'MALI RIM'
JERGOVIĆ O HRVATSKOME PORAZU U RATOVIMA DEVEDESETIH Najveći je koji je ova zajednica za svog postojanja doživjela, a kojega, eto, nije ni svjesna...
- AUTOR:
-
- 13.11.2019. u 11:32
Knjigu “Vareš i vareški kraj kroz stoljeća”, raskošnu u autorskom zahvatu, grafičkoj i tehničkoj izvedbi, napisao je, pošteno i uravnoteženo, sarajevski pisac Željko Ivanković
Valjalo bi pisati o hrvatskim opijenostima ratnom pobjedom devedesetih. Ali ja neću, nisam ta vrsta pisca. Nešto bih, međutim, mogao o hrvatskome porazu u ratovima devedesetih, najvećem koji je ova zajednica za svog postojanja doživjela, a kojega, eto, nije ni svjesna.
Lice tog poraza dugi je niz rashrvaćenih i obezhrvaćenih, etnički temeljito počišćenih gradova, onih koji su bili stopostotno hrvatski, ali su istovremeno stopostotno bili i nečiji drugi, a iznad svega stopostotno su bili bosanski i bosanskohercegovački, od Banje Luke preko Dervente do Bugojna i Travnika, sve do onoga najvećeg rashrvaćenog grada, do Sarajeva.
Samo groblja i nadgrobnici, oni stvarni ili metaforični, potvrđuju da je sve to nekad, prije ratnog i poratnog poraza - za ovaj drugi, pak, zaslužne su sve hrvatske vlade i svi predsjednici, zajedno s ono malo hrvatskog političkog jada u Bosni i Hercegovini - bilo i hrvatsko, a ne samo bošnjačko i srpsko, ali i da je, hvatamo li se statistike i kulturnih artefakata, znalo biti i dominantno hrvatsko.
Recimo, Vareš, srednjobosanski industrijski gradić u vilovitom i bajkovitom ambijentu bosanskoga birvaktilskog kraljevstva i nedirnutih šuma i planina, za koji odličnici zagrebačkog hrvatstva, ne samo plenkovići i grabar-kitarovićke, nego i ovi neki akademici i fudbalisti nisu ni čuli.
Sadržajno putovanje
O tom je Varešu, na kraju svih krajeva, Željko Ivanković napisao i sastavio monografiju. Knjigu, raskošnu u autorskom zahvatu, grafičkoj i tehničkoj izvedbi, te formatu, objavila je vareška podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak, i nije, na žalost, vjerojatno da će se pojaviti u knjižarama. Pogotovo onim zagrebačkim. A ni u knjižnicama, naročito onim u Hrvatskoj. Vrijedilo bi je, međutim, naručiti od nakladnika ili se uz pomoć GPS navigatora otputiti u avanturu kroz pustinju i prašumu, sve do Vareša, pa je tamo kupiti. Zanimljivije i sadržajnije putovanje od onog na Maldive ili na Kubu, recimo.
Od zemljopisno-geoloških osobitosti vareškog kraja, preko legende o Zvjezdangradu, mitskom Varešu prije Vareša, koji je ime ponio po planini Zvijezdi, gori najljepšeg imena na našemu jezičnom području, te historije Vareša, od predkršćanskih, kraljevinskih i turskih vremena, sve do modernog doba, koje započinje s austrougarskom okupacijom, i naših vremena, Ivanković pripovijeda o Varešu, iznoseći njegove male i velike povijesti, baveći se poviješću njegove svakodnevice, s obzirom na socijalne, konfesionalne i nacionalne razlike. Pisac krajnje skrupulozno prati rađanje različitih vareških identiteta.
Uravnoteženo piše o vareškom kraju kao jednom od katoličkih središta Bosne, o procesu islamizacije, o doseljavanju pravoslavaca iz istočne Hercegovine i Crne Gore nakon što je Eugen Savojski krajem sedamnaestog stoljeća poharao i opustošio Bosnu, i o okolnostima stvaranja one kulturne i nacionalne strukture kakvu prepoznajemo u dvadesetom stoljeću.
