RASPAD RADNIČKE FRONTE ?!

RASPAD RADNIČKE FRONTE KORAK JE NAPRIJED U FORMIRANJU PRAVE RADNIČKE PARTIJE U NAS

RAZGOVARAO: RADE DRAGOJEVIĆ

Razgovarali smo s Karlom Jurakom, Zlatanom Topalovićem i Kristijanom Ružmanom, članovima nove inicijative za radničku partiju i članovima bivšeg Koordinacijskog odbora Radničke fronte o razlozima raspada RF-a i perspektivama za budućnost na političkoj ljevici u nas.

Možete li ukratko sumirati razloge rascjepa i konačne disolucije Radničke fronte, s naglaskom na politička, a ne samo organizaciona razilaženja?

KARLO JURAK: Do rascjepa u Radničkoj fronti došlo je, prije svega, uslijed višemjesečnih neslaganja i sukoba između dviju struja za koje se uspostavilo da se zapravo fundamentalno razlikuju ideološko-politički, što se samo odražava na pitanju ustrojstva partije. Stoga, ne bih oštro razdvajao politička od organizacijskih razilaženja, jer su pertinentna. I u teoriji i u praksi, jedna je grupa bila orijentirana marksistički i historijsko-materijalistički, s naglaskom na pitanja povezivanja radništva i stvaranja jake organizacije koju će radnici moći prepoznati kao svoju i povesti se za njome radi ostvarenja svojih materijalnih interesa koji se u konačnici svode na obaranje kapitalizma; dok je druga grupa bila orijentirana sitnoburžoaski i anarhistički, s naglaskom na identitetska pitanja gledajući romantičarski na organizaciju kao na utopijsko društvo.

JURAK: Dirdem grupa u Radničkoj fronti je bila orijentirana sitnoburžoaski i anarhistički. Karakteristično za tu grupaciju bila je i infantilizacija političkih pitanja što je rezultiralo konstantnim nepolitičkim optužbama na račun prve grupacije (osobna vrijeđanja, odbijanje suradnje). U tome se upravo skriva jedno od važnijih političkih razilaženja - ta tzv. "dirdem" grupacija pokazala je svoju nedoraslost politici uopće, a kamoli radničkoj politici, ponašajući se kao da je u NGO-u ili tek skupini građana

Upravo je ta potonja grupa, koja se zanosila idejom "direktne demokracije", bila ta koja nije podnosila to razilaženje te je težila homogenizaciji Radničke fronte čime bi ona prestala biti "frontom". Karakteristično za tu grupaciju bila je i infantilizacija političkih pitanja što je rezultiralo konstantnim nepolitičkim optužbama na račun prve grupacije (osobna vrijeđanja, odbijanje suradnje). U tome se upravo skriva jedno od važnijih političkih razilaženja - ta tzv. "dirdem" grupacija pokazala je svoju nedoraslost politici uopće, a kamoli radničkoj politici, ponašajući se kao da je u NGO-u ili tek skupini građana. Uslijed svega toga došlo je do rascjepa.

Čest je stav da su za rascjep RF-a podjednako krive dvije „svađalačke strane“, odnosno da je ljevica ionako sklona sektašenju. Kako biste, u odnosu na taj prigovor, objasnili ovo što se dogodilo u RF-u?

ZLATAN TOPALOVIĆ: Zaključiti da se RF raspao zbog sektašenja mogao bi samo netko neupućen u događaje u RF-u ili one snage u društvu kojima je u interesu da se u javnosti ovaj raspad prikaže kao dječja svađa – pri čemu se želi reći da se izgradnjom lijeve partije u Hrvatskoj mogu baviti samo djeca ili tamo neki zanesenjaci, jer veliki dečki ionako znaju da alternativa kapitalističkom sistemu ne postoji. Da, za raspad RF-a jesu odgovorne obje sukobljene strane, no da bismo vidjeli u čemu leži čija odgovornost treba razumjeti događaje koji su prethodili rascjepu, odnosno koji su doveli do raspada RF-a kao široke lijeve fronte. Za raspad su prvenstveno odgovorni oni članovi koji su smatrali da sve sukobe, pa tako i partijske, pošto-poto treba izbjegavati, a lista za odstrel neistomišljenika Mate Kapovića bila je samo takva do kraja izvedena misao. Sukob različitih mišljenja taj dio članova nije vidio kao nešto pozitivno, kao nešto što je pretpostavka kretanja prema naprijed. Odgovornost druge strane je u tome što ta strana nije dozvolila da se članove izbacuje na temelju fabriciranih, neutemeljenih optužbi. Druga strana nije pristala da se od RF-a napravi partija u kojoj će vladati jednoumlje, s potpunom sviješću da će se u javnosti ovaj raspad pokušati iskoristiti da bi se stvaranje lijeve partije u Hrvatskoj prikazalo nemogućim. Dakle, RF je ugasilo stadionsko poimanje demokracije i ovo je dobra prilika da se ljevica koja se želi organizirati napokon suoči s deficitima tako shvaćene demokracije. Dio ljudi koji je podržao Kapovića prilikom slaganja te liste za odstrel prije ili kasnije će shvatiti da su bili na pozicijama jedne Željke Markić i njezinog poimanja demokracije, na pozicijama gdje se većina spašava od navodnog terora manjine. U međuvremenu, mi ćemo krenuti u izgradnju partije u kojoj će svaki član imati pravo na drugačije mišljenje. Formaliziranje struja (frakcija) u partiji jedan je od preduvjeta unutarpartijske demokracije. Većina u RF-u, nažalost, nije prihvatila formaliziranje frakcija kao rješenje za neizbježne sukobe. Osobno, smatram da je raspad RF-a samo korak naprijed prema stvaranju lijeve, radničke partije u Hrvatskoj, nova prilika u kojoj će nam pozitivna iskustva RF-a svakako koristiti.

