Iz upravo objavljene knjige Igora Štiksa ‘Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: Jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država’ Nacional donosi ulomak u kojem se analizira odnos Komunističke partije Jugoslavije prema nacionalnom pitanju
Premda su jugoslavenski socijalisti općenito bili skloni novoj državi, Komunistička je internacionala (Kominterna) u travnju 1920. objavila “Manifest” balkanskim komunistima koji je pozvao na razbijanje nepravednog “versajskog” poretka na Balkanu i emancipaciju potlačenih nacija. To je podrazumijevalo komadanje Jugoslavije, pri čemu je Kominterna i sam taj termin smatrala ničim doli drugim imenom za “vlast srbijanske birokratske i zemljovlasničke oligarhije”. Rješenje za jugoslavenske nacije podrazumijevalo je njihovo uključivanje u “federaciju socijalističkih balkanskih (ili balkanskih i dunavskih) sovjetskih republika”. “Ponešto paradoksalno, Komunistička partija Jugoslavije odabrala je usvojiti cilj, ignorirajući predviđena sredstva”. Drugim riječima, KPJ je htjela da Jugoslavija kao takva postane članicom buduće sovjetske federacije. Njihov tihi otpor potvrđen je u programu usvojenome na Vukovarskom kongresu samo dva mjeseca poslije, u lipnju 1920. Te su se linije držali sve dok Kominterna nije počela primjenjivati ozbiljnije mjere uvjeravanja, koje su pak izazvale značajnu teorijsku i političku podjelu među jugoslavenskim komunistima.
U “programu praktičnog djelovanja” osnivačkog kongresa Partija se zalaže za “jednu nacionalnu državu s najširom autono- mijom regija, oblasti i općina”. To međutim zahtijeva “zaštitu nacionalnih manjina” i, što je zanimljivo, potpunu pravnu i po- litičku jednakost nedržavljana i državljana”. U skladu s klasičnim marksističkim naukom on pozdravlja ujedinjavanje i centralizam (ali ne buržoaski!) jer su veće ekonomske jedinice povoljnije za opći razvoj i, na kraju, za komunističku revoluciju. Komunisti se dakle suprotstavljaju separatizmu u korist lokalne autonomije, inzistiraju na primatu klasne borbe i općenito, do 1923., u nacionalnom pitanju vide još jednu buržoasku varku. Godine 1920. Partija je ostvarila odličan rezultat na općinskim izborima (osobito u većim gradovima poput Beograda, gdje je komunist Filip Filipović izabran za gradonačelnika) te na izborima za Ustavotvornu skupštinu u studenom iste godine, zahvaljujući čemu je KPJ izbila na treće mjesto po snazi u Skupštini. Međutim samo mjesec dana poslije KPJ je zabranjena kraljevskom “Obznanom”, što je dovelo do naglog pada članstva Partije i njenog političkog utjecaja u sljedećem desetljeću.
U godinama u kojima je nacionalno pitanje mučilo jugosla- vensku politiku i društvo svojeglavo sljepilo komunista spram tog problema samo je ubrzalo njihovu političku marginalizaciju. U srpnju 1922. na Prvoj konferenciji KPJ usvojena je “Rezolucija o političkoj situaciji i najvažnijim zadacima Partije”. Priznala je da teorija nacionalnog jedinstva kakvu je iznosila srbijanska buržoazija samo služi interesima srbijanskog imperijalizma. Za Partiju je jedino rješenje cjelokupnog “nacionalnog i plemen- skog” tlačenja bio princip samoodređenja, ali će potpuno naci- onalno i ekonomsko oslobođenje biti moguće samo revolucijom i unutar balkanske socijalističke federativne sovjetske republike. Godinu dana poslije izbija velik sukob oko nacionalnog pitanja između desnog i lijevog krila Partije.
Desno krilo odobravalo je raniji stav Partije spram nacionalnog pitanja. Njegov vođa Sima Marković prikazuje nacionalno pitanje kao stvar sukoba između srbijanske, slovenske i hrvatske buržoazije oko ekonomskih resursa; “nacionalni” sukob tako “zamagljuje” ono što je u biti klasna borba. Partija treba ustrajati na čistoj klasnoj borbi, pri čemu se nacionalno pitanje svodi na puko “ustavno pitanje” koje se može riješiti demokratizacijom političkog života i amandmanima na Ustav iz 1921. To bi jamčilo ravnopravnost Srba, Slovenaca i Hrvata i osiguralo političku autonomiju regija. Zanimljivo je da je Marković Jugoslaviju smatrao savezom suverenih nacija, mada ne i suverenih država, te se prema tome protivio federalizmu kao uređenju koje bi, kako su se bojali mnogi marksisti, samo fragmentiralo radničku klasu. Antifederalistički, ali i antiunitaristički stav desnog krila izazvao je reakciju s lijevog krila KPJ, koje je prednost davalo federalnom rješenju. Lijevo je krilo usvojilo lenjinistički princip “samoodređenja do odcjepljenja” i odbacilo Markovićeve ustavne mjere, kao i njegovo inzistiranje na klasnoj borbi, jer je po njihovu sudu nacionalno pitanje obuhvaćalo sve klase. Tvrdili su da se separatističke nacionalizme može tolerirati pod uvjetom opreza spram “svrsishodnosti” odcjepljenja u svakom pojedinačnom slučaju. Najistaknutije doprinose iz lijeve frakcije davali su Đuro Cvijić i hrvatski književnik ekspresionist August Cesarec, koji je u članku iz kolovoza 1923. priznao povijesnu važnost ujedinjenja Južnih Slavena, ali je, s druge strane, njegovu tadašnju monarhističku formu odbacio u korist republikanske federacije.
Nema komentara:
Objavi komentar