KAKAV NAS SVIJET ČEKA NAKON PANDEMIJE Sve će se više raditi od kuće, pazit ćemo da ne bude bliskih kontakata, studirat će se od kuće...
Ovaj je tekst objavljen u tiskanom izdanju Globusa od 25. ožujka ove godine
Situacija koju je izazvao virus Covid-19, sad već zloglasni “okrunjeni” (corona), može se jednostavno prispodobiti pojmom cezura. Usjek. Biolozi i medicinari bi tu bili bitno precizniji i otišli u detalje, ali za mene, školovanog klasičnog filologa, ova je kriza upravo to - cezura. Kad se deklamira antički stih treba stati nakon određenog broja stopa, napraviti pauzu da bi se zatim dovršio stih. Pazili su antički autori kad će i gdje biti cezura jer nakon nje je u slušatelja usmene poezije rasla pozornost. Kao danas u kazalištu ili u javnom govoru, ono što neki zovu psihološka pauza da se naglasi nastavak. Koji uvijek donosi nešto novo.
Tako i s pandemijom: imali smo normalan tijek događaja uz određene poremećaje a onda je uslijedio rez - i ništa više nije isto. A još je važnije da mnogo toga nakon ove sadašnje cezure neće više biti isto. I zato nije loše već sada, u jeku krize, početi razmatrati na koji će se sve način naš život promijeniti nakon ove “Covid-19 cezure”.
Cezure u društvenom razvoju nisu ništa novo niti iznenađujuće. Nije riječ o revolucijama nego o, pojednostavljeno, trenutku u kojem dolazi do konflikta između statičnosti i dinamičnosti. Društvo je po svojoj biti sklono statičnosti, trajnom stanju dok je svemir dinamičan, pulsira i traži promjenu. U određenoj mjeri riječ je o entropiji. Iza koje ostaje uvijek ostaje trag na društvu. Promjena kojoj nije bilo sklono. I ne uvijek željena. Primjer bi mogla biti na naftna kriza 1970-ih nakon koje kreće gomilanje zaliha nafte, traže se novi modeli automobila koji manje troše i počinje se razmišljati o traženju alternativnih izvora energije. Duboka je cezura bila kriza 2008. godine čijeg dosega još nismo svjesni. I koja je radikalno promijenila svijet u kojem živimo otvarajući, primjerice prostor jačanju ekstremizma dovodeći u pitanje opstojnost liberalne demokracije.
Covid-19 cezura se od ove dvije navedene razlikuje jer, kako nas uvjeravaju stručnjaci, virus nije nastao kao posljedica ljudskog djelovanja (naftna i financijska jesu). Za neka ćemo druga vremena ostaviti rasprave o tome u kojoj je mjeri ljudsko djelovanje (ne samo u obliku Kineza koji jedu divlje životinje i prodaju njihovo meso na otvorenom) utjecalo na mutaciju virusa. Ili je to jednostavno prirodna zadanost od koje ne možemo pobjeći: kako ćemo iskorijenjivati stare tako će se razvijati nove bolesti jer su i one sastavni dio svijeta i svemira.
Iskustva iz prijašnjih kriza nam mogu biti od pomoći: 2008. je na samom početku počeo napad na “establishment” kao glavnog krivca što je rezultiralo nastankom političkih pokreta koji su željeli srušiti “truli sustav” da bi se uskoro pokazalo da, kad dođu na vlast, nisu je spremni obnašati: Pet Zvjezdica u Italiji, Živi zid u Hrvatskoj. Stoga je dobro pogledati što je u ovih oko mjesec dana već postalo uobičajenom praksom iz čega ćemo pokušati detektirati što bi moglo ostati trajnom posljedicom.
Pri čemu treba imati na umu što je prošlog tjedna o Covid-19 objavio Imperial College u Londonu: “Niti jedna javna zdravstvena intervencija s tako razarajućim učincima na društvo dosad nije tako dugo opstojala. Nejasno je kako će stanovništvo i društvo reagirati”.
