GOST KOLUMNIST: JOSIP KREGAR: Budalizacija hrvatskog društva
Vladajući su iznad zakona jer kupuju zastupnike i podršku, kupuju socijalni mir i puštaju da zemlja zaostaje prisvajajući javno dobro pred očima građana za svoje partikularne interese
Pred našim se očima bolesno pokušava proglasiti normalnim, a nas se pokušava učiniti benama. Uporno se sugerira teza da ministri odlaze onako kako se pod borovima nakon izgubljene partije prekida briškula: „Meni je dosta, ja ovo ne mogu podnijeti!” Premijer ministre brani kako su odradili veliki posao, bili marljivi i poslušni. Pa zašto ih zaboga smjenjuje? Smjenjuje ih jer su „uteg“ i problem svojoj stranci, ali ih smješta u zadnje klupe Sabora. Zar očiti razlozi smjene nisu zloupotreba dužnosti i krajnji nemar prema obavezama? I još se kaže da je sve to bilo prije?! Prije čega? Zar nisu imali obavezu u imovinskoj kartici napisati istinu? Omaška? Nisu lagali, ali nisu govorili istinu. Ta formula je protivna zakonu – zakonu logike. Teško se omaškom može nazvati ispuštanje prijave nekretnine, izbacivanje nule kod oznake vrijednosti. Sada oni zakone neće provoditi; oni će ih, odriješeni grijeha, donositi. Nisu uteg, ali su svakako balast. Sve to kulminira patetičnim izjavama da su dobro radili, izbjegavanjem rasprave u Saboru, negiranjem da se dešava išta ozbiljno. No svima je jasno da se ne radi o izoliranim incidentima (zašto ih se hvali kad ih se smjenjuje?), nego o sistemu u kojem se odgovornost ministara smatra unutarstranačkim, skoro obiteljskim pitanjem. Njihove zamjene traže se prema stranačkim ključevima, iz stranačkih frakcija, regionalnih grupa, čak i rodbine. Izvan stranaka nema pameti ni sposobnih ljudi. To otvoreno govore, misleći da je to dobro i normalno. Tako politička stranka prelazi finu granicu ustavnih načela i postaje klika. Premijer mora paziti da ne naruši finu ravnotežu tih grupa, ali to se više i ne prikriva frazama o mladima i sposobnima, ravnotežom mladosti i iskustva. Zar oni koji slave i veličaju sposobnosti, slabo dokazane, nisu svjesni da će njihove izjave biti zabilježene i da će ostati u arhivama YouTubea? Nakon nove ofenzive slavljenja uspjeha vlade i genijalnog (ili iznuđenog?) micanja ministara, razumijem termin „konstrukcija stvarnosti”. U toku je veliki medijski i politički napor da se sve proglasi nevažnim i normalnim. To je redukcija štete u krizi, volja da se mirno vlada do kraja.
Sve ove afere i ostavke sasvim su ogoljele sustav vladanja i napredovanja u vlasti. Upiši se sa 16 u HDZ i onda si mladi kadar, beri lavandu pa ćeš se obogatiti. To su okolnosti u kojima sam zamoljen napisati antikorupcijski plan SDP-a. Pristao sam, iako ne vjerujem u deklaracije i napisana načela, ali vidim stvarnost i želim akciju a ne riječi. Upozoren sam da sam naivan i da sam SDP nije u stanju to učiniti te da takvih otpora promjenama ima i u oporbi. Točno. No načela, usprkos skepsi realista, zaista znače puno. Ako ih se usvoji, mora slijediti i drugi korak. Znam da se mnoge stvari mnogima neće svidjeti i da će se govoriti da nije vrijeme za to. Ipak, napisani standardi i prijedlozi su obaveza i orijentacija. Plan je napisan bez pozivanja na promjenjive političke okolnosti, bez kalkulacije kome šteti a kome koristi, jer uređena država koristi svima. To nije plan nezavisnog analitičara nego angažiranog reformatora, a za reforme nisu dovoljne riječi. Treba i organizirana snaga.
Korupcija je znak loše vlasti. Kako visoka temperatura u tijelu upućuje na bolest i pad imuniteta, tako su korupcionaške afere znak bolesti države i pada legitimiteta. Korupcija kvari vlast, loša vlast temelj je korupcije. Od korupcije korist imaju moćni, štetu imaju svi, ali stradaju siromašni i prezreni, zaboravljeni od društva. Puno je riječi rečeno o tome. Malo je učinjeno. Hrvatska je osiromašena i opljačkana zemlja i na toj nesreći neki su se obogatili. Često se korupcija relativizira, kaže se da se radi o mentalitetu, kulturi ili naslijeđu. Korupcija postoji jer je vlast loša, bahata, pohlepna i neodgovorna. Serije korupcijskih skandala ne govore o slabostima ljudskog karaktera i teretu naslijeđenih navika, nego su dokaz da se ne radi o pojedincu i njegovom odgoju nego sistemskoj posljedici nepostojanja odgovornosti, vladanja bez cilja i vjerodostojnosti. Moralni apeli, duga suđenja i neriješeni skandali, višak nesadržajnih riječi i manjak volje uništili su nadu i vjeru u vjerodostojnost vlasti i važnost zakona.
