U Italiji rat ministarstava koja imaju oružje: Ministrica obrane odbila zahtjeve potpredsjednika Salvinija da zabrani pristajanje broda s migrantima
Što se događa u Italiji možda najjasnije ilustrira ovaj detalj: ministar unutrašnjih poslova Matteo Salvini zabranjuje španjolskome spasavalačkom brodu Open Arms (Raskriljene ruke) uplovljavanje u talijanske teritorijalne vode, a ministrica obrane Elisabetta Trenta poslala je dva talijanska ratna broda kao eskortu da doprate Open Arms pred neku talijansku luku, konkretno Lampedusu. Pred kojom brod čami i u petak prijepodne, dok ovo objavljujemo. A posjetitelji javljaju da spašeni brodolomnici na palubi plaču. Hraneći svojim očajem Salvinijev ego.
Dileme talijanske unutrašnje politike su se tako, u srijedu i četvrtak, opet prelamale preko kože migranata koje je Open Arms prije više od dva tjedna izvukla iz mora i koji od tada lutaju po moru kao moderan Ukleti Holandez, jer im ni Malta ni Italija ne žele osigurati sigurnu luku, zajamčenu međunarodnim pomorskim pravom koje obavezuje, napokon, i te dvije članice Unije.
Budući da je Ministarstvo unutrašnjih poslova u Rimu, Open Arms se žalio Upravnom sudu oblasti Lacija, a on je presudio da Ministarstvo unutrašnjih poslova nema pravo dekretom zabraniti uplovljavanje spasavalačkog broda u talijanske vode. Salvini se žalio Državnom vijeću (kako se zove talijanski vrhovni upravni sud) i ponovo izdao dekret, ali ga je Trenta odbila supotpisati. I poslala Vojnu mornaricu.
I tako se, još jednom, posve bjelodano, otvorila situacija sukoba dvaju ogranaka državne vlasti, oboje oboružanih, jer oba ta ministarstva raspolažu svojim dijelom Oružanih snaga.
Drugdje bi to bio uvod u tragediju – u Italiji to je bila n-ta repriza farse.
Salvini je vođa ksenofobne suverenističke Lige u ime koje je i potpredsjednik Vlade, a Trenta je eksponent PoKreta 5 zvjezdica, populističkog i unutar sebe (bez)idejno šarenoga. Te dvije komponente vlade, koje svoju zajedničku vlast nisu htjele nazvati ni koalicijom nego ortaklukom, u međuvremenu su se zakrvile do balčaka.
U srijedu na komemoraciji žrtvama "Morandijeva mosta“ koji se lani srušio u Genovi, dvojica potpredsjednika Vlade (uz Salvinija to je još Luigi Di Maio, politički vođa Zvjezdica) nisu htjeli sjediti jedan do drugoga, kako protokol određuje, nego su organizatori morali između njih ugurati praznu stolicu. Gore nego djeca.
Salvini je prethodno zahtijevao izglasavanje nepovjerenja vladi Giuseppea Contea, dakle istoj onoj u kojoj je vicepremijer. Najavio je ostavku svoju i svojih partijskih kamerada, ali se pazio da je ne potpiše, jer bi to bio zbogom dekretima i držanju javne pažnje.
I tako se podvojena, shizoidna vlast mahom nekompetentnih Zvjezdica i izrazito agresivne Lige, čiji šef još od lanjskih travanjskih izbora nije prestao voditi danonoćnu izbornu kampanju, demonizirajući slabe i prezrene te monopolizirajući javni obavijesni prostor, pretvorila u puko dvovlašće – ali na talijanski način, „all'italiana“.
Dvovlašća u povijesti nisu ostavila lijepe uspomene. Rusko dvovlašće nakon Februarske revolucije 1917 razriješeno je Oktobarskom revolucijom pod geslom "sva vlast sovjetima“ (eto, našao se netko kadar "udariti šakom o stol“, a njega je naslijedio jedan još sposobniji "udariti šakom o stol“, zvali su ga Stalin, po čeliku s kojim se oholo uspoređivao, obično ga se sjetim kad u nas netko obeća taj spasonosni mehanizam lupetanja po stolu). Ali sva ta dvovlašća bila su između dviju vlada, na primjer u povijesti između republikanske i pučističke u Španjolskoj 1936-1939, međusobno opako zaraćenih, odnosno, u još ranijoj povijesti, između dvojice careva poput Maksencija i Konstantina, dvojice papa od kojih je jedan ostao zabilježen kao antipapa, između, ukratko, dvaju suprotstavljenih tijela vlasti.
Italija je 2019 izmislila nov oblik dvovlašća unutar jedne te iste vlasti, jedne te iste vlade, u kojoj svaki ministar i dalje ima pune ustavne ovlasti, u kojoj svi i dalje imaju istoga zajedničkog predsjednika Ministarskog vijeća koga tretiraju otprilike kao lišinu u briškuli (hrvatski: pikzibnera).
Ovih su dana u talijanskoj javnosti opet evocirali dosjetku Ennija Flaiana da je da je "u Italiji najkraća crta između dviju točaka arabeska“. Svojedobni socijalistički pa populistički novinar Benito Mussolini, domogavši se vlasti, odgovorio je stranom novinaru u intervjuu da "Talijanima vladati nije teško, nego uzaludno“ (jedan je od rijetkih koji je tu vlast platio glavom). Možemo takvim dosjetkama popuniti daleko veći prostor – ali dovoljna je još jedna Flaianova, iz 1954, ali toliko pogođena da je od tada mogla biti opetovana još x puta, danas uvjerljivije nego ikada: "Politička situacija u Italiji je teška ali nije ozbiljna“.
Ovog časa nije jasno kako će Senat glasati u utorak o povjerenju Conteu (on tiho najavljuje da sam neće odstupiti).
Nije jasno ni hoće li izbori biti potkraj listopada, odnosno u studenome, ili pet-šest mjeseci kasnije, ili ipak 2023.
Hoće li Conteovu vladu naslijediti jednobojna vlada Zvjezdica s vanjskom podrškom, ili koalicija Zvjezdica i Demokratske stranke, samo namjenska (za izglasavanje državnog proračuna za 2020 - nužno tegobnoga čak i da se nije nad Zapad nadvila nova ekonomska kriza u koju tonu i USA i SR Njemačka – pa za organizaciju izbora)…
Iznenađenja i taktičke varke se smjenjuju kao na tekućoj traci, pa i na sam jučerašnji Ferragosto, svet dosad vazda osim u ratno doba.
Barem nije dosadno, ali je mučno. I užasno daleko od ozbiljnih problema, muški gurnutih pod tepih.
Nema komentara:
Objavi komentar