Putin je poboljšao standard Rusa, a onda ga srušio. Rublja vrijedi sve manje, ljudi bi trebali raditi sve dulje i to je najveća prijetnja Kremlju
Sovjetski Savez je proizvodio manje žita nego carska Rusija. Ova vijest nije toliko poznata, ali je izuzetno ilustrativna u tumačenjima “prednosti” kolektivizacije i državnog vlasništva.
Jer, kao što je Karla Juničić napisala u prvom tekstu serijala, Vladimir Putin je shvatio da Rusijom treba upravljati kao carstvom. Ali je isto tako smatrao raspad Sovjetskog Saveza “najvećom geopolitičkom katastrofom stoljeća". I tako je razapet ostao između dva carstva i kad je ekonomija u pitanju.
Vladimir Putin je preuzeo Rusiju u kritičnom trenutku: zemlja je bila na rubu ekonomskog kolapsa, a privredom su harali oligarsi. Nakon raspada SSSR-a u zemlji je provedena privatizacija koja bi se prije mogla definirati kao grabež. O modelu i djelovanju raznih skupina u tom razdoblju napisane su brojne studije, a za naš je tekst dovoljna jednostavna definicija: većina proizvodnih resursa završila je u privatnim rukama. Relativno male skupine ljudi koja je dobila pridjevak “oligarsi”. I tako su se ponašali: bogati, bahati Rusi već su postali stalnom točkom zapadnih medija.
Ključni problem ležao je u činjenici da su oni nastavili crpsti prirodna bogatstva, kojima Rusija obiluje, i na tome zarađivati. Ne obazirući se, jasno, na zaposlenike, okoliš, održivost. Što Putina nije previše smetalo, ali oni se nisu obazirali ni na centralnu vlast, državu, što ga je puno više smetalo. Jedan od ključnih Putinovih političkih poteza bila je njegova odluka da krene u rat s oligarsima. Ogledni obrazac tog rata bio je sukob s Mihailom Hodorkovskim, tada najbogatijim Rusom, kojeg je slomio, a zatim su se oligarski podijelili: na one koji su se nastavili opirati Putinovom pritisku, poput Borisa Berezovskog, pa su morali u egzil, i na one koji su se poklonili novom caru i mogli nastaviti svoj ugodan život, poput Romana Abramoviča (koji je ranije bio štićenik Berezovskog).
A onda se, tada kremaljskom caru u nastajanju, osmjehnula sreća. Cijena nafte je na svjetskim tržištima počela rasti 2004. godine, probila je tadašnju psihološku granicu od 50 dolara po barelu da bi se zatim popela i na više od 100 dolara. Rusija nije imala ograničenja na prodaju - nije članica naftnog kartela OPEC - i novac se počeo ozbiljno slijevati u državnu blagajnu. Treba imati na umu da nije riječ samo o nafti, tu je i prirodni plin čija je cijena vezana uz naftu, a Rusija ga ima u izobilju: Gazprom, tvrtka u državnom vlasništvu, postaje svjetski lider. To je još i ugljen, pa metali čija je cijena također dobro stajala. Nastupilo je Putinovo zlatno doba, plaće i mirovine su rasle, standard se popravio, a Rusija je opet postala važnim globalnim akterom. Za Ruskinje i Ruse i više nego dosta.
I ne samo to, Rusija je relativno mirno prošla kroz globalnu financijsku krizu. Timothy Colton, ekspert za Rusiju sa Sveučilišta u Harvardu: “Kad je riječ o krizi koja je nastupila 2008. godine, Putinu bih dao dobre ocjene. U tom se razdoblju vide učinci nekih vrlo mudrih poteza Putinovih ljudi: štedjeli su, stavljali novac na stranu, u fond kako bi se iskoristio “za crne dane”. Da, Putin je imao dobre ljude. Financije je od 2000. do 2011. godine vodio Aleksej Kudrin koji je iza sebe ostavio sjajan posao: pod njegovim je vodstvom Rusija otplatila većinu duga koji je akumulirala u 1990-ima i postala je jedna od zemalja s najnižim javnim dugom - oko 15 posto (Hrvatska ima 73, a Italija više od 140 posto).
I možda bi privreda nastavila tim putem da Putin nije odlučio da je dosta slobodnog tržišta, da je država (čitaj on) najbolji upravljač privredom i stvari su krenule u drugom smjeru. Colton smatra da je upravo kriza pokazala sve strukturne probleme koje Rusija ima. Putin je, očito, zaključio kako nema razloga poduzimati reforme jer bi one mogle dovesti u pitanje njegovu vlast. Posljedica te odluke je sadašnje stanje ruske ekonomije:
- BDP je nešto veći od španjolskog
- demografski problemi su vidljivi na svakom koraku (visoka smrtnost, dnevno zemlju napusti sedam ljudi)
- infrastruktura je zapuštena
- sustavom vlada korupcija.
Dobar primjer za to su zimske Olimpijske igre u Sočiju 2014. godine, za koje je potrošeno oko 50 milijardi dolara, te svjetsko nogometno prvenstvo 2018. za koje je potrošeno 11 milijardi dolara. Procjena je da je barem trećina, a vjerojatno i više tog novca završilo u privatnim džepovima.