Ističu se tako prekid društvene interakcije vidljiv u zatvaranju restauranata, prestanku rukovanja, poruci njemačke kancelarke Angele Merkel: “Sada je trenutak kad držeći razmak od druge osobe pokazujemo da za nju brinemo". Socijalno distanciranje postaje općeprihvaćena praksa. A zatim snažan udarac na ekonomiju vidljiv u prekidu opskrbnih lanaca, putničkog prometa dok masovni turizam tone u potpunu recesiju.
Izgledno je da, kao i u krizi 2008. godine, dio radnih mjesta koja će nestati nikad više neće biti vraćena nego će biti potrebno pronaći nove poslove, zanimanja.
Radno mjesto je ključna spojna točka ova dva procesa u razvoju. I s velikom dozom sigurnosti možemo procijeniti da će doći do ozbiljne promjene u strukturiranju poslovnog procesa pri čemu primarno mislimo na sva ona zanimanja i profesije koje nisu fiksno vezane za proizvodni proces: dakle, službenici za razliku od liječnika. Ova prva skupina je i u Hrvatskoj već doživjela pravi obrat i većina ih radi od kuće. Takav proces teče i u drugim članicama EU, SAD-u (ondje je prije krize četvrtina tih zanimanja već radila od kuće).
Sadašnja situacija donosi prijelomnu promjenu: pokazuje se da je rad od kuće moguć i isplativ. Moody’s je napravio analizu poslovnih sektora koji trpe štete od krize i došao do sljedećih podataka (za SAD): najteže su pogođeni promet i ugostiteljstvo, dok IT, telecomi, mediji i jasno farmaceutika gotovo da ne trpe. Riječ je sektorima u kojima se velik dio posla može obaviti od kuće i sasvim je sigurno da će se u sljedećem razdoblju obavljati od kuće. The Wall Street Journal navodi: “Amerikanci su prekinuli naviku koja traje gotovo stoljeće. Ured više nije ključno mjesto gdje svoj posao obavljaju radnici koji ne sudjeluju izravno u proizvodnji (white collar, s bijelim ovratnikom, misleći na bijele košulje koje ne mogu nositi radnici u proizvodnoj hali koji se zato nazivaju “blue collar”, plavi ovratnici). Stotine tisuća zaposlenika koji su sada raseljeni iz ureda uskoro će zamijetiti da produktivnost, inovativnost i kreativnost nisu vezani uz ured te su i dalje jednako snažni, ako ne i snažniji”.
Ured je na putu da postane zastario kao pisaća mašina. Kad se cijela slika pogleda u svjetlu procesa razvijanja 5G mreže koja kreinra Internet stvari koji će omogućavati nesmetanu komunikaciju s bilo koje točke, tada postaje jasnim da će rad kod kuće postati novo normalno. Kao plastična kartica umjesto gotovog novca ili dugim cijevima naoružan vojnik u zračnoj luci. Kad se tome doda smanjenje troška zakupa uredskog prostora, plaćanja režija, osiguravanja niza pogodnosti na radnom mjestu postaje više nego izgledno da ured kakav danas poznajemo kao posljedica Covida-19 nestaje.
Kao i u svim dosadašnjim cezurama nije riječ o procesu koji je iznenada nastao već o djelovanju krize kao katalizatora. Nema dakle revolucije, riječ je o normalnoj dinamici koja se vanjskim djelovanjem ubrzava. Jer statično društvo nije sklono promjenama, rekli smo. Ako tome dodamo i očekivanja od ubrzanog uključivanja umjetne inteligencije u pojedine poslovne procese, tranzicija će biti još jednostavnija i bezbolnija. I usput će uništavati dobar dio blue collar poslova: besposadni automobili, kamioni, roboti koji dostavljaju hranu i drugu robu na kućni prag ...
