OTROVNA POLITIKA: Samo Slovenci slogu Hrvata spašavaju
Kad bi Janezi bili tako susretljivi i zaprijetili nam svako malo oružjem, i Milanka Opačić, i Hrvoje Zekanović, i Davor Bernardić, i Stevo Culej donijeli bi deklaraciju o nepovredivosti rvackog teritorija i pozvali američku šestu flotu da nas brani
Samo jedno pismo slovenskih eurozastupnika Europskoj komisiji protiv ulaska Hrvatske u Schengen i najava da će ga Slovenija blokirati, čudotvorno je ujedinilo naše političare u zemlji i inozemstvu.
Iako se inače očima ne mogu vidjeti, graknuli su svi u isti glas, a rvacki europarlamentarci svih političkih boja i uvjerenja složno su poslali drugo pismo istoj toj komisiji u kojem tvrde da je Hrvatska tehnički spremna za Schengen da spremnija ne može biti, dok su Slovenci obični pokvarenjaci. Koji love u mutnom i koriste pravo veta kako bi ugrabili dvije trećine Piranskog zaljeva i par tona ribe više na svojoj strani. Iako, na primjer, Ruža Tomašić i Tonino Picula i nisu u nekim odnosima, a Ivan Vilibor Sinčić i Dubravka Šuica ne šmekaju se previše, dok im nesuđeni premijer, predsjednik i ministar svega i svačega Mislav Kolakušić kolektivno ide na jetra, bez razmišljanja su se usuglasili oko zajedničkog teksta i svi do jednog ga potpisali, kako bi mrskim komšijama s druge strane Mure pokazali da su Rvati jedinstveni kad ih takneš u granicu.
Eh, da nam slovenski hudiči prijete blokadama svaki dan ili da možda organiziraju desant na Piranski zaljev i Svetu Geru barem jednom mjesečno, hrvatskoj slozi ne bi bilo kraja. Ne bi se tukli oko ustaša i partizana, Jasenovca i Bleiburga, vjeronauka u školama ili građanskog i zdravstvenog odgoja. Željka Markić i Sanja Sarnavka voljele bi se najviše na svijetu, a Zoran Milanović i Miroslav Škoro zajedno pjevali bećarac, dok bi Kolinda svojim lirskim sopranom držala tercu, usprkos određenim problemima sa sluhom.
Uslijed snažne navale patriotizma ni mediji ni opozicija ne bi hraćkali Plenkovića zbog korumpirane vlade i neprovođenja reformi, Kujundžić bi zauvijek bio ministar makar se zdravstvo raspadalo, a sindikati bi začepili do daljnjega. Prosvjetari bi se suzdržali od prijetnji i beskrajnog cirkularnog štrajka ili bi možda dobili radnu obvezu zbog izvanredne situacije. Jer, molit ću lijepo, nije pristojno zahtijevati više para iz državnog proračuna dok je teritorijalni integritet suverene nam Rvacke ugrožen. Kakvih 6,11 posto, kakvi koeficijenti, kakve iluzije? Kakve razlike u plaćama učitelja, profesora i ostalih visokoobrazovanih zaposlenih u javnom sektoru, kakva uravnilovka Vlade, kakvo predizborno kupovanje glasova, kakve gluposti? Ni čistačice, ni laboranti na sveučilištima, ni pravosudni policajci, a ni oni obični, ne bi imali obraza jahati na svojim pravima dok nam ljuti neprijatelji sa zapada prijete invazijom i provedbom odluke Arbitražnog suda u Haagu.
Zaboravili bi i na trulo pravosuđe i silovane žene, kao i na silovanje demokracije i trgovinski sporazum između Plenkovića i Mileta Fontane oko izglasavanja proračuna i podrške megalomanskim izmjenama GUP-a i betoniranju Hipodroma za Manhattan na Savi. A bogami ni drčni Ivan Vrdoljak iz pokojnog HNS-a ne bi pritiskao premijera uskraćivanjem podrške ako učiteljima ne povisi plaće. Zar bi se itko, uslijed takve drame, uopće sjetio propitivati iznajmljivanje Hrvatskog sabora po povoljnoj cijeni za stranački skup Europskih pučana ili možda ganjati premijera zbog dokumentacije s puta Vladinim avionom na isto tako stranački skup u Helsinkiju, koju zbog urođenog dalmatinskog dišpeta ne želi dostaviti Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa?
Ni Ivana Pernara više ne bi iznosili iz sabornice, već bi se on zamotao u trobojnicu i na društvenim mrežama objavljivao samog sebe kako zagrljen s Gordanom Jandrokovićem pjeva „Lijepu Našu“ u maskirnoj uniformi. A o upotrebi ćirilice u Vukovaru nitko više ne bi ni zucnuo. Ivan Penava zaboravio bi trenutno na svoje pučističke i ostale ambicije i stavio se na raspolaganje predsjedniku HDZ-ta i stranke, koji mu inače nije osobito mio, ali kad je domovina u pitanju, sigurno mu je draži od nekog tamo Marjana Šareca, potencijalnog slovenskog okupatora.
