marko Ristić, premda je dubokoga srpskog korijena, bijaše integralni Jugoslaven – što je možda jedan od razloga omraze spram njega u nekim književnim krugovima. Njegoš je, unatoč svemu, više crnogorski nego srpski pjesnik, bez obzira na to kako vidimo veze i razlike srpsko-crnogorske. Kišu je otac Židov, Daviču i otac i majka. Vasko Popa je svoje rane pjesme pisao na materinskom rumunjskom jeziku. Branko Miljković se ponosio majkom Hrvaticom. Milorad Pavić je također mješanac, mislim da mu je otac bio Hrvat. O Andriću, čije se hrvatsko i katoličko podrijetlo rado prikriva ili zaobilazi, već sam govorio. Crkve su u Studenici i Dečanima sazidali majstori iz Dalmacije, među kojima je bilo i fratara. Neke od najljepših fresaka i ikona po manastirima i bogomoljama Južne Srbije, možda njihov najveći dio, oslikali su bizantski živopisci, mnogo više nego srpski.
Što se pak naših Srba iz Hrvatske tiče, svi znamo da iz srpskih familija potječu Petar Preradović ili Vladan Desnica. Poznato je također kako su se izjašnjavali za života Ivo Ćipiko (Cipicco se pisalo u Trogiru) ili pak braća Vojnović, Ivo i Lujo, te stric im Kosto Vojnović, pravoslavni preporoditelj koji se zauzimao za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom (i, kao Srbin, prvi razvio hrvatsku trobojnicu na splitskoj Rivi). Nije sporno što su po podrijetlu, među inim, Simo Matavulj ili Đuro Daničić (pravim imenom Đorđe Popović, ne znam zašto je ime kroatizirao), Novak Simić, Vlado Popović, Vojin Jelić, zaboravljena Mirjana Matić-Halle. Žive ne nabrajam ne želeći im nauditi. Od srpske i pravoslavne loze vuku korijene Stjepan Miletić, pravaš i starčevićanac (da, upravo starčevićanac!), utemeljitelj ”hrvatskoga glumišta”, kao i pravaški tribun August Harambašić, po Matošu ”najbolji pjesnik hrvatskog nacionalizma i hrvatske slobode” – što bi danas, s obzirom na njegovo srpsko podrijetlo, izgledalo nevjerojatno i nezamislivo. Srbin iz Hrvatske i bečki đak Savo Mrkalj suprotstavio se pravoslavnoj varijanti slavjanoserpskoga jezika i otvorio put Vukovoj reformi. A samoga KaradžićaZagreb je svojedobno proglasio svojim ”počasnim građaninom”, dok su ga srpski knjaz i velikodostojnici pravoslavne Crkve napadali do kraja života: i zbog njegova kritičkog odnosa prema srpskoj politici, i zbog stava prema crkvenome jeziku, možda i zbog prelaska na katoličku vjeru prilikom ženidbe u Beču. Pritom se rado zaboravlja, u Hrvatskoj napose, da je njegova reforma prihvaćena u Srbiji tek nakon njegove smrti te da, prema tome, nije imao nikakve moći da tu reformu nametne bilo kome. Priča o tome ”nametanju” je paranoična.
Josipa Jelačića instalirao je za bana srpski pravoslavni patrijarh Rajačić u Karlovcu, dok je zagrebački biskup Haulik, madžarizirani Slovak, bio odsutan za vrijeme investiture. O tome, naravno, nema spomena u našim školskim programima i udžbenicima.
Prepuštam srpskim piscima da sami protumače kako je toliki broj njihovih kolega bezrezervno podržavao Miloševića na javnim manifestacijama, u novinama, na televiziji, zatvarajući oči pred zločinima: rušenjem Vukovara i Dubrovnika, opsadom Sarajeva, masakrom više od osam tisuća muslimana u Srebrenici. Kako takvi patrioti mogu još uvij braniti zločince poput Karadžića (”naš Robin Hood”) ili pak dželata Mladića? Odgovor poput ”i drugi su počinili zločine”, koji se najčešće čuje, nije drugo doli izlika: svatko je kriv prije svega za ono što je sam učinio.
I o pravoslavnom će se klerikalizmu morati progovoriti drukčije nego što se donedavno činilo. Zabrinut s razlogom za srpske žrtve na Kosovu, patrijarh i njegovi pomoćnici nisu našli za shodno da javno izmole molitvu za hiljade ubijenih Muslimana. Sveštenici su često blagosiljali ubojice. To što ni katolički kardinal nije kleknuo pred spomenikom žrtvama u Jasenovcu nije opravdanje patrijarhu. Rijetko sam sreo pravoslavnoga popa koji je više hrišćanin nego Srbin, prije prvo nego drugo. Doduše, to vrijedi i za većinu katoličkih fratara, koji su obično više ”dobri Hrvati” nego istinski kršćani. Ekumenizam je na ovim prostorima ostao bez nadahnuća.
O našoj braći koja vuče porijeklo iz muslimanskih zajednica ovaj put ne govorim, premda i oni imaju svojih teškoća s porijeklom, pripadnošću, podvojenošću. Toliko su stradali u ovom posljednjem ratu krivnjom Srba i Hrvata, da ih valja pustiti da zaliječe svoje rane. Morat će oni sami reći što misle o sebi, o stanovitim oblicima reislamizacije posve suprotnim vlastitim predajama, o viđenju višenacionalne Bosne i Hercegovine. Kad za to dođe čas. A čas možda već dolazi…
Znam da primjeri koje sam navodio ne mogu promijeniti svijest onih koji su skloni ”etnički čistim” kategorijama. Navest ću na kraju ponovo Matoša, da podsjetim one koji slabo poznaju svoje nacionalne kulture u koje se inače zaklinju, kako je moguće izdići se iz govora optužbe i hajke: ”Kakve bi svrhe imala nacionalna kultura da se njom može koristiti samo jedan narod. One vrijednosti koje vrijede tek jednoj rasi inferiorne su vrijednosti… Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska” (svi citati o nacionalnoj kulturi u ovom ogledu navedeni su prema Matoševim Sabranim djelima, sv. IV, str. 268, izd. Zagreb, 1973.).
Tradicionalni je nacionalizam u našim prilikama obilježen, na jednoj strani, srbofobijom i antijugoslavenstvom, na drugoj, mržnjom spram Hrvata, Muslimana te osobito ”Šiptara”. Hoće li naši provincijalni kulturni korifeji išta naučiti iz tragedije koju smo proživjeli i koja još traje? Sagledati koliko su joj sami pridonijeli.
Predrag Matvejević (2005). Kalamovi // Mostar: Most Broj 188-189
Nema komentara:
Objavi komentar