Vladajući su iznad zakona jer kupuju zastupnike i podršku, kupuju socijalni mir i puštaju da zemlja zaostaje prisvajajući javno dobro pred očima građana za svoje partikularne (osobne, grupne, stranačke) interese.
Trebaju nam uzori, nužna je dobra i čvrsta praksa uz institucionalni i javni nadzor. Fraza da su zakoni dobri na papiru, ali se ne provode, laž je. Zakon koji ne postiže ciljeve i koji se namjerno zaobilazi od strane baš onih koji ih donose je prevara. Mnogo toga je zapisano na papir i propisano zakonom, no šuti se na posljedice i učinak. Zakoni koji se izbjegavaju političku borbu za društvo smještaju u područje politike i odgovornosti stranaka i zastupnika. Pozivati se na pravila većine znači ne priznati da su ti zastupnici izabrani na drugim listama, da odlučuju prebjezi i da je vlast blokirana. No ipak se danas citira pet zapovijedi nove vlade: porezna reforma do kraja srpnja (još jedna izvanredna sjednica?), novi pokušaj (pokušaj?) mirovinske reforme, dovršetak kurikularne reforme (ne započinje li novom školskom godinom?), prodaja 90 državnih tvrtki i, vjerojatno jedino doista važno ovoj vlasti, neometano predsjedanje Unijom.
Naš politički sistem zreo je za temeljite promjene. On i jest uzrok razvojne stagnacije, ekonomska politika jest politika, država je sredstvo, a ne cilj. Politički sistem mora poticati uključivanje građana u odlučivanje. Korupcija cvate kad puknu veze između vlasti i birača. Birače treba poštovati jer su oni razumni ljudi s kojima dijelimo interese i ciljeve. No kako sada stvari stoje, računa se da će kontrola medija, propast obrazovanja i općenito pretvaranje politike u spektakl i budalizacija društva učiniti svoje. Političke stranke ne vrše svoju funkciju. Nemaju ciljeva (domoljublje? NATO? reforme?) i nisu sredstvo mobiliziranja pametnih i poštenih nego potiču korupciju. Zar je u strankama toliko teško poticati poštenje svojih članova i ograditi se od korupcionaša? Krivnja je pojedinačna, ali je odgovornost za ugled stvar svih. Za ostavku ne treba pravomoćna sudska presuda nego osjećaj odgovornosti za posljedice.
Odgovornost je ključni pojam dobre vlasti. Oni koji imaju vlast odgovaraju, kazneno, materijalno i moralno, ali, najvažnije, odgovaraju politički. Politička odgovornost se testira na izborima, ali se prakticira stalno. Politička odgovornost je posljedica gubitka povjerenja, a ne krivnje, nehaja ili neznanja. U stvarnosti, za političku odgovornost teret dokaza je na osumnjičenom. Optužbe treba uvjerljivo demantirati, inače ostaje sumnja i nepovjerenje.
Neovisne institucije kontrole i sprječavanja korupcije sustavno se uništavaju od njihovog nastanka. USKOK je umrtvljen, povjerenik za informacije je umiren, pučki pravobranitelj ponižen, učinkovita kontrola javnih nabava je upitna, a DIP-ov nadzor financiranja stranaka i kampanja je površan i usko administrativan. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa je pod stalnim pritiskom. Jasna su nastojanja vlasti da se nezavisne institucije liše sredstava i ovlasti, politički kontroliraju, da se njihovi vodeći ljudi podvrgnu pritisku i zastraše.
Realno, za velike ribe nema generalne prevencije strogim kaznama. Suđenja koja traju desetljećima nikoga ne odvraćaju. Mnogi su razlozi za temeljite reforme sudstva, prije svega nepovjerenje, no nepovjerenje se najviše izgubilo načinom postupanja u slučajevima visoke korupcije. Izmjene kaznenih zakona trebaju povećati kazne za korupcijska djela jer je korupcija akutna društvena opasnost. Treba izmijeniti procesna pravila jer se tumače tako da nisu zaštita prava i istine nego postaju labirint za trikove odugovlačenja. Oduzimanje imovine stečenom korupcijom nije samo kazna i sredstvo odvraćanja nego i obeštećenje društva. Oduzeta sredstva treba iskoristiti za jačanje svijesti i odgoj protiv korupcije. Kazna za korupciju nije dovoljna i sama za sebe nije efikasna. Kazna nije samo stvar suda nego društva jer treba osuditi sramotu koja nam se nanosi.
