Vatikanu prijeti stečaj: Deficit Svete Stolice dosegnuo zabrinjavajuću razinu zbog koje prijeti insolventnost
Pouzdana je vijest da vatikanske financije opet izmiču kontroli i da prijeti gubitak, zapadanje u „crveno“, navodno je moguća insolventnost Svete Stolice – ali nije pouzdano poznato koliko tome pridonosi kaos koji su pape Benedikt XVI i Frane na sve mile načine pokušali dovesti u pregledan red, a koliko pak saboteri iz samih vatikanskih struktura koji su Benedikta ojadili do ostavke a Frani podmeću klipove pod noge.
Crveni alarm se upalio sredinom svibnja – prenosi rimska la Repubblica iz upravo izišle knjige Strašni sud (Giudizio universale) koju je netom objavio skandalistički vatikanist Gianluigi Nuzzi.
Vijeće za ekonomiju, koje je papa Frane ustrojio da bi mu njegovih 17 članova pomagali u vođenju ekonomskih poslova i Svete Stolice i njezine Države Vatikanskoga Grada, dobilo je na svom sastanku 15 svibnja izvijest o lanjskom poslovanju Uprave imutka Apostolske Stolice (APSA). Ta je ustanova, a ne Zavod za religijska djela (IOR) prava „vatikanska banka“. Dok IOR barata računima – takozvanim pozicijama – na kojima je gotov novac, APSA barata svim vatikanskim imutkom: nekretninama, računima u stranim državama, poduzećima odnosno holdinzima koje je Sveta Stolica osnovala „off shore“, izvan svojih granica, i o čijem poslovanju ovisi financijska blagodat univerzalne Katoličke crkve. Važan dio kapitala kojim raspolaže APSA rezultat je legata i inih ostavina koje su ili Crkvi ili nekom papi ostavili vjernici; veoma je konzistentan kapital koji je Katolička crkva dobila od Kraljevine Italije Lateranskim ugovorima, kada su Italija i Sveta Stolica napokon uredile svoje odnose nakon talijanskog zauzimanja dotadašnje Crkvene Države 1861-1870 (kada je pao i sam Rim).
Italija je Svetoj Stolici ne samo prepustila Vatikanski Grad i niz crkava i palača kao enklave na svome državnom teritoriju, nego je i nadoknadila ono što je uzela. Dođete li u Rim pogledati veličanstvenu Kvirinalsku palaču, znatno veću od Versaillesa, u kojoj stoluje predsjednik Republike, pa palače Montecitorio i Madama gdje zasjedaju Zastupnički dom, odnosno Senat, pa palaču Consulte gdje je Ustavni sud, upućen vodič će vam reći da su sve to gradili pape, novcem hodočasnika i inih vjernika, a ponešto su gradili kardinali pa su pape otkupili od potomaka, tako Palaču Chigi gdje je rezidencija Vladina poglavara. Sav golem novac dobiven za to je Pio XI – kako mu je sugerirala bankarska obitelj Pacelli (stariji brat Francesco bio je pravni savjetnik u pregovorima s Italijom, mlađi Eugenio je 1939 postao Pio XII) – investirao u raznim državama i u različite tipove investicija kako bi mu vrijednost rasla, a prihodi jamčili financijsku samostalnost Svete Stolice.
APSA ima pod nadzorom pola milijuna četvornih metara prostora u zgradama, vrijednih 2,7 milijardi eura (41 posto služi za stanovanje, 26 posto su uredi, 8 posto trgovine, restorani itd.) Zvuči nevjerojatno, ali naplaćuje 20-70 posto manje od tržišnih cijena, pa i unatoč tome akumulira 2,7 milijuna eura neplaćenih najamnina. Sumnja je, naravno, da nisu bedasti, nego da pogoduju. APSA osim toga posjeduje 1,7 milijardi eura u novcu i vrjednosnim papirima. Bez prihoda od svega toga tko bi financirao Katoličku crkvu gdje je ugrožena (na primjer u Kini), tko bi održavao vatikansku diplomaciju, malobrojnu ali veoma efikasnu – i nipošto besplatnu?
E, pa upravo to blago je sada donekle ugroženo. Rezultati poslovanja koje je APSA vodila lani bili su poražavajući: utržila je 27 posto manje nego godinu ranije, financijski rezultat opao je za katastrofalnih 67 posto, a zarada za 56 posto.
Zašto? Prema onome što o tome čujemo, jedan od razloga je što poslove vode uzoriti kardinali i upućeni monsignori, koji baš i nisu studirali ekonomiku poslovanja, ali neki od njih nisu u dobrim odnosima ni s Katekizmom Katoličke crkve, s obzirom na to koliko su na način poslovanja utjecali klijentelizam (svoj svome, zemljak zemljaku itd.), zloporabe uključujući i nepovlasno zaimanje od crkvenoga, nerazboriti privilegiji itd. Ne bi to bilo moguće, da je knjigovodstvo vođeno kako zakon zapovijeda, ili barem da je vođeno. A sve jači negativan utjecaj ima tvrdoglavo odupiranje nastojanjima posljednje dvojice papa da se posluje u skladu s načelima dobrog gospodara i transparentno te da se, na čemu osobito insistira papa Bergoglio, poslovanje okrene duhovnim interesima vjere i s njome povezanim aktivnostima Crkve, a ne u svrhu osobnih probitaka i statusnih simbola.
Sagledavši te rezultate, Vijeće je zaključilo da mora „informirati Svetog Oca“ jer je „deficit Svete Stolice dosegnuo zabrinjavajuću razinu, pa prijeti default“ (insolventnost, nemogućnost plaćanja računa, pretpostavka za stečaj – da se jasno razumijemo).