Je l’ bi ikoga više zanimalo kad će presuda Ćaći Sanaderu u slučaju Ina-MOL ili zašto je Zdravko Mamić Maminjo samo dan prije izricanja zatvorske presude odmaglio kod Gospe u Međugorje, da s one strane granice i dalje gazduje rvackim nogometom i uživa u milijunima koje je maestralno posudio od Dinama? Tko bi se, pitam ja vas, u takvoj situaciji obazirao na odugovlačenje ponovljenog suđenja optuženom ratnom zločincu Branimiru Glavašu sve dok ne umre ključni svjedok ili čačkao po slučaju 18-godišnjeg Kristiana Vukasovića, dečka s posebnim potrebama koji je, okružen okorjelim kriminalcima, od maltretiranja, straha i zatajenja srca umro u splitskom zatvoru? Bi li možda nekoga uzbuđivala vijest da zbog majice s otisnutim listovima marihuane nedavno uhićenom 20-godišnjaku prijeti 90 dana zatvora, dok je David Kruljac, generalski sin, svojedobno zbog dilanja hrpe droge osuđen na rad za opće dobro, odnosno na guljenje krumpira.
Mislite li da bi u slučaju konstantne prijetnje sa slovenske strane HVIDR-a i dalje demonizirala Milorada Pupovca i tražila od DORH-a da protiv njega podigne optužnicu jer je rekao da u hrvatskom društvu caruje revizionizam, što ga neodoljivo podsjeća na NDH? Normalno da ne bi jer bi svoj bijes prebacili sa Srba na Slovence, koji ionako već imaju samoprozvanu trbušastu Štajersku gardu spremnu na rat protiv migranata. Zar mislite da bi se u takvoj opasnosti bavili prepucavanjima oko mirovinske reforme i dobne granice od 65 ili 68 godina? Ili bi se snebivali zato što je zamjenik ravnatelja policije Josip Ćelić vozio 100 kilometara na sat više od dopuštene brzine, a onda, kako se izvještavalo, to čini se pokušao zataškati i uništiti snimku nadzornih kamera?
Bi li se itko više zamarao svemoćnim Milijanom Brkićem, nekada Vasom, koji se majstorski izvlači iz svih afera, od Karlovačke banke do elitne prostitucije, a po najavama čak i iz afere SMS u kojoj je nesebično koristio usluge Franje Varge kako bi roštao po e-mailovima bivše žene, potencijalne ljubavnice i tko zna koga još?
Ma dajte, molim vas! Kao da je to sve skupa bitno kad je nacionalni interes u pitanju! Kad bi Janezi bili tako susretljivi i zaprijetili nam svako malo oružjem, i Milanka Opačić, i Hrvoje Zekanović, i Davor Bernardić, i Stevo Culej donijeli bi deklaraciju o nepovredivosti rvackog teritorija i pozvali američku Šestu flotu da nas brani. Ako bi ustrebalo, formirali bi oni i Vladu nacionalnog spasa i voljeli se javno. A Kolinda Nacionale konačno bi u ratnoj situaciji mogla obući bijelu pripijenu maršalsku uniformu s velikim dekolteom i upražnjavati svoju ulogu vrhovne zapovjednice Hrvatske vojske. Vjerojatno bi pritom zaboravila na traume iz djetinjstva i činjenicu da se rodila s krive strane željezne zavjese iako je s jugoslavenskim pasošem jezdila po Americi i tamo maturirala.
Da premijer ima malo političke mudrosti, zamolio bi Šareca da ustraje u blokadi ne samo tijekom predsjedničkih, već i do parlamentarnih izbora sljedeće godine. Jest da nisu iz iste političke opcije, ali valjda bi se nekako uspjeli dogovoriti. Jer iako ulazak u Schengen nije baš prva briga osiromašenima i obespravljenima kojih je u Rvackoj Zemlji Nedođiji sve više, svakako dobro dođe da se skrene pažnja s nekih glupavih problema preživljavanja. Mogao bi tako Plenki bez previše vlastite zasluge ispasti heroj koji nas svojim moćnim torzom brani u europćanskim institucijama, koje očekuju da Hrvatska poštuje presudu Arbitražnog suda. A tek kad zasjedne na čelo Europskog vijeća i preuzme predsjedanje Unijom, tko će mu biti ravan? Čak ni Milanović, za čije je vladavine Hrvatski sabor izglasao odluku o izlasku iz arbitražnog postupka jer su nas Janezi pokušali preveslati, neće smjeti beknuti protiv Plenkijeve ustrajnosti. Zato što ni on ne bi mogao drugačije na njegovu mjestu.
Da postojanje vanjskog neprijatelja nije u interesu svim tim vrsnim diplomatima koji nam vode državu, od Kolinde do nekadašnjeg Sanaderova potrčka Gordana Jandrokovića, do takve situacije možda ne bi ni došlo. Jer, ruku na srce, iako je proces „kontaminiran“, arbitraža zapravo ide nama u korist i dobili smo više kopna nego što smo se nadali. No tko je dovoljno hrabar da to prizna? I ugrozi rejting stranke i samoga sebe u predsjedničkoj kampanji? Nisu valjda ludi
Nema komentara:
Objavi komentar