OAZA UMJETNIKA I BOEMA
REPORTERKA MAGAZINA U KVARTU ATENSKIH ANARHISTA Prvi otpor, prvi Molotovljev koktel, sve kreće iz Exarchije
Exarchija, četvrt u centru glavnoga grada Grčke, oaza je anarhista, umjetnika, boema i ljevičarskih radikala u koju ni policija već nekoliko godina ne ulazi. Turista tamo nema, novinarima ne vjeruju, a političare mrze. Što skriva epicentar grčkog otpora?
Prva iskra u Ateni uvijek leti iz Exarchije. Zapamti to. Prvi otpor, prvi napad, prvi Molotovljev koktel. Sve kreće iz Exarchije, mi smo bili, mi smo danas i mi ćemo uvijek biti srce pobune. Nećemo se predati. Nikada. Nikada, čuješ li?” Ne znam kako bih mogla ne čuti kad mi se M. dere na uho, jer nadglasava decibele koji dolaze iz zvučnika. Slušaju ga i svi ostali za stolom. “I ovo neće proći bez borbe. Vidjet ćeš. Uskoro, možda već sutra”, kaže mi gorljivo M., odvajajući znakovito svaku riječ. M. je mladi anarhist koji vodi žestoku polemiku s prijateljima za stolom na temu sporazuma u Bruxellesu, Syrizine izdaje, grčke budućnost. M. je ujedno i student, roditelji su mu predstavnici osiromašenog grčkog višeg srednjeg sloja koji više ne odlaze na ljetovanja izvan Grčke jer su kućne financije presušile i sada razmišljaju o troškovima o kojima nikad ranije nisu razmišljali. M. ne živi ovdje, makar ne formalno, već u jednom od bogatijih atenskih kvartova gdje dijeli kuću s roditeljima, ali tu su prijatelji uzeli stan pa više vremena provodi kod njih negoli doma. Kući dolazi preko vikenda, otuširati se u miru i uzeti stvari za idući tjedan. Sada i nema ispita pa je miran, na more ne planira i dane provodi u Exarchiji. Razgovara, planira, prati što se događa u blizini, na Sintagmi, sjedištu grčke političke moći, i ljuti se sve više, iz dana u dan.
‘Bar se ne drogiram’
Majka, liječnica, zabrinuta je jer pretpostavlja po kojim joj se kvartovima sin skita. “Ali, barem može odahnuti jer zna da se ne drogiram”, smije se M. On i njegova generacija vode bitku protiv sustava. Ne organiziraju se u političke stanke, ne debatiraju na televiziji - jer svemu tome nemaju ni pristup. Oni su izabrali gerilsku borbu. Rat svim sredstvima. Rat protiv vlasti koja ih tlači, rat protiv policije koja ih proganja, rat protiv korporacija, rat protiv banaka. “Da, oni su svi u ratu protiv svih. No, kada sam sve svoje prijatelje anarhiste pitao što je zapravo anarhizam, složili smo se samo u tome da se on osjeća, da ga se ne može opisati riječima i staviti u neku konkretnu strukturu. Što je program anarhista? Da nema programa? Bijes ovih ljudi je razumljiv, osjećaju da su prošli točku nakon koje nema povratka, samo pitanje je koja je cijena koju će pritom cijela Grčka morati platiti. Hoće li sve opet završiti na ulicama, u neredima...”, priča jedan strani profesor trenutno u Ateni koji je ljevičar, ali ne podržava ekstremne opcije. Njemu mladi anarhisti djeluju kao izgubljeni dječaci koji su anarhističku utopiju pronašli u atenskom kvartu, prostoru u kojemu su nekad živjeli bogataši pa je Exarchia koloritna mješavina neoklasičnih zgrada, murala, zidova s grafitima, uskih ulica u kojima se, tu i tamo, zapali poneki automobil kao iskaz bijesa.