Vijeće je nastojalo zatim proniknuti u razloge i načine naglog kraha prihoda – ali ne baš uspješno. Dva mjeseca kasnije ono zapisnički utvrđuje da „manjkaju temeljne informacije kako bi deficit bio utvrđen točno i ispravno“.
Na putu Vijeću za ekonomiju ispriječio se njegov utjecajan član kardinal Agostino Vallini, bivši guverner Vatikanskoga Grada, tvrdeći da se ne smije njuškati dalje jer da su posrijedi fondovi „koje Sveti Otac ima pravo koristiti po svome apsolutnome diskrecijskom pravu“. Znači li to da je Papa lani, na svoju ruku, spiskao golema sredstva za koja ga nitko nema pravo ništa pitati? Insinuirana je, ako ćemo pravo, neugodna optužba: ili je Papa rasipnik, ili je sišao s uma. Zna li se pak da je kardinal Vallini bio i ostao vjeran čovjek bivšega državnog tajnika, kardinala Tarcisija Bertonea, koji je sebi osigurao za mirovinu stančić od ukupno 700 metara četvornih s terasom s koje može gledati preko puta kako papa Frane koristi dvije sobe u Domu svete Marte – može se posumnjati da tolika Vallinijeva odanost tajnama Svetog Oca krije opako otrovan zub.
Papin osobni fond je baziran ponajviše na Petrovu novčiću, tj. obolu koji vjernici iz svega svijeta uplaćuju na blagdan svetih Petra i Pavla i služi za Papine milodare (npr. žrtvama ratova, prirodnih katastrofa itd.). Već godinama dio Novčića služi za krpanje kurijalnih manjkova – i to se objavljuje svake godine u zaključnom računu Svete Stolice i Države Vatikanskoga Grada. Odatle znamo da je Novčić iz godine u godinu tanji: u godini pijeteta poslije smrti sv. Ivana Pavla II dosegao je 101 milijun dolara (samo njega obračunavaju u američkoj valuti, sve ostalo u eurima), pa je desetak godina kasnije spao na 70 milijuna. Crkveni skandali nagrizaju i povjerenje i dragovolju vjernikâ.
Kardinali Attilio Nicora i Camillo Ruini svojedobno su institucionalizirali obol na tlu Italije, tako da je Talijanska biskupska konferencija, dok joj je Ruini bio predsjednik, obavezala ordinarije svake od 226 talijanskih katoličkih biskupija da poglavaru Katoličke crkve uplaćuju stanovit mali postotak prihoda, koje Svetoj Stolici onda donosi njezin apostolski nuncij u Italiji, koristeći diplomatsku poštu. U taj fond ne pripadaju ni na koji način nekretnine ni dionice kojima barata APSA. Uostalom, ni taj fond ne vodi Papa sâm, nego Upravni ured papinskoga Državnog tajništva (zato ga zovu „trećom bankom“). Nuzzi tvrdi da mu je mons. Francesco Salerno (svojedobni tajnik vatikanske kurijalne Prefekture za ekonomske poslove) prije smrti kazao da je Državno tajništvo povjeravalo taj novac (namet na talijanske biskupe i dobar dio Petrova novčića) banci JP Morgan koja ga je iznosila izvan Italije posredstvom filijale u Milanu.
Shvativši da mu sapunaju dasku baš po crti financijskog poštenja, Papa isusovac je pokrenuo hitnu i sveobuhvatnu istragu, koristeći i aparat Vijeća Evrope za sprečavanje pranja novca: Moneyval.
Već u lipnju Papa je javno govorio o „dvorskim intrigama, pa i u crkvenim kurijama“ i pitao se, onako kao općenito, „čemu služi zaraditi sav svijet ako ste pokvareni iznutra?“. Prevedeno: za novac na zemlji gubite život na nebesima, znači da niste vjernici nego vlastodršci.
Ispostavilo se da APSA vodi i neko paralelno knjigovodstvo, u kojemu račune imaju i živi i pokojni kardinali. Tako je bivši vatikanski guverner kardinal Giovanni Lajolo na svom računu akumulirao 2.832.510 eura u vrjednosnim papirima i još 211.724 u gotovini (da je svu svoju vatikansku plaću stavljao na račun dovoljno bi mu bilo samo oko 1000 mjeseci), a tek nešto manje su imali kardinali Cordes, Baum, Cacciavillan i Martínez Somalo. Nalaze se računi na imena pokojnih kardinala koji su, možda, pokriće živih perača novca, pa neki „F.D.“ navodno pokriven vatikanskom državnom tajnom.
Ima toga još, i te kako.
Sada je jasno kako je eliminiran glavni revizor Libero Milone kome nisu dali kontrolirati račune ni u jednoj od triju „banaka“, jasnija je afera Grolux u Londonu, jasnija je zabrana ulaza petorici financijskih funkcionara, a vjerojatno i smjenjivanje znamenitog zapovjednika Vatikanske žandarmerije Domenica Gianija, koji je bio šef svih vatikanskih sigurnosnih službi.
Papa Frane se nije sustegnuo od otvaranja poklopca s vještičjeg lonca – ali se ipak nije izborio za javnost podataka, onako kako se to čini u poštenu svijetu. Oni sada izlaze pomoću novinara koji skandal voli više od uravnotežene analize, pa se opet može dogoditi da se tajnovitost vrati kao bumerang.
Nema komentara:
Objavi komentar