“Zajedno krećemo u veliki eksperiment u prirodi poslovanja, ali ne zato jer to želimo, nego zato jer su nas na to prisilile okolnosti. I trebat će puno razboritog napora i brzog prilagođavanja kako bi tranzicija prošla bez većih potresa. U takvim će okolnostima ključni čimbenici uspjeha biti puno povjerenje, uzajamno dogovorene norme, dobra komunikacija te snažna i potvrđena radna kultura”. Tako ovu promjenu za Wall Street Journal objašnjavaju Matt Burr i Becca Endicott iz tvrtke Nomadic Learning. I dodaju još jedan zaključak: “Organizacijski, teško je oteti se iluziji kontrole koju pruža ured. Osjećaju da posao neće biti obavljen ako nismo svi na jednom mjestu. To nije točno. Kad vjerujemo jedni drugima i oslanjamo se jedni na druge da posao bude obavljen - tada i bude obavljen”.
Sasvim je razumljivo da će prijelaz na rad od kuće biti obrnuto proporcionalan trajanju krize s virusom. Prema sadašnjim procjenama, kriza bi trebala završiti negdje krajem svibnja, ali ima i onih koji, poput MIT (Massachusetts Institute of Technology) smatraju da će do potpunog oporavka sustava proći i 18 mjeseci. Čak i u ovom prvom scenariju to je dovoljno vremena da se postave nova pravila ponašanja. Konačno, ako i dođe do povratka “na staro”, to nikad više neće biti pravi povratak na staro. Primjerice, globalni divovi s Wall Streeta poput Goldman Sachs Group Inc. i Citigroup Inc. uspostavljaju sustav u kojem su zaposlenici podijeljeni u timove pa jedni rade kod kuće, a drugi u uredu i zatim se rotiraju. Kako se ne bi izgubio osjećaj korporativne povezanosti.
Jedan od trendova na tom planu pratimo ovih dana. U Bruxellesu velik broj ljudi radi kod kuće, hrvatsko predsjedništvo održava telekonferencije na kojima se usvajaju istovrijedni zaključci kao i da su ministri u Zagrebu, a u Europskom se parlamentu sve otvorenije govori o virtualnim sjednicama i glasanju s izdvojenih lokacija (za što sada ne postoji regulativa). U Washingtonu nije drukčije: vrši se pritisak na zastupnike u Kongresu da glasaju od kuće. Kako to u pravilu biva, vojska reagira prva. Jens Stoltenberg, glavni tajnik NATO-a održao je već virtualnu konferenciju za medije na kojoj je predstavio izvješće o radu Saveza za prošlu godinu.
Rad od kuće sa sobom nosi cijeli niz sustavnih promjena na društvenoj razini. Tu je, primjerice, pitanje javnog prijevoza. Koji je trebao postati osovina buduće mobilnosti unutar gradova s ciljem smanjenja emisije stakleničkih plinova. Ako određeni, relevantan postotak ljudi ostaje kod kuće tada će se postaviti i pitanje redefiniranja javnog prijevoza.
Pri čemu treba imati na umu da će ova epidemija ostaviti dubok mentalni trag u svijesti ljudi. Neki autori (David Aaronovitch u londonskom Timesu, primjerice) navode kako ranije epidemije nisu imale posebno snažan utjecaj na javnost pa neće ni ova. Ne bih se s time složio. Posljednja globalna epidemija bila je španjolske gripe prije 100 godina. U doba nakon Prvog svjetskog rata koje je informacijski neusporedivo s današnjim. Duboka uronjenost u vijesti o virusu koje su preuzele sve informativne emisije, sve medije uključujući i društvene sa svim njihovim negativnostima snažno će obilježiti budućnost. Barem srednjoročnu.
