Zbog čega se 1. Maj obilježava kao praznik rada

Povijest međunarodnog dana radnika i radnica

Proslava Prvog Maja (eng. May Day) nije, kako to mnogi misle, „dar“ partije iz bivšeg sistema i dan koji je Partija izmislila. Povijest Prvog Maja seže još u drugu polovicu 19. stoljeća. Ona se izvorno veže uz Haymarketški masakr koji se zbio 4. Maja 1886 – kada je oko 180 policajaca došlo raspustiti radničku skupštinu koja se održavala na Haymarket trgu u Chicagu kao odgovor na policijsku brutalnost prethodnih dana. Naime, cijela priča izvorno seže u borbu radnika za osmosatno radno vrijeme, koja je izvorno pokrenuta od strane Australskih radnika još 1856, kada su oni na 21. travnja odlučili obustaviti strojeve kao znak protesta i borbe za svoja prava. Borbu za osmosatno radno vrijeme ubrzo su prihvatili i Američki radnici, te su odredili da bi njihov dan protesta trebao biti Prvi Maj. Tako je Prvog Maja 1886 oko 200 000 radnika i radnica u Chicagu napustilo svoja radna mjesta i krenulo u marš ulicama zahtijevajući osmosatno radno vrijeme kako bi njihov život bio organiziran po principu „8-8-8“, odnosno 8 sati za rad, 8 sati za odmor i 8 sati za njihovu dokolicu – slobodno vrijeme. Štrajku su se pridružili i radnici i radnice tvornice McCromick Harvester Works. Ali 3. Maja poslodavci su odlučili da štrajku treba doći na kraj te su poslali svoje „razbijače štrajkova“ na radnike. Kada su razbijači došli nastao je sukob između njih i radnika te je intervenirala policija ubivši četvero radnika i ranivši mnoge. Kao odgovor na ovaj događaj 4. Maja, anarhisti i radnički aktivisti sazvali su za 20:30h mirnu skupštinu na Haymarket trgu gdje se trebalo raspravljati o daljnjim tokovima borbe i o odgovoru na akcije policije. Oko 22h kad je skup bio pri kraju došla je policija sa zahtjevom raspuštanja skupštine no tada je netko iz gomile, u kojoj je preostalo oko 200 ljudi, bacio bombu ubivši jednog i ranivši nekoliko policajaca. Policija je uzvratila paljbu i ubila još sedmero svojih policajaca (kasniji medicinski pregled je potvrdio da su policajci umrli od „svojih“ metaka, a i oni ozlijeđeni su također ranjeni tim metcima) i gomilu radnika i radnica (do danas nitko nije utvrdio koliko je točno radnika umrlo). Nakon događaja uhićeno je devetoro anarhista i radničkih aktivista, no jedino je puštena Lucy Parsons. Suđenje ovim aktivistima bilo je namješteno i puno kontradikcija, a nikad se nije našao ni jedan dokaz koji bi upućivao da su bombu bacili optuženi (počinitelj nikad nije uhvaćen). Naprotiv, mnogi od optuženih nisu tada ni bili nazočni na mjestu događaja. Ali, njima se nije sudilo radi ubojstva već radi njihovog aktivizma – radi njihove borbe za svoja prava. Tako je i u optužbi pisalo da su oni osuđeni radi svojih govora i pamfleta koji su nadahnuli štrajk koji je kulminirao ubojstvom policajca. Prilikom čitanja presude sudac je rekao: „Osudite ove ljude, neka budu primjer drugima, objesite ih i spasite naše institucije!“. Od osmero osuđenih četvoro njih (Albert Parsons, Adolph Fischer, August Spies i George Engel) obješeno je 11. studenog. 1887. Louis Lingd izvršio je samoubojstvo uoči vješanja, Michael Schwab i Samuel Filden osuđeni su na doživotnu robiju a Oscar Neebe na 15 godina zatvora. U čast ovim žrtvama i ovom događaju , koji su kroz svijet prenijeli marljivi aktivisti, ponajviše Lucy Parsons, Prvi Maj počinje se diljem svijeta slaviti kao Međunarodni dan radnika i radnica. Iako je ovaj dan nastao kao borba radnika za osmosatno radno vrijeme, on nije izgubio na svojoj važnosti, jer on će ostati središnji dan radničkog pokreta dokle god se u svijetu krše radnička prava i izrabljuje radnička klasa. Na spomeniku žrtvama Haymarketškog masakra upisano je „Doći će dan kada će naša šutnja biti močnija od vašeg blebetanja!“ 

Dan otpora, a ne dan odmora!