Kako definirati proletarijat, a kako radnike danas, s obzirom na to da smo iz faze fordizma ušli u postfordističu fazu i da postoji velik broj prekarnih radnika i ostalih oblika povremenog zapošljavanja te velik broj nezaposlenih?

ZLATAN TOPALOVIĆ: Položaj radnika, u onom dijelu svijeta koji zovemo Zapadom, na početku 20. stoljeća u industrijskoj, "fordističkoj" fazi i položaj današnjeg "postindustrijskog" radnika sasvim sigurno nije isti. Današnji radnik bori se za očuvanje već ranije stečenih prava i tu je, u toj njegovoj konzervativnoj poziciji, razlika u odnosu na proletera koji se borio za svoja još nepostojeća (radnička) prava. No, ono što i jedan i drugi radnik dijele jest sustav unutar kojega proizvode, kapitalizam. Dakle, moderni radnik 19. stoljeća – proleter kao i današnji prekarni radnik nalaze se u istom odnosu prema kapitalu.

TOPALOVIĆ: Za raspad su prvenstveno odgovorni oni članovi koji su smatrali da sve sukobe, pa tako i partijske, pošto-poto treba izbjegavati, a lista za odstrel neistomišljenika Mate Kapovića bila je samo takva do kraja izvedena misao. Sukob različitih mišljenja taj dio članova nije vidio kao nešto pozitivno, kao nešto što je pretpostavka kretanja prema naprijed. Odgovornost druge strane - dakle naše - u tome je što nije dozvolila da se članove izbacuje na temelju fabriciranih, neutemeljenih optužbi

Marksistička teorija, od koje mnogi danas zaziru, omogućava nam da detektiramo ono zajedničko modernom radniku 19. stoljeća, industrijskom radniku 20-og i današnjem prekarnom radniku 21. stoljeća, a to je odnos radne snage i kapitala. Tako je upravo marksistička analiza kapitalističkog načina proizvodnje ona analiza koja nam omogućava i djelovanje u smjeru ukidanja kapital odnosa, za razliku od danas vrlo popularne '99 posto analize' koja nam govori više-manje poznatu stvar, da kapital ima tendenciju stvaranja monopola. No što ćemo s tim? Prema takvoj analizi jedan Todorić navodno dijeli istu sudbinu svoje blagajnice. Radnik je, bio on prekarni, industrijski ili postindustrijski, u svim fazama razvoja kapitalizma odvojen od proizvoda svoga rada. Imperativ koji stoji pred radnicima, bilo prekarnim, bilo onima koji još uvijek uživaju u vlastitim snagama već izborenim radničkim pravima, jest povezivanje u onu društvenu snagu koja će ići za ukidanjem ovog sustava koji ih eksploatira. Radnik je po definiciji onaj koji iznajmljuje svoju radnu snagu, onaj koji nije u vlasništvu sredstava za proizvodnju. Dakle, pozicija radnika danas, u postindustrijskoj, postfordističkoj fazi, identična je onoj poziciji radnika u 19. stoljeću. Prekarni radnik u ovoj fazi kapitalizma nije drugo nego nekadašnji moderni radnik - proleter. Zamka u koju prekarni radnik danas ne smije upasti jest od kapitalista potenciran sukob između njega i onog radnika koji uživa već izborena prava. Jedan i drugi zajedno se moraju okrenuti prema izvoru svoje eksploatacije – kapitalizmu kao društveno-ekonomskom sistemu. Njihova zajednička borba ne smije se vraćati i usmjeravati na već izboreno osmosatno radno vrijeme ili na pravo na plaćeni godišnji odmor, današnji minimalni zahtjevi moraju biti radikalniji od zahtjeva 19. i 20. stoljeća. Što se tiče nezaposlenosti, ona je u kapitalističkom društvu mehanizam preko kojeg se vrši pritisak na plaću, tako da je iluzorno očekivati da se unutar kapitalizma ikada može postići puna zaposlenost. Upravo je visoka stopa nezaposlenosti, a posebno u državama perifernog kapitalizma poput Hrvatske, jedan od glavnih razloga zašto radnici, boreći se za golu egzistenciju, pristaju raditi za plaću koja je manja od zakonom definiranog minimalca.

