DIREKTNA DEMOKRACIJA
INOSLAV BEŠKER Grci glasaju kako će stradati: prignuvši šiju nadajući se samilosti, ili derući se da se ne daju dok ih kolju
Tvrdnja da je današnji grčki referendum akt protiv Europske unije nije samo nelogična nego i bezobrazna. Referendum je oblik direktne demokracije kojemu i ine članice pribjegavaju kada su posrijedi krucijalna pitanja na koja se može odgovoriti ‘da’ ili ‘ne’
Grci danas idu na referendum na kojemu ne glasaju o tome kako će pobijediti, ili barem kako će se izvući, nego kako će stradati: prignuvši šiju i nadajući se samilosti, ili derući se da se ne daju dok ih financijski kolju. Lako je reći da su krivi sami jer nisu pazili koga biraju - ali u Hrvatskoj, sa stanovišta ovih posljednjih sedam-osam godina recesije, ili sa stanovišta podatka da smo privredno opet, treći put, gdje smo bili u početku devedesetih, nemamo moralnu legitimaciju popovati inim Balkancima.
Dvije se mantre ponavljaju. Prvo, da je Tsiprasovavlada neodgovorna jer nije pristajala na kompromis, odnosno, s druge strane, da je trojka neodgovorna jer nije ponudila kompromis nego ucjenu. Drugo, da je referendum bezočan trik, kupovanje vremena, akt protiv Unije.
Ta tvrdnja, da je referendum akt protiv Unije, nije samo nelogična, nego i bezobrazna. Referendum je oblik direktne demokracije kojemu i ine članice pribjegavaju kada su posrijedi krucijalna pitanja na koja se može odgovoriti “da” ili “ne”. Smiju li se nad grčkim referendumom skandalizirati oni koji se nisu sablaznili kada su na dvama referendumima stanovnici ipak samo 14 posto njezina stanovništva torpedirali Evropski ustav (već prihvaćen od država sa 60 posto pučanstva), u ime sebičnosti bogatijih? Klinč oko grčke krize kolateralan je rezultat i toga političkog atentata na efikasniji sustav odlučivanja u EU.
Današnji referendum u Grčkoj na stanovit je način “vraćanje djeteta materi”, kako to kažu u Dalmaciji: zahtjev da se o prihvaćanju ili neprihvaćanju uvjeta Evropske unije za ozdravljenje grčke privrede izjasne oni na čijim plećima će biti posljedice odluke: grčki građani, isti koji su odabrali Syrizu i Tsiprasa kao pretposljednji očajnički pokušaj da ne plate sami posljedice prekomjernog zaduživanja svoje zemlje (posljednja solucija mogla bi biti Zlatna zora i povratak fašizma).
Referendum je posmrtno zvonce ideji da ulazak u Uniju znači da će bogati pomoći siromašnijima da se obogate. Unija to ne nudi, inače bogatiji ne bi bili u njoj. Unija nudi nešto drugo: prvo, sustav koji odvraća od međusobnog ratovanja, te drugo, standarde i kriterije pomoću kojih svatko u svojoj kući može osigurati pravedniju tržišnu utakmicu, pravednije šanse svima u pojedinoj zemlji.
Pravednije šanse među članicama nisu na tapetu, što je i te kako vidljivo u ovoj krizi koja se vidi kao klinč Grčke i Njemačke, Davida i Golijata. Zato u Uniji imamo zajedničku monetu (i to je dobro), ali nemamo ni zajedničku fiskalnu politiku, a ni zajedničku kamatnu politiku - što omogućuje prelijevanje novostvorene vrijednosti od ekonomski slabijih prema jačima, a to je loše.
Uzmimo primjere najbogatijih grčkih brodovlasnika koji krizu ne pate nego joj pridonose, jer na dobit ostvarenu u inozemstvu ne plaćaju porez gdje im je sjedište djelatnosti. Marchionne premješta sjedište Ferrarija u Nizozemsku, da bi plaćao manje poreza, ali brodovlasnik Niarchos (11,5 milijarde dolara) ne plaća glavninu poreza ni u Evropi te prijeti, ako ga oporezuju, da će povući iz Grčke i rad (što bi značilo 250.000 nezaposlenih više i 7 posto BDP manje), isto tako ni brodovlasnik Latsis (11,4 milijarde dolara), pa i tajkun Vardinoyannis (9,1 milijarde). Njima se banke klanjaju, a nokautiraju solunskog penzionera.
Naravno, pacta sunt servanda, dugove valja platiti, makar je kroz kamate katkad glavnica i preplaćena, ali je li sva odgovornost na onome tko pristaje na zelenaške uvjete u škripcu? A u Grčkoj imamo situaciju da su se zadužili vlastodršci znajući da će plaćati drugi, pa i sljedeći naraštaji. Početak je označio Simítisov “Eksynchronísmos” (osuvremenjenje), što je i omogućilo da Grčka uđe u zonu eura - ali je Evropsko povjerenstvo već 2002. prvi put obavilo reviziju i utvrdilo deficit, gdje je Simítis iskazivao suficit. Néa dimokratía je još prevarnije trošila i zaduživala se za Olimpijske igre u Ateni, gdje je gradonačelnica bila Mitsotákisova kći Dóra Bakoyáni. Ista igra nastavljena je kad se na vlast popeo Kóstas Karamanlís.