Priviđa im se Schauble
Na rubovima Exarchije policija. Odmjeravaju putnike u taksiju kojim se vozimo prema središtu kvarta. Naravno, ovo je samo neformalni check point, ali primjećujem da nas gledaju s dozom gađenja. U društvu smo dviju mladih grčkih glumica koje govore o tome u kakvom je stanju kultura u državi u ekonomskom kolapsu. Jedna od njih putovala je doma na Kretu samo da bi glasala na referendumu, a sada je zatečena onim što je uslijedilo. Smijemo se dok nam prepričava, vrlo eksplicitno, svoje snove koji uključuju, naravno, Janisa Varoufakisa, ali i njemačkog ministra financija Wolfganga Schaublea. Kažemo kako bi vrijedilo napisati tekst o temama koje Grke sada opsjedaju i u snovima, jer im se, kada sklope oči, priviđaju političari, a to za stanje jedne nacije nije nimalo dobro. Dan kasnije, na istom ovom mjestu, M. psuje Syrizu, naziva iz izdajnicima, psuje Europu, ali mada je bijesan, iz očiju mu sijaju varnice, spreman je na akciju i drži ga nervoza jer je Atena već danima zapravo bila mirna, na Sintagmi bi se okupilo par stotina ljudi koji su držali transparente i to je bilo sve. “Nećemo kapitulirati tako lako”, došaptavalo se po pobunjeničkom kvartu. Jer, Exarchia, atenski kvart anarhista i otpora, nikada ne miruje. Poput živog organizma koji se buni, koji se ne da ukrotiti, Exarchia buja strašću i hrabrošću. Otporom, ludosti, anarhijom, shvaćanjem da nismo ovdje samo da bismo slušali, nego da bismo se i suprotstavili. “Ako treba silom - silom”, dodaje M. Dan kasnije, kada kreću novi okršaji policije i anarhista na Sintagmi, sigurna sam da je M. među onima koji su navalili na policajce i koji preko glava turista, novinara i “običnih” prosvjednika bacaju zapaljive boce. Je li uhvaćen? Je li pobjegao u sigurnost svog kvarta u koji policija rijetko ulazi jer ako uđu u taj labirint, onaj živi stvor, Exarchia kao biće, opire se penetraciji policije, pa ljudi s krovova i balkona bacaju pokućstvo, lete biljke, lončanice, lonci, lampe, staklo se treskom razbija o pod, zvone automobilski alarmi miješajući se s policijskim sirenama, Exarchia poput ježa vadi van svoje bodlje, braneći svoju nezavisnost, svoju slobodu, svoje pravo na otpor. Je li M. pobjegao majci na sjever Atene, praveći se da je opet dobar dečko, uzoran student koji je samo malo zastranio, a onda se opet vratio u okrilje sigurnosti svoje vile?
“Ovdje je najvažnije dobro trčati”, kažu mi. Jer, može se dogoditi da iza svakog ugla naletiš na okršaj policije i anarhista pa se treba okrenuti na peti i jurnuti ispred njih, što dublje u kvart, u njegova sigurna njedra, skrivajući se od podivljalih uličnih igara u kojima nema pravila tko će kamo krenuti ili dokle će ići. Ili, za one koji nisu samo promatrači, nego sudionici, trčanje može biti presudno da ih se ne prepozna. Napadnu policiju, jurnu natrag u kvart, dok trče skidaju maske s lica i onda upadnu u prvi kafić, smiruju disanje, konobarica im donosi pola čaše pića da se čini kako su već dugo ovdje, netko im dodaje polovično ispušenu cigaretu, usporavaju disanje... Policija juri ispred stakla kafića tražeći napadače, a čak i da uđu ovamo, nikad nitko ne bi odao ljude koji su do maloprije bili u uličnoj borbi. Exarchia prihvaća svoje, vjerno ih, gotovo majčinski štiti. Tu, usred Exarchije, godinama je bilo sjedište PASOK-a, stranke lijevog centra koja je s prekidima dugo vladala Grčkom. Prije par godina, kada smo bili u PASOK-u, nisam se mogla načuditi koliko policije čuva zgradu. Pitala sam zašto, zar je moguće da je toliko prijetnji? “Zato jer smo na krivoj adresi cijelo vrijeme. U Exarchiji.” Kada su se stanari susjednih zgrada bunili da je policija koja čuva PASOK preglasna, da su im automobili kojima dolaze ovamo bučni, policija je ignorirala primjedbe. Onda se jednoga popodneva pred njima ukazala rijeka ljudi, stanara i aktivista, prosvjednika koji su se pridružili u akciji i koji su tako stajali ispred njih sve dok se nije dogovorilo da će policijski automobili biti nešto tiši kako ne bi nepotrebno uzrujavali stanovnike. Exarchia (egzarhija, kako je mi izgovaramo) je zvučala kao anarhija, ali zapravo ima veze s čistim kapitalizmom po imenu, nazvana je po trgovcu Exarchosu koji je ovdje otvorio veliki dućan, preteču supermarketa...
Cijene dvostruko niže
U parku s pješčanikom i ljuljačkama lijeno sjede mladići i djevojke, srednjoškolci, studenti. Ugodna je ljetna noć, povjetarac šušti po oskudnim krošnjama, trokutasti trg omeđen stambenim zgradama u čijim su prizemljima restorani i barovi srce je kvarta, zaštićen betonskim čuvarima. Svaka zgrada je išarana grafitima, zidovi su pretvoreni u distopijske slike, umjetničku viziju svijeta s porukama gnjeva zbog situacije u kojoj se trenutno taj isti svijet nalazi. Sve ovdje radi 24 sata, sve je otvoreno, cijene su dvostruko manje negoli u ostalim atenskim kvartovima. I da ne bi bilo zabune - mada smo u srcu anarhije, za svako piće dobivamo uredno ispostavljen račun. Ispred dugokosih djevojaka i istetoviranih, ispirsanih mladića, eventualno limenka piva, mada većina u ove sparne dane preferira svježe iscijeđeni sok od naranče s puno leda. Oko trga probijaju se taksisti, kruže kao morski psi. Povremeno osjetim miris marihuane u zraku. Exarchia je mjesto u kojemu još uvijek ima trave i hašiša na svakom koraku, ali teške droge, dilere, prostituciju, otjerali su iz svog kvarta, dalje, prema zloglasnoj Omoniji koja, moram priznati, djeluje puno bolje nego li prije par godina kad smo odsjeli u jednom od omonijskih hotela, uhvaćeni na granici turizma i očaja, polusvijeta, kriminala, prostitucije i narkomana, i specijalaca koji su čuvali naš hotel. Exarchia pak nije na turističkim rutama Atene, mada je u samom centru njezinog trokuta Omonia - Sintagma - Monastiraki. Američko veleposlanstvo savjetovalo je svoje državljane na proputovanju u Ateni da ne zalaze u Exarchiju, ili ako ulaze, čine to na svoju odgovornost. Ako zađu u područje anarhističkog kvarta, mogli bi doživjeti neugodnosti jer su Amerikanci. Čisto pretjerivanje.
