DRAGI A. B.,

Često navraćam onim divnim sjećanjima iz davno prohujalih vremena, kao i onog jadnog rastanka s koje kakvim međusobnim nedorečenostima – bez „ vidijet čemo se, niti zbogom“.

Dali je to bio naš rastanak izražen nekim  među rječnikom, ili posve mutav, možda i nije više toliko bitno - koliko je bila osobna želja - da se onomad žarko  krikne:

Nisam naci ni racij; nisam domo ni tuđe ljubiv. Nisam  bome ni neki ideolog lijeve niti desne društvene cloake, nit'sam „slikarčić  jadni , koji crno boji sliku što naslika ju genije ….“ - A nit' sam filistarski snob koji prezire malenog istarskog čovika, za kojeg je Giuseppina Marinuzzi svojevremeno razjasnila: „ ….jer se prema tuđoj malenkosti mjeri vlastita veličina.“

Znadeš,  A., da ponekad istinski poželim jedan naš ponovni susret:

 U miru i spokojstvu, da se „rastanemo uz smiješak nas dvoje“

S.