Kako animirati radništvo na organiziranje? Kako doprijeti do onih koji nisu sindikalno organizirani, prije svega u privatnom sektoru?

KRISTIJAN RUŽMAN: Radnici se ne organiziraju sindikalno ili zbog toga što su izgubili povjerenje u sindikate ili zbog toga što im privatnici sindikalno organiziranje čine nemogućim. Kod takvih radnika prije svega treba raditi na osvještavanju njihove klasne pozicije, i to pomoću raznih tribina, radničkih upitnika i novina. U tom procesu je također važno istaknuti nužnost sindikata kao prvog koraka u ostvarivanju radničkih prava, prvenstveno kroz kolektivne ugovore. Međutim, tu se susrećemo s posljedicama dugogodišnjeg sustavnog angažmana države i političkih elita na zamjeni klasnog s nacionalnim; taj mit na ovim prostorima posebno treba razbijati. Osim toga, sustav radnicima u borbi za svoja prava konstantno prijeti sve većom armijom rezervnih radnika koji će ih spremno zamijeniti za ista ili čak manja prava. Radnike možemo osvijestiti i poticati na organiziranje neposrednim kontaktom, sudjelovanjem u njihovim akcijama, prosvjedima, štrajkovima i usmjeravanjem njihove borbe. Trebamo ih povezivati i ukazivati na to da svi njihovi problemi proizlaze iz kapitalističkog načina proizvodnje.

RUŽMAN: Radnike u privatnom sektoru uporno se uvjerava da su prava radnika javnih i državnih službi previsoka. Međutim, to se samo tako prezentira da se prikriju stvarni razlozi mizernog položaja radnika u privatnom sektoru te da se stvori sukob među radnicima privatnog i javnog sektora. To je ujedno onda i opravdavanje potencijalnih privatizacijskih procesa u javnom sektoru

Također, trebamo surađivati sa sindikatima i radikalizirati ih, preusmjeriti njihovu pažnju s partikularnih problema, odnosno, s manifestacija ovog sistema na sam sistem i njegov izrabljivački karakter. Radnike u privatnom sektoru uporno se uvjerava da su prava radnika javnih i državnih službi previsoka. Međutim, to se samo tako prezentira da se prikriju stvarni razlozi mizernog položaja radnika u privatnom sektoru te da se stvori sukob među radnicima privatnog i javnog sektora. To je ujedno onda i opravdavanje potencijalnih privatizacijskih procesa u javnom sektoru. Naš je temeljni zadatak ujediniti sve radnike neovisno o sektoru i postojećoj razini prava, stvarati solidarnost među njima, povezivati ih i usmjeravati ih u zajedničkoj borbi. Postojeći sistem nam, u neku ruku, i sam pomaže u radikalizaciji radnika jer svakodnevno sve više narušava njihova prava i sve češće ih tjera do ruba egzistencije. Samim sudjelovanjem u sindikatima radnička pozicija i perspektiva neće se značajno promijeniti; treba promijeniti sistem, a za to je potrebno organizirano političko djelovanje kroz discipliniranu radničku partiju.

Po čemu će se nova partija u nastanku razlikovati od zagovaratelja direktne demokracije i od ostalih, mahom minornih, partija na ljevici?

KARLO JURAK: Nova partija bit će doista radnička antikapitalistička partija temeljena na marksizmu kao učenju o oslobođenju radničke klase. To podrazumijeva da će ona uistinu djelovati prema radnicima tako da je radnici prepoznaju kao svoju, odnosno kao onu u kojoj vide svoje temeljne interese. Isto vrijedi i za ostale potlačene društvene skupine od koji se neće raditi identitetski problem, već će se njihovi interesi politički artikulirati u cjelini društva s naglaskom na središnju ulogu radničke klase. Nova partija neće se baviti građanskim aktivizmom (performansi, sit-inovi...), već radničkim i sindikalnim povezivanjem, radom na terenu, u štrajkačkim odborima, pa ako treba i unutar institucija postojećega društva. Ona neće u sebi projicirati buduće društvo nego će biti oruđe u postojećem društvu da se isto uopće može negirati, odnosno preobraziti. Također neće biti primjer "šminkerske" lijeve partije čija je glavno obilježje jugonostalgija i nepostojanje vizije političkog djelovanja u sadašnjosti. Neće biti ni jedna od "avanturističkih" partija čije se djelovanje svodi na ispisivanje grafita. Nasuprot tome, bit će svjesna poučaka iz bogate povijesti radničkog pokreta te će iste prilagođavati i primjenjivati u sadašnjosti i aktivno će participirati na izmjeni te sadašnjice. Za sve to će, naravno, trebati podrška ponajviše svih radnih i potlačenih ljudi.

11. listopada 2015.