PIŠE SREĆKO HORVAT Europska demokracija kapitulirala je u Grčkoj
Čak i prije nego što je Salvador Allende osvojio vlast u Čileu i time postao prvi marksist koji je na slobodnim izborima postao predsjednik jedne od zemalja u Latinskoj Americi, Richard Nixon nazvao je Kissingera za izvanredni sastanak.
Zahvaljujući podacima koje danas imamo, znamo da su postojale dvije linije, tzv. blaga i tzv. tvrda kako srušiti Allendea. “Tvrda” je bila vojni udar, a “blaga” se po Nixonovim riječima sastojala u tome da “učinimo da ekonomija vrišti”.
Kada smo se u ožujku čuli oko nesretne afere sa srednjim prstom (koja je, sada već svi znaju, potekla iz Zagreba, ali bila potpuno izvučena iz konteksta), sada već bivši ministar financija Yanis Varoufakis upozorio me da je Grčka suočena s državnim udarom, ali “on se ovaj put neće dogoditi uz tenkove, već uz banke”.
To se i dogodilo. Grčka ekonomija, otkad je Syriza osvojila vlast, a posebice nakon referenduma, doslovce “vrišti”.
Pravi financijski udar dogodio se čim je Tsipras sazvao referendum, kada je ECB prisilio Grčku da uvede kontrolu kapitala. Uz stalno vrebajuću opasnost da će banke ostati bez novca, Tsipras je - u pregovorima koje je jedan službenik EU nazvao “mentalnim mučenjem” (mental waterboarding) - pokleknuo pred nemogućom alternativom: ili ostati u eurozoni i prihvatiti sve što traže kreditori, makar je to u radikalnoj suprotnosti spram tzv. salonskog programa Syrize, kao i 61% grčkog “Oxi”, ili prihvatiti ono što je tražio Wolfgang Schäuble, a to je izlazak Grčke iz eurozone.
Na pitanje kako tumači optužbe da je riječ o državnom udaru, predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker na presici netom nakon što je Grčka pristala na novi sporazum, lakonski je odgovorio: “Rekao sam već i prije referenduma da će situacija biti gora nakon referenduma”.
I doista, prijedlozi koje je Grčka spremna prihvatiti nakon referenduma gori su od prijedloga koji su na stolu bili prije referenduma.
Među prijedlozima Trojke najskandalozniji zahtjev definitivno je onaj da bi Grčka trebala 50 milijardi eura državne imovine dati na upravljanje “nezavisnom” luksemburškom “Institutu za rast”.
A pravi skandal se ne sastoji čak ni u tome, već u činjenici koja je otkrivena netom poslije, a to je da se u nadzornom odboru tog “nezavisnog fonda” nalazi nitko drugi nego njemački ministar financija - Wolfgang Schäuble.
Tsipras je navodno uspio uvjeriti svoje partnere da fond za državnu imovinu ipak bude baziran u Ateni, a ne u Luxembourgu. Nije baš neka pobjeda.
Premda je grčka strana inzistirala na tome da se iz novog sporazuma ukloni MMF, tzv. institucije će ipak ostati Trojka - MMF ostaje u igri.
Od ostalih mjera tu je reforma tržišta rada i mirovina, nove privatizacije, revizija zakona koje je Syriza donijela otkad je na vlasti, kao i pristanak na to da grčki parlament već do srijede donese nove zakone koji bi “vratili povjerenje”, sintagma koja se najčešće može čuti zadnjih dana - kao da se u sporazumu između EU i Grčke ne radi o političkom pitanju par excellence, već o moralnoj kategoriji poput “povjerenja”.
Tsipras spominje dvije male “pobjede” koje nisu bile na stolu prije referenduma: “bridging-loan” (kratkoročni zajam) i početak razgovora o restrukturaciji duga.
No, u kontekstu onoga na što grčka vlada mora pristati to ne izgleda samo kao Pirova pobjeda, već kao totalna kapitulacija.
Nije čudo da Stathis Kouvelakis, član tzv. lijeve platforme unutar Syrize, kaže da se “ne radi o državnom udaru, već o bezuvjetnoj kapitulaciji”, dodajući da je to “najveći poraz jedne lijeve vlade nakon Drugog svjetskog rata. Teška je to, ali nužna pouka: europejstvo, a posebice ‘lijevo europejstvo’, vodi u tragediju”.
S obzirom na bezuvjetnost zahtjeva i način pregovora, valja ipak reći da se ne radi toliko o kapitulaciji Syrize koliko o kapitulaciji demokracije. Ono što je ishod pregovora pokazao nisu samo ozbiljna ograničenja lijeve politike unutar eurozone, već prije svega njemački i financijski diktat unutar Europske unije.
Ovo nije toliko poraz Syrize koliko poraz europske demokracije.
Europa koja se temeljila na vrijednostima koje je sama tvrdila predstavlja, poput suradnje, demokracije i solidarnosti svih članica s ciljem zajednikog prosperiteta, je mrtva.
Maske su pale - pobijedila je njemačka Europa. I Europa banaka.
To ne tvrdi radikalni ljevičar, već čak i Financial Times i Forbes. I najvažniji zaključak za svakog tko je podržavao Syrizu: prava lijeva politika unutar eurozone - koja ne bi bila tek sjena propale socijaldemokracije - očito nije moguća. Svaki pokušaj završit će kao Allende.
****************************************************************************************
U novoj Grčokoj ili u Staroj ?!
Nema komentara:
Objavi komentar