Kad je 2008. pukla financijska tikva, bilo je kasno. Pa ipak su agencije za rejting, koje su Grčkoj davale A i tako pokrivale pohlepu kreditora, tek 2010. srušile grčki rejting na “junk”.
Tada je (tek ili već, ovisno o kutu gledanja) bilo jasno da je Grčka u agoniji. Zadan joj je prebrz ritam oporavka baziran na pukom rušenju troška (Nijemci to zovu “štednjom”, kao kad bi voćar štedio kresanjem grana koje donose plod), privatizaciji državnog sektora (što daje samo jednokratan prihod), te strukturalnim reformama (za koje pak treba godinâ da pokažu trajan učinak). Od 2010. do lani nadnice su smanjene za 20 posto, a nezaposlenost je u 10 godina poskočila sa 10 na 25 posto, dosižući više od 50 posto među mladima.
Kriza je žestoko skresala kupovnu moć najamnih radnika i umirovljenika, o nezaposlenima da se i ne govori - ali nije zahvatila megakapitaliste, nije spriječila utajivače poreza, ojačala je korupciju - a novac tako izvučen nije završio, naravno, u grčkim bankama.
Uvidjevši da je Grčka na rubu ponora, tadašnji premijer Papandréou najavio je referendum još 2011 - ali su se vođe Unijinih zemalja na sastanku G20 u Cannesu, počev od Nijemaca, pobunili protiv toga kao da ih deru. I tada su, kao zapravo i sada, tvrdili, znajući da lažu, da je to referendum protiv grčkog ostanka u Uniji.
To guranje glave u pijesak, u ime principa (baziranih na interesima domaćih banaka koje su kreditirale Grke), dovelo je na vlast Syrizu, koja je - kao da je Grčka na Balkanu ili na Mediteranu - obećavala uoči izbora ono što je morala znati da je nemoguće. A ljudi na izborima radije vjeruju u bajku nego u krutu zbilju, kao što i smrt lakše prihvaćaju ako povjeruju u život poslije nje.
Na canneskome G20 refleksno je djelovao strah od grčkog prihvaćanja inflacije kao manjeg zla (jer inflacija je linearni porez na novac u opticaju, koji pogađa više onoga tko novca ima više; inflacija smanjuje vanjsku kupovnu moć, poskupljuje uvoz, pojeftinjuje izvoz, ali uglavnom čuva unutrašnju kupovnu moć barem za domaće proizvode koji ne ovise suviše od uvoznih elemenata, energenata i sl.). To izvoznici u Grčku nisu htjeli prihvatiti, da ne bi tako podnijeli dio tereta spašavanja Grčke od razornog zaduživanja njenih vođa - uz prešutan pristanak i Bruxellesa i Frankfurta. Pored ključnog pitanja gdje su bili organi Unije kada je trebalo nadzirati istinitost grčkih računa na temelju kojih su dodjeljivani krediti (kako se ustanovilo) bez pokrića, preostaje i pitanje tko je iz tih kredita izvukao korist. Djelomice svi Grci (na primjer kada je EU triput financirala istu dionicu autoceste), ali djelomice i neki Nijemci, na primjer industrijalci i bankari. Upravo ove godine, u jeku krize (a djelomice i radi nje), u Grčkoj je gotovo udvostručena prodaja luksuznih automobila - a 90 posto tako kupljenih automobila proizvedeno je u Njemačkoj. Od prezaduživanja grčkih subjekata najviše koristi, kroz kamate, izvukle su njemačke banke. One najviše i štetuju od grčkoga državnog stečaja (ne bankrota, nego stečaja, to nije isto), one najviše pritišću da se svođenje grčkoga javnog duga sa 177 na 120 posto BDP obavi do 2020., a ne do eventualno 2030., što bi bilo ipak izvedivije, iako riskiraju - kao u splitskoj priči o magarcu koji je neobjašnjivo krepao baš kad ga je gospodar priviknuo da ne jede - da taj BDP pada po stopi bržoj od stope smanjivanja zaduženosti. Od dugoročne pohlepe pogubnija je samo kratkoročna. Veli Papa, ovih dana, da Vrag ulazi preko novčanika. Ali kad uđe, zna i odnijeti - a kasno je plakati za onim što je Vrag odnio.
Referendum na kojemu nema šanse za pobjedu, na kojemu se samo bira šapa kojom će Vrag odnijeti, tužan je moment za kolijevku demokracije, ali i jasan “memento mori“ inim “kreativnim“ korifejima javnih financija.
Nema komentara:
Objavi komentar