Treba uzeti u obzir da u razvijenom i svijetu u razvoju prijetnja kinetičkim ratom više nije izgledna opcija. Što otvara prostor jačanju straha od nevidljivog neprijatelja: gotovo svi to vidimo dnevno u kibernetičkim napadima na informatičke sustave (nije slučajno i ovdje termin virus). I kao što se u našim sustavima oslanjamo na sustave zaštite, vatrozidove, tako ćemo, svjesni da bi virus opet, u nekom trenutku, mogao pomoliti svoju nevidljivu glavu, graditi oko sebe sustave zaštite. Sada su oni čak i formalizirani: metar i po razmaka između jedinki, ukidanje rukovanja, zagrljaji i ljubljenje padaju u treći plan.
Dan nakon što proglasimo pobjedu na Covid-19 ljudi će izaći iz kuća, ali će oprez ostati. I nastavit će koristiti sve ono pozitivno što je donijela ova epidemija. Online školovanje je svakako jedan od tih modela. Ne toliko u razdoblju osnovne škole koja je važna zbog socijalizacije, ali svakako u višim razredima srednje škole i na sveučilištu. Naš rimski dopisnik Inoslav Bešker, profesor u Dubrovniku, poslao je svoje prezentacije kako bi bile podijeljene studentima. Mogućnost slušanja većine predavanja i sudjelovanja u seminarskim radovima online s jedne bi strane olakšala mnogim studentima pristup visokom obrazovanju: umjesto stana i plaćanja života u Zagrebu, Rijeci, Splitu ili Osijeku, dovoljno je imati mrežnu vezu. Sigurno bi se našao i model za uspješno definiranje praktičnog obrazovanja. Da ne spominjemo mogućnost da se na taj način može birati predavanje uglednog profesora fizike iz Heidelberga ili s Harvarda. S kućnog radnog stola.
U jeku vijesti o tome kako brojne tvrtke otpuštaju radnike gotovo je neopazice prošla informacija da Amazon, taj svjetski gigant u dostavi, zapošljava još 100.000 radnika. I u travnju zaposlenima diže plaću za 2 dolara po satu (Jeff Bezos takav trošak niti ne osjeti). Mrežna kupovina u ovoj krizi doživljava novu ekspanziju. S dostavljačem nije nužno uspostaviti osobni kontakt što cijeli proces oslobađa prijetnje. Konačno, umjesto kontakta sa stotinama ljudi pri odlasku u trgovinu sada je riječ o samo jednoj osobi. Što ima snažan psihološki učinak.
U dosadašnjoj konstrukciji postoji element koji se ne smije zanemariti. A to je Aristotelova definicija čovjeka kao društvenog bića. Socijalni kontakt je osnov postojanja moderne civilizacije. Slabljenje tog aspekta moglo bi se uistinu promatrati kao putokaz prema nekom “novom vrlom svijetu”. I zato će biti važno, uz promjene koje dolaze, stvarati preduvjete za socijalnu interakciju. Ako će to značiti veći razmak između stolova u kafiću neka tako bude. Ili javni prijevoz u kojem je zajamčena dezinfekcija - ne samo u doba epidemije. I rad od kuće i škola od kuće predstavljaju veliku prijetnju mentalnom zdravlju ljudi. I tu će trebati tražiti mehanizme koji će jamčiti očuvanje strukture društvene zajednice. Bijeg od otuđenja ne nužno samo u marksističkom smislu. Jer, za očekivati je da će restriktivne prakse širokog spektra dobiti na snazi.
A što s globalizacijom u doba karantene? Ne samo da će se mijenjati, ona se supstancijalno mijenja u ovom trenutku pred našim očima (uvijek me veselila definicija “živimo u povijesnim vremenima” - svako vrijeme je povijesno i o svakom se mjesecu u ljudskoj povijesti može napisati biblioteka). I ovdje je proces već bio započeo američko-kineskim trgovinskim ratom.
I dozivanje EU pameti nakon što je Kina mirno kupila njemačku tvrtku za proizvodnju robota Kuka i tako potpisom na ček kupila ogromno tehnološko znanje koje nema cijene. Trebale bi joj godine da dođe do tih vještina i umijeća. Kad s razine dosadašnjih lanaca opskrbe promatramo ovu krizu, može se činiti kao da je ona bila nužna da ubrza ispravljanje devijacija u globalizaciji.