SSSR je izgubio Hladni rat zato što je bio ekonomski slab. Zgodna je usporedba da je morao propasti sustav koji je bio u stanju poslati raketu s čovjekom u Zemljinu orbitu, ali nije bio u stanju napraviti dobar auto ili košulju. Sovjetska je ekonomija bila tehnološki zastarjela, nekonkurentna i neučinkovita. Upravo se takvim riječima danas opisuje ruska privreda. Koja je i dalje pretjerano ovisna o energentima (59 posto), iako je u Putinovoj eri taj postotak pao (za deset posto). I o prodaji oružja. To su uistinu jedina dva sektora u kojima je Rusija ozbiljan takmac na globalnom tržištu. A to je puno premalo.
Evo ekonomskih brojaka za prvo polugodište ove godine: Saldo vanjskotrgovinske razmjene pokazuje suficit od 92,2 milijarde dolara, što je 5,5 posto ili 5,4 milijarde dolara manje nego u istom razdoblju 2018. godine. Pri tome je robni izvoz smanjen za 3,6 posto, na 206,5 milijardi dolara, a uvoz je smanjen za 2 posto, na 114,3 milijarde dolara. Tako je ruska robna razmjena s inozemstvom iznosila 320,8 milijardi dolara, što je pad od 3 posto na godišnjoj razini. Temelj ruskog izvoza tradicionalno su gorivo i energenti, čiji je udio u izvozu u prvom polugodištu iznosio 64,7 posto (lani 64 posto). Ruski izvoz nafte u prvom polugodištu smanjen je za 3,2 posto u odnosu na isto razdoblje 2018. godine i iznosio je 58,5 milijardi dolara.
Putin je, što se iz navedenog može vidjeti, vratio Rusiju u doba SSSR-a: ekonomija je tehnološki zastarjela (iako se na vojnom planu hvale moćnim, modernim oružjima, opet im je nedavno potonula podmornica i eksplodirala raketa u postrojenju za razvoj nuklearnog oružja), nekonkurentna i neučinkovita. Ali, ima i dobra vijest: Rusija proizvodi više žita nego SSSR. Putin je dakle vratio ono u čemu je carstvo bilo dobro, ali ništa drugo nije popravio.
Možda bi stanje ipak bilo drukčije - jer su se nakon globalne krize glavni ruski trgovinski partneri u Europi počeli ubrzano oporavljati - da Putin nije odlučio kazniti Ukrajinu jer se 2014. godine, drugi put u deset godina, pobunila protiv njemu bliskih političara. I u kaosu, nastalom nakon što je predsjednik Viktor Janukovič pobjegao u Rusiju, Putin je anektirao Krim. Nakon čega su uslijedile sankcije EU i SAD-a. Što je pratio pad cijena nafte na svjetskim tržištima. Kritična masa za rusku ekonomiju.
Moskva se ipak nosila s pritiskom kaznenih mjera bolje nego što su to na Zapadu očekivali. Glavnu je ulogu odigrala Elvira Nabiulina, guvernerica Ruske središnje banke, koja je uspješno upravljala monetarnim tokovima i uspjela očuvati određenu razinu stabilnosti. No, vrijednost rublje je ipak od aneksije Krima prepolovljena. Interesantno je da u tom razdoblju vlada u Moskvi nije pretjerano grabila iz rezervnog fonda u kojem se nalazi 460 milijardi dolara. To je za “crne dane”. Već je odlučila većinu sankcijskog pritiska svaliti na stanovništvo.
Koje je naviklo na teške dane, a Putin je imao najveću razinu popularnosti - više od 80 posto. No, problemi se ipak gomilaju iako je Rusija prošle godine ostvarila neočekivani rast od 2,3 posto. No, procjene su za sljedeće godine lošije: 1,2 posto ove godine, a 1,8 posto sljedeće dvije godine. Još više Kremlj trebaju zabrinjavati sljedeće brojke: dok je BDP per capita u razdoblju od 2002. do 2008. godine porastao za 7 posto, od 2012. do 2018. rast je svega 0,3 posto. Uz ovako niske stope rasta BDP-a neće biti poboljšanja. A Putin je već razbjesnio javnost odlukom da podigne dobnu razinu za odlazak u mirovinu što je izazvalo najozbiljnije prosvjede u svih njegovih 20 godina vlasti.
Putin je Rusiju vratio na globalnu scenu kao neizbježnog aktera u rješavanju (ili kreiranju) kriza, ali je na ekonomskom planu u potpunosti zakazao. Njegov projekt Eurazijske ekonomske unije je neslavno krahirao, a Kina mu pomalo preuzima partnere iz bivšeg sovjetskog dvorišta (primjerice Kazahstan). EU čeka da se nešto riješi oko Krima kako bi se mogli vratiti punoj trgovini, a ne može se živjeti samo od energenata i oružja.
Bilo bi to donekle i moguće da Rusi nisu osjetili “zlatne godine”. Pa se s pravom pitaju kako to da već sedam godina standard pada, da se ne vidi svjetlo na kraju tunela, da više novca u džepu vrijedi sve manje i da još moraju raditi dulje. Iako im je životni vijek bitno kraći nego u Europi. Ekonomija, ona je ta koja bi mogla podlokati temelje Putinove vlasti. A on je uvjeren da upravo na tom planu, pozivajući se na mrske sankcije, može računati na lojalnost građana. Vrlo vjerojatno vrlo ozbiljna zabluda.
Nema komentara:
Objavi komentar