Danas nije praznik rada – dan kada bi trebali sjediti kod kuće i pokušati barem na jedan dan zaboraviti svakodnevni napor i odmoriti se. Danas nije praznik rada – dan kada ćemo izaći sa svojeg radnog mjesta zadovoljni što smo dobili nekoliko „slobodnih dana“, željni predaha i zahvalni državi što nam je omogućila trenutke „odmora“. Isto tako, 1. Maj nije još jedan od onih ispraznih praznika u kojem se kuha grah i slušaju naštrebane fraze. Naprotiv! 1. Maj nije praznik zaborava i odmora već je to dan elementarnog humanizma – jer je jedino radnik čovjek po sebi dok je vlasnik ili poslodavac na puno nižoj evolucijskoj razini, on je nešto poput ljigave gliste-parazita koja siše životnu energiju radničke klase. Danas je dan kada se moramo sjetiti stoljetne radničke borbe – koja je današnjim radnicima uspjela osigurati neka od temeljnih radničkih prava – kraći radni dan, bolje uvjete rada kao i kakvu-takvu zdravstvenu zaštitu. Ali, isto tako moramo znati da toj borbi nije došao kraj, te da nije na nama da ležimo u kući i prisjećamo se slavne radničke borbe, već se još puno toga treba napraviti sve dok se ne postigne konačni cilj – kraj eksploatacije svih radnika te njihovo vlasništvo nad sredstvima, kao i plodovima, proizvodnje. Tek tada će 1. Maj postati praznik rada, dan kada će se stanovnici novog (pravednijeg) socio-ekonomskog sistema prisjećati slavne radničke borbe koja je uspjela jednom za svagda začepiti usta, i djelovanje, mračne prošlosti – ispunjene eksploatacijom, ratovima i patnjom većine svjetskog stanovništva. U trenutku kada čelični zakon tržišta počinje gaziti po stoljetnoj borbi radnika za svoja prava, paralelno počinju nicati neoliberalni sindikati – što je samo po sebi apsurd (contradictio in adjecto) – i na sva zvona pozivati radnike na tzv. „fleksibilizaciju rada“, „socijalni dijalog“ odnosno, počinju pozivati na klasni mir i poslušno klimanje glavama pred zapovjedima poslodavca (po totalno krivoj logici „što je dobro za poslodavca, dobro je i za radnika“). Ti sindikati – čija bi zadaća trebala biti zaštita radničkih prava – kao da nisu svjesni da su pojmovi poput „fleksibilizacije rada“ i „tržišta“ u direktnoj suprotnosti sa radničkim pravima. Tržište je arena u kojoj se konkurencijom, jedan kapitalist bori protiv drugog kapitalista kako bi ostvario što veći profit. Odnosno, to znači, po samom zakonu kapitalizma, da kapitalist u robu, koju prodaje na tržištu, mora uložiti što manje (imati što manje troškove proizvodnje) a prodati je što je moguće skuplje (izvući što veći profit). Za kapitaliste u troškove proizvodnje ulazi i cijena rada – što znači da će kapitalisti, sukladno samom zakonu kapitalizma, stalno težiti ka što jeftinijoj radnoj snazi. Kako bi mu se osigurala jeftina radna snaga – država i sindikati kao posljednji lingvističko-modni hit počinju koristiti pojam „fleksibilizacije rada“. A taj pojam ne znači ništa drugo do radikalno rezanje socijalnih i radničkih prava (prava na 8-satni radni dan, oformljenje nezavisnih sindikata, borbe za veće plaće, bolje uvjete rada kao i pravo na štrajk i dr.) . Otuda i novi prijedlog Zakona o Radu koji i u svom samom nacrtu ukida i ono malo radničkih prava koja su im ostavljena na siromašno korištenje. Uz vlasti i neoliberalni sindikati na sva zvona počinju hvaliti nastajanje slobodnih trgovinskih zona (u kojima se u cijelom svijetu stvara stroj koji melje elementarna radnička prava) kao i privatizaciju (prodaju radničkih tvornica kapitalistima). Oni vam govore kako je fleksibilizacija nužna za ulazak stranog kapitala gdje će vam na početku biti teško (odnosno oni će vas izrabljivati) ali će vam kasnije opet vratiti vaša (izgubljena) prava, pojednostavljeno vam govoreda treba uništiti ono za što ste se stoljećima borili. Mi njima kažemo, da samo maloumne budale mogu najprije rušiti pa potom to isto ponovno graditi. Nadalje govore oni kako je najvažnije sve zaposliti, makar bilo po ekstremno lošim uvjetima, bitno je da svi rade – pa makar od te plaće neće moći ni živjeti, ali više neće biti nezaposlenosti. Mi njima kažemo da se nijedan demokratski sistem, da bi bio demokratski, ne može graditi bez nezavisnih sindikata i zastupanja interesa radnika i radnica jer na kraju krajeva oni su ti za „koje se sve to i radi“. Ova floskula osim što je kontradiktorna u samoj svojoj suštini je i varka po svom sadržaju, jer nakon što je jednom kapital ušao u zemlju sa jeftinom radnom snagom (putem „fleksibilizacije“) neće ni težiti tome da poveća cijenu rada jer bi im to jednostavno značilo veće troškove proizvodnje što se kosi sa temeljnim kapitalističkim zakonom. Uz to da se plaća poveća, radnici i radnice, i dalje će biti u nepovoljnom i ropskom položaju, jer nikad neće moći doseći standard koji posjeduju njihovi šefovi, živeći u svojim skupim vilama, plaćenim od rada radnika, odnosno viška vrijednosti koji su zaradili radnom snagom drugih bića. Budući je zakon tržišta istovremeno anoniman i totalitaran tj. on prožima sve društvene odnose, on uz radnička prava i uništenje ljudskog dostojanstva uništava i sve ostalo što se nađe na putu stvaranja profita, stoga smo danas i došli do stadija kada je zbog zagađenja upitna egzistencija budućih pokoljenja. 