Da, jeftinije je proizvoditi na jednom mjestu za sve, specijalizacija je još od Adama Smitha željena proizvodna kategorija. Ali mora postojati i plan B. Kao što se Europa u proteklih 40 godina doslovce lišila ovisnosti o nafti iz Zaljeva tako je sada nužno na globalnu razinu uvesti pojam iz europske energetske domene: diverzifikacija. Morat će se pronaći mehanizam za očuvanje strateške proizvodnje unutar EU (koja nas sada primarno zanima kao naše dvorište) upravo za slučaj ovakve krize. Cezure kakvih će još biti, sasvim razumljivo. I tu se otvara jedno od presudnih pitanja budućnosti EU: stvaranja nove industrijske politike koja će dati povlastice “našim” tvrtkama ako je to u interesu zajednice. Pa i bez obzira na cijenu (a i kriterij cijene bi mogao doživjeti ozbiljnu metamorfozu).
Margrethe Vestager, moćna žena Europske komisije za konkurenciju, tome se protivi tvrdeći da ćemo tako izazvati neželjene posljedice na unutarnjem tržištu, ali Covid-19 pokazuje da se moraju omogućiti ustupci. EU ne smije ovisiti o bazi za paracetamol koja se proizvodi u Kini. Preciznije, kao u slučaju energije, može ga kupovati ondje jer će vjerojatno biti jeftiniji, ali mora imati i svoju stratešku proizvodnju baze paracetamola. Jer najstrašniji scenarij, epidemija koja se ne može zaustaviti ili rat SAD-a i Kine dovodi EU u stanje da nema sirovine za bazični lijek kojim se olakšavaju sad već dnevne teškoće velikog broja ljudi. Koliko je ovo važno za budućnost EU pokazuje enormna aktivnost Kine u pružanju pomoći cijelom svijetu nakon što je prigušila epidemiju u svojoj kući. Peking je svjestan opasnosti ako se potraže neki drugi partneri - Vijetnam, Etiopija, primjerice - koji će im početi nagrizati ekonomsku bazu. Koja je izuzetno kolebljiva te izložena brojnim prijetnjama poput nerestrukturirane industrije i tereta unutarnjeg financijskog duga.
Ova će kriza dakle, otvoriti novu stranicu geoekonomskih sukoba što će imati izravne posljedice na geopolitičku dinamiku. Iran je u ovom trenutku doslovce bačen na koljena: SAD koristi trenutak i nastavlja pritisak sankcijama dok se Islamska Republika potvrđuje izuzetno slabom u suočavanju s novim, neočekivanim izazovom. Sustav javnog zdravstva se pokazao razorenim i to je moguća točka na kojoj će rasti nezadovoljstvo javnosti. Kad epidemija splasne. I ako Washington shvati da maksimalni pritisak nije pravo oruđe za rušenje režima jer kreira mobilizaciju javnosti protiv zajedničkog neprijatelja.
Kina neće birati sredstava da učvrsti svoju vodeću poziciju u Africi, da ojača utjecaj u Latinskoj Americi, da se nametne kao vladar Eurazije i “gazda” u Jugoistočnoj Aziji. Što je uistinu Herkulovski zadatak. Jer, glavna će se bitka voditi na prostoru Tihog oceana, pitanje prevlasti u 21. stoljeću rješava se u srazu SAD-a i Kine, nadamo se SAD-a s donekle razumnim predsjednikom Joeom Bidenom.