Država je vlasnik goleme imovine. Ona se trži, poklanja i uništava da bi se jeftino prodala. Država je loš vlasnik jer se na tome bogate pojedinci koji siromaše Hrvatsku. Javna poduzeća uprave popunjavaju prema političkom ključu, dakle – uz političku zaštitu. Javna i komunalna poduzeća su gubitaši i područja raširene korupcije. Loše upravljanje nije samo rizik korupcije nego i vanjski znak. Država pripada narodu, a ne strankama. Upravljačke strukture u ustanovama kojima je osnivač Vlada Republike Hrvatske i trgovačka društva u vlasništvu ili većinskom vlasništvu Vlade Republike Hrvatske moraju kroz partnerstvo i aktivnu suradnju biti usmjereni na uklanjanje svih uzroka i nedostataka koji pogoduju korupciji.
Otvorenost vlasti i poštovanje građana sprječava otuđenost i korupciju vlasti. Vlast koja nije u ravnopravnom dijalogu s građanima i koja sve koji misle drukčije smatra neprijateljima ne vodi se ciljevima i namjerama nego grubim materijalnima interesima, teži moći i stranačkim, grupnim i osobnim privilegijama. Jedno od javnih istraživanja pokazalo je da bi samo 4 % građana prijavilo korupciju ili, još jasnije, 96 % to ne bi učinilo. Podizanje javne svijesti o važnosti prijavljivanja korupcije mora ići usporedno s jačanjem integriteta tijela javne vlasti te učinkovitosti pravosuđa.
Mediji trebaju biti slobodni. Ne smiju se dozvoliti monopol i koncentracija vlasništva. Imaju pravo objaviti istinu, ali i zauzeti stav prema onom što govore činjenice. Stanje u pojedinim medijima je alarmantno, posebno u neprofitnim medijima, jer su oni uz neovisne novinare jedan od glavnih faktora u prevenciji i borbi protiv korupcije. Vlast je vlast u ime građana i od njih se ne skrivaju činjenice, ciljevi vlasti i troškovi, a najmanje ponašanje onih koji su na vlasti. Građani imaju pravo znati i time se nadziru diskrecija i sloboda odlučivanja.
Nabrojio sam deset ključnih stavova. Ako ih se usvoji, slijedi logičan korak – pretvoriti ih u politiku i platformu djelovanja. Ne podcjenjujte važnost riječi. Goethe u „Faustu“ lijepo kaže da bez riječi nema čina. Složimo se o nekoliko stavova. Za početak to znači ojačati i zaštititi nezavisne institucije nadzora, a posebno Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, dati mu pravo da pozove na opoziv i sustavno utvrđuje porijeklo imovine i imovinskih kartica te da se imovina stečena zloupotrebama oduzima. Iz iskustva vidimo da neki predmeti padaju u zastaru pa treba pooštriti kazne i ubrzati postupke za korupcijske slučajeve, uvesti strožu i neovisnu kontrolu javnih nabava i trošenja javnog novca. Izvješća revizije nisu formalnost.
Nemojmo se baviti tumačenjima. Pokažimo se i dokažimo. S riječi na djela. Riječi su samo početak i poziv na otrežnjenje. Nije naš politički sistem propao, nije se korupcija razmahala, nije se moral urušio zbog turske okupacije, nasljeđa komunizma ili dinarskog mentaliteta. Nije to primitivizam, nego korištenje zatucanosti i ksenofobije radi osobnog dobitka. Iza fraza o čovjekoljublju i domoljublju, između trikova i opsjene javnog mnijenja, skrivaju se organizirana destrukcija institucija i trijumf stranačke sebičnosti. Kad priznate da su riječi točne, ali prazne, prestanite govoriti da se ništa ne može. Može se priznati da je dijagnoza točna.
*****************************************************************************
Severino Majkus
Svakako jedno od najprizemljenijih misli koja se može proizvesi u ovoj društvenoj kaljuži klero nacionalističkog krimene, i koja tako nemilosrdno guši ovaj jadan narod do njegovog istrebljenja...i bez ikakve nade da se taj narod probudi od stoljetnog mamurluka u kojem ga održava ta monstruozna kastna beštija.
Nema komentara:
Objavi komentar