Iz ovih činjenica neoliberalni sindikati mogu se samo posramiti sami sebe, a to se najviše odnosi na sindikalne birokrate, jer su izdali borbu radnika u njenim temeljima i otvoreno pristali na kolaboraciju sa stranim i domaćim kapitalistima kao i sa državnommašinerijom koja ovu eksploataciju ozakonjuje. Mogu se sramiti toga što pozivaju radnike na „dobrovoljnu“ predaju kapitalistima i interesima kapitala, mogu se posramiti što pozivaju radnike da odbace svoja prava te se, naposljetku, mogu sramiti svojeg položaja koji su zauzeli u ekonomskoj hijerarhiji i ugazili sa još jednom čizmom na radničku klasu. Oni su od radničke borbe (prava radnika i štrajkova) napravili „unosan posao“ – zarađujući na patnji radničke klase. Ovakvom politikom kada sve komponente manipulacije – državni ili privatni mediji te sindikati – pozivaju na „fleksibilizaciju rada“ dovode nas do stanja kada Hrvatska sve više postaje periferijalna kolonija – razorena privatizacijom (bila ona „divlja“ ili pitoma, domaća ili strana) i sve većeg pada radničkih prava, sve više okupirajući autonomni prostor radničke klase. Ovakva situacija dovela je radnike do stupnja kada su prisiljeni šutjeti i u kojem se teško izboriti za promjene, već radnici i radnice trebaju samo biti „fleksibilni“. U ovakvim uvjetima sve više počinju blijedjeti priče o „kapitalističkom raju“ a kapitalizam se pokazuje u svojem pravom licu – nemilosrdnim, okrutnim i pogubnim za radnike i radnice. Ulaskom u kapitalistički raj, otvaranjem kapitalističkih tvornica, „siguran i dostojanstven“ posao ubrzo se pokazuje kao monoton posao, gdje se radni dan, upravo radi „fleksibilizacije“, povećava na 12 sati, ne postoje zdravstvena i mirovinska zaštita, a radnike i radnice se upošljava na određeno vrijeme, te im se isto tako zabranjuje sindikalno udruživanje, a na ulici možeš završiti „u roku keks“, samo ako se usudiš podignuti glas na svojeg poslodavca. Pa na ulici stoji onih, prema sindikalnim istraživanjima, pola milijuna nezaposlenih koji će te zamijeniti i neće se buniti već će još raditi i za jeftinije plaće. Od dostojanstvenog posla ostaje nam ono 2-3 tisuće kuna (većini zaposlenih u tercijarnom sektoru ni toliko) sa koje se jedva spaja kraj sa krajem, pokrivaju školski troškovi djeci, ali eto, tu postoji i kredit koji vam na trenutak olakša situaciju, ali i on kad-tad dođe na isplatu. Barem, za razliku od većine mladih vi možete dignuti kredit, jer, kako su to ovih dana rekli poslodavci prilikom otpuštanja 300 radnika i radnica Done, mlađa radnička snaga je bolja i efikasnija jer je ona „fleksibilnija“, a poslodavcima upravo to i treba. Aranžmani sa Međunarodnim Monetarnim Fondom, inozemno zaduživanje u suradnji domaćeg i stranog kapitala i rasprodaja radničkih tvornica kapitalistima doveli su radničku klasu u bezizlazan položaj ovisnosti prema korporacijskim močnicima. Oni se, s druge strane, nalaze u položaju u kojem mogu diktirati količinu i kvalitetu prava koju će radnici uživati. Cijeli ovaj i ovakav sistem brižljivo je upakiran u estetski pojam koji se naziva „nacionalnim interesom“ – gdje se putem pojma nacionalnog nastoje prikriti klasne razlike i klasna eksploatacija – te pozvati radnike da se predaju bezbrižnoj eksploataciji u ime ovog apstraktnog pojma. Mi kažemo da u klasnom društvu ne može i ne postoji „nacionalni interes“ već je on nužno interes vladajuće klase, kapitalista, i vladajuće ideologije, neoliberalizma. On je direktno okrenut protiv radnika i radničkih prava jer upravo je onaj taj u čije se ime treba odreći radničkih prava i u čije se ime treba prihvatiti „fleksibilizacija rada“ – jer nacionalni je interes Hrvatske priključiti se međunarodnim strujanjima – kapitalističkoj globalizaciji, zakonu slobodnog tržišta, borbe protiv terorizma od kojih jedino beneficira bogata manjina (80% svjetskog bogatstva posjeduje 20% svjetskog stanovništva) a gubi siromašna većina (80% svjetskog stanovništva egzistira na 20% svjetskog bogatstva). Kapitalistička globalizacija, zakon slobodnog tržišta i borba protiv terorizma pridonose tome da ove razlike iz dana u dan, sve većom progresijom, rastu. Kao što smo vidjeli cijeli ovaj problem je internacionalan pa stoga i naša borba, borba na lokalnom nivou, mora biti internacionalna – u suradnji sa radničkom klasom regije i svijeta. 