Washington je u prednosti jer i dalje može računati na više saveznika: Japan, Australija, Južna Koreja, u velikoj mjeri i Indija. Kina je toga svjesna i zato bi mogla zaoštriti svoju politiku te bi se trgovinski rat mogao obnoviti posebno na razini, stručnjaci iz Instituta Hudson, kažu “tehno-nacionalizma”. U promjenjenom svijetu, kakav smo opisali, kontrola 5G mreže je poluga moći. Ako je Kina neće imati u razvijenom svijetu to će značiti njezin geopolitički poraz. I geoekonomski. U cijeloj slici postoji i poznata nepoznanica: unutarnji sukobi u Politbirou Kineske komunističke partije. Gatajući iz leta ptica, kao i većina analitičara kad je riječ o Kini, može se zaključiti da je Xi Jinping uspio sačuvati kontrolu koja je bila nagrižena tijekom epidemije u Wuhanu. Ali, Kina ima stalnu nepoznatu nepoznanicu: razvoj situacije u Sjevernoj Koreji. Sasvim je razumljivo, uspoređujući s Južnom, da ondje ima epidemije kao što je razumljivo da ondje nemaju niti izdaleka dovoljno snažan zdravstveni sustav. Mogući - malo vjerojatan, ali mogući - krah režima Kim Jong-una bio bi za Kinu težak udarac jer bi se morala primarno posvetiti očuvanju te tampon zone prema američkoj vojsci na Jugu. Pacifik je dakle prepun varijabli, silnice se kreću raznim smjerovima i čine izuzetno izazovno okruženje.
Pankaj Mishra je za Bloomberg napisao da će korona virus vratiti snažnu državu. I to je u ovom trenutku najveća prijetnja za EU gdje na krizu primarno reagiraju nacionalne države dok EU djeluje kao promatrač. Ukoliko se ta slika ne promijeni možemo s velikom vjerojatnošću očekivati jačanje suverenističkih tendencija među članicama što bi već i srednjoročno bilo pogubno za Uniju. U tom bi slučaju prokockala povijesnu priliku da globalni poredak (pa čak i kao samo moćna ekonomska sila) uspije oblikovati prema svojim potrebama. Posebno u savezništvu s Bidenom. Ne treba zaboraviti proročanske riječi Baracka Obame kad je branio Transpacifičko partnerstvo (TPP): “Ako mi sami ne definiramo pravila trgovine na Pacifiku sada, uskoro će nam ih definirati Kina”.
Nikad se ne smije zaboraviti da je Kina jednopartijska država sa svim elementima diktature i sa strateškim ciljem stvaranja globalnog poretka “s kineskim karakteristikama”. Ipak, treba naglasiti da svijest o važnosti države nije sama po sebi loša. Jer stvara osjećaj sigurnosti u sustav. Ako taj sustav, koji nas je izvukao iz Covid-19 krize, kaže da je važno ojačati suradnju s ostalim članicama, da je nužno prenijeti još koji dio suvereniteta na tu zajednicu, tada će javnost to lakše prihvatiti. Virus je pokazao da granice ne postoje i da je nužno djelovati zajedno. Kina je to mogla, vidjet ćemo za SAD. EU je djelovala kao razbijena četa u kojoj svaki vod traži svoj put. Bez obzira na velik trud Hrvatske kao predsjedavajuće.
I da zaključimo s jednim sigurno pozitivnim ishodom “Covid-19 cezure”. Nakon ove krize javnozdravstveni sektor naći će se u središtu interesa. Kao što nakon 11.rujna 2001. godine nitko nije dovodio u pitanje sredstva potrošena za borbu protiv terorizma, tako sada nitko neće imati ništa protiv sredstava uloženih u jačanje javnog zdravstva, visoke razine javne i privatne higijene, čistoće. Vlade će se naći pod pritiskom svih segmenata javnosti, preciznije ukupne javnosti da maksimalno poboljšaju uvjete javnog zdravstva. To je kamen mudraca koji može očuvati socijalnu strukturu zajednice jer će se ljudi osjećati zaštićenima novim mjerama zdravstvene sigurnosti te će se vratiti i u kafiće, restaurante, na putovanja.
I još jedna već sada vidljiva jako do
Nema komentara:
Objavi komentar