Ivanković piše tako da njegov tekst i ova knjiga ne mogu zasmetati Varešacima srpskopravoslavnog ni bošnjačkomuslimanskog roda, pa bi i jedni i drugi njegovu knjigu mogli držati u regalu, na polici, ispod televizora. Ali nije riječ o kalkulaciji te vrste - i autoru, i nakladniku, svejedno je hoće li se knjiga razgrabiti, jer je ionako riječ o svojevrsnom spomeniku, uknjiženom nadgrobniku, knjizi dovršene povijesti - nego se radi o tome da drukčija ovakva knjiga i nije moguća. Kljaštrenjem i svođenjem na jednu nacionalnu komponentu i jednu povijest, ona bi prestala biti vareška i bosanska. Tako je to barem kada je o prošlosti riječ.
Ivanković se, vrlo mudro i ispravno, zaustavlja na 1991. godini, kao posljednjoj u njegovoj povijesti Vareša i vareškog kraja, a o ratu samo ovo: “Rat iz devedesetih bio je klimaks svih neiživljenih frustracija i zala iz prethodne dvije Jugoslavije, ili, željeli bismo, konačno smirivanje trusnog balkanskog tla nakon svih imperijalnih težnja življenih u najkrvavijem svjetskom stoljeću.” I još konstatacija da je Vareš, premda smatran “malim Rimom”, i kao takav sumnjičen od komunističkih vlasti, “najradničkija župa u BiH”, na prvim višestranačkim izborima glasao za ljevicu.
Toga nema u ovoj monografiji, ali čisto radi orijentacije: na popisu stanovništva iz te iste 1991. godine, Hrvata je u Varešu bilo preko pedeset posto, Muslimana trostruko, a Srba peterostruko manje. Muslimani, sada Bošnjaci, danas čine apsolutnu većinu, a Srba skoro da i nema. O ratnim etničkim čistačima i poratnim etničkim prečistačima, kao i o hrvatskim i bošnjačkim krivnjama i odgovornostima za ono što se dogodilo, trebalo bi se pisati u nekoj drugoj i drukčijoj knjizi, koja, međutim, ne bi imala manje stranica od ove. Ali bi morala biti jednako poštena i uravnotežena kao ova. A nemoguća je, na žalost, u današnjem Sarajevu, dok u Zagrebu za njom ima manje interesa nego za Kubom i Maldivima.
Mali leksikon
Kao i svaka dobra i već pomalo starinska zavičajna monografija, tako je i “Vareš i vareški kraj kroz stoljeća” pun anegdotalnih zanimljivosti, antropoloških i povijesnih bizarnosti, ali i izvanrednog, rijetko viđenog vizualnog materijala. Tu je i kratki, vrlo instruktivni pregled Vareša u književnosti i umjetnosti, te, na samom kraju, mali leksikon vareških uglednika, od fra Matije Divkovića i fra Filipa Lastrića, preko Novaka Simića i Mila Cipre, do glumca Bore Stjepanovića, pravoslavnog vladike Grigorija, književnice Aleksandre Kardum, profesorice Mirjane Kasapović. Iznenadi se čovjek tko je sve iz ili od Vareša. A onda se i rastuži na kome se sve završava jedna vareška povijest. (Premda i tu valja biti oprezan i pristojan, jer Hrvati, za razliku od Srba, nisu posve nestali iz vareškog kraja. Premda bi se, s obzirom na sve ili gotovo sve aktualne hrvatske i bosanske politike, možda trebalo reći - još nisu posve nestali.)
Monografija Željka Ivankovića dragocjen je spomenik i memorabilija. Lijepo bi bilo kad bi, kao što je to običaj u bogatijim i razvijenijim kulturama, bila objavljena i u standardnom knjiškom formatu, bez ilustracija ili s krajnje reduciranim fotomaterijalom. Monografije, naime, služe za listanje. Nakon pomnijeg čitanja ostavljaju medicinske posljedice u vidu sportskih i traumatoloških povreda.
Nema komentara:
Objavi komentar