Ostavili kameru
Exarchia nije negostoljubiva, ali je nepovjerljiva na početku. Svakog stranca ovdje odmjeravaju “domaći”, gledaju s kim je, na kojem jeziku razgovara, ali nije to tako strogo, više je znatiželjno, ispitivački. Moj prijatelj, veliki simpatizer Syrize, trenutno u depresiji zbog razvoja situacije, naručuje njemačko pivo u kafiću, zabunom. Do jučer je pio samo grčka piva, podržavajući domaću ekonomiju, a onda je valjda podsvijest učinila svoje pa je u predvečerje glasanja o novom sporazumu s eurozonom, blebnuo kako želi pivo njemačkih franjevaca. Svi su zastali, pogledali ga, a onda prasnuli u smijeh. “Dobro, da ovdje šetate sa američkom zastavom vjerojatno bi....pa, recimo, bilo par pitanja na koja biste morali odgovoriti”, kažu mi kad ih pitam zašto takav banditski imidž Exarchije. “Samo oni kojima su zanimljivi dosadni, posh kvartovi kao što su Glyfada ili Kifissia, oni će o Exarchiji govoriti kao o đavoljem gnijezdu. Pa, djelujemo li mi opasno?” pitaju me, mada ne znaju da sam novinar. Dan ranije, kolege s televizije morale su ostaviti kameru prije negoli smo krenuli prema Exarchiji. Novinarima se ovdje previše ne vjeruje, a da je tik pred ponoć, u toploj ljetnoj noći, umjesto Pepeljuge u Exarchiju stigla televizijska kamera, vjerojatno bi se i ona pretvorila u bundevu.
‘Mi nismo robovi’
U kvartu u kojemu danas žive studenti, umjetnici, obitelji svih slojeva, imigrantni, cvatu jeftini mali obiteljski restorani, taverne, kafići, trgovine ploča, knjiga, antikvarijati, second hand dućani, i koji neodoljivo podsjeća na berlinski Kreuzberg 80-ih, prije dvadesetak godina bilo je zaista opasnije živjeti. Policija je stalno imala racije, ljudi su bili privedeni samo zato jer su se zatekli u Exarchiji, jer su se ulaskom u četvrt ideološki legitimirali, “izlazili iz ormara”. Ovdje su studenti 1967.godine počeli s okupacijom obližnjeg tehničkog fakulteta boreći se tako protiv diktature, a 17.studenog 1973. godine tenk je razvalio vrata sveučilišta i označio početak vječnog rata Exarcheije i vlasti. Nakon sloma diktature, Exarchia je postala dom ljevičara, anarhista, intelektualaca, ali i gerilske grupe “17. studeni”. U nizu pobuna i nereda koji su u idućim desetljećima uslijedili, Exarchia se vječno sjeća dvojice 15-godišnjaka koji su ubijeni u neredima; 1985. godine smrtno je stradao Michalis Kaltezas, a 2008. Alexandros Grigoropoulos ispred čijem se murala u Messologiou ulici i danas pale svijeće. Učenik iz bogate obitelji koji je išao u privatnu školu, iz sjevernog dijela Atene, crnokosi dugokosi dječak koji je se s društvom vrzmao po Exarchiji, ušao je u verbalni sukob s policijom, počela je svađa, naguravanja, policajci su na kraju zapucali i ubili dječaka koji je iskrvario na putu do bolnice Evangelismom. Exarchia je planula. Svi su izašli na ulice, krenuli u obračun s policijom, uništili 35 trgovina, devet banaka, ranili 25 policajaca, zapalili na desetine automobila... Kada su neredi te 2008. godine konačno prestali, prešutno primirje značilo je da se poštuju granice. Policija neće ulaziti u Exarchiju, ako baš ne mora, čuvat će granice kvarta kako bi spriječila anarhiste da izađu van, a unutra, u Exarchiji, vladat će anarhisti, čuvat će svoj teritorij. “Jer sve ono što se ranije događalo, upadi policije, mlaćenja, tuče, ubojstva... sve je to bio pokušaj kolektivnog kažnjavanja Exarchije”, kaže M. i njegovi prijatelji.
“Nećemo se predati, nikada. Mi nismo robovi”, govore ujedinjeni u bijesu. Dok gledam Atenu u plamenu iduće večeri, pravac iz kojeg su došli, jasno je, vodi iz samo jednog kvarta.
Nema komentara:
Objavi komentar