Više je nego očigledno da je kapitalizam u krizi, on više ne može rješiti niti jedan ključni problem svijeta (glad, ratove, terorizam, nadolazeću ekološku kataklizmu). On samo provodi još veću krizu. Mi rješenje vidimo ne u manje demokracije (kako to želi George W. Bush i njegova fašistička oligarhija) već u više demokracije. Rješenje je u radikalnoj transformaciji svih ekonomskih i društvenih odnosa tj. u direktnoj demokraciji. Na ekonomskom nivou kapitalizmu se trebamo suprotstaviti istinskim radničkim samoupravljanjem – koje se u povijesti, po nama, jedino pojavilo u anarhističkim kolektivima u španjolskoj tokom tamošnjeg građanskog rata. Ono što se zvalo samoupravljanjem u Jugoslaviji, SSSR-u, a danas se tako zove na Kubi, bila je samo varka, kako bi neka nova klasa – partijskih službenika/ica – uspostavila nove uzde na radničku klasu. Pojavila se klasa tehnokrata koja je uništila san o samoupravljanju na ovim prostorima. Za podatak dovoljno je uzeti da je samo 20% tvornica u Jugoslaviji bilo pod kakvim-takvim samoupravljanjem – stoga griješe oni koji primjere ovih država uzimaju kao svoj argument protiv samoupravljanja. Samoupravljanja ne može biti dokle god postoji ekonomska hijerarhija i dokle god radnici sami ne odlučuju unutar tvornice – ne posjeduju sredstva za proizvodnju i plodove rada. Samoupravljanje ne može biti dok jedni rade a drugi ne – te su tako na teret društvu (naravno opravdan je teret kod onih osoba koji su radi psihičkih ili fizičkih ograničenja u nemogućnosti da rade). Samoupravljanja nema dok u socijalnom bogatstvu uživaju oni koji ga ne stvaraju – paraziti. Sa druge strane, na političkom nivou, hijerarhijskoj državi trebamo se suprotstaviti direktno-demokratskim mjesnim zajednicama kojima je zagarantirana autonomnost i koje se na principu jednakosti uključuju u regionalne konfederacije, iz regionalnih u nacionalne, a iz nacionalnih u internacionalne. Država, koja je stoljećima bila aparat kojim je vladajuća klasa nametala svoje interesei uspostavljala svoj jaram nad masama ne može biti organizacija koja će nam donijeti slobodu – jer to bi se protivilo njenoj povijesno – društvenoj ulozi. Samo kroz mjesne zajednice radnici i radnice dobivaju mogućnost da svaki za sebe – individualno – odlučuju i sami kreiraju tokove svojih života. Ovakav tip demokracije mi nazivamo demokracijom bez političkih partija, odnosno, istinskom demokracijom. Kapitalisti i državne mašinerije ne žele i ne mogu rješiti probleme današnjice. Njihova religija im to ne dopušta – jer je ograničena ideologijom ekonomskog liberalizma. Na povijesnu pozornicu treba stupiti emancipacija čovjeka po čovjeku, kao dosad najuzvišeniji humanistički ideal. Povijest nas uči da vladajuća klasa nikada nije „darovala“ slobodu, već se za nju potlačeni sami trebaju izboriti, stoga će i emancipacija radničke klase biti djelo samih radnika ili se uopće neće ostvariti.