LINIJA ŽIVOTA JELENE LOVRIĆ

PLENKOVIĆ NEĆE IMATI OPORBU Milanović ostavlja devastiranu stranku koja će se baviti samom sobom... znaju da trebaju promjene, ali ne znaju kakve

AUTOR: 
• • Jelena Lovrić
 OBJAVLJENO: 
• 15.10.2016. u 17:52

Goran Mehkek / CROPIX

U raspodjeli saborskih funkcija - vidjelo se - opozicija čvrsto stoji. Ali, efektivno, kad se počne raditi, hrvatski bi se parlament mogao naći u krajnje nezdravoj situaciji potpune dominacije vladajućeg HDZ-a, s oporbenim reliquiae reliquiarum. Andrej Plenković stvorio je moćan blok podržavatelja. Na drugoj strani prilična pomutnja. Za neke je (HSS) teško reći jesu li vlast ili opozicija, druge će (Živi zid) uništiti jagma za državnim parama. SDP, kao brojem zastupnika najjača oporbena stranka, zauzet je smjenom na svom komandnom mostu i potragom za novim liderom. Problem je što njihovi unutarstranački izbori ne slute na konsolidaciju stranke, više djeluju kao uznapredovali proces raspadanja.

Kad je nakon smrti Ivice Račana SDP birao novog vođu, pa je Zoran Milanovićuskočio na upražnjeno mjesto, kampanja je silno podigla rejting stranke. Danas je za izbor njegova nasljednika javnost potpuno nezainteresirana. Dobro, trenutno se zanimljivija slagalica događa na strani vlasti. Ali, svejedno, pitanje tko će doći na čelo SDP-a ne može biti nevažno. Nemoć da se to pitanje učini javno relevantnim govori o SDP-ovim deficitima.

Prvo, način na koji se dosadašnji šef odlučio iskrcati pokazuje se pogubnim za stranku. Milanović se nije povukao, nego se neće kandidirati. Malo jest, a malo nije šef SDP-a. Više je okupiran traženjem novog posla, nego funkcioniranjem stranke. O SDP-u misli eventualno kad za nasljednika pokušava namjestiti svog čovjeka. Situacija je netransparentna i potpuno blokirajuća. Više je odgovornosti pokazaoTomislav Karamarko prema HDZ-u kad je nakon havarije napravio rez i otišao.

Drugo, ogroman broj kandidata za funkciju šefa stranke, skoro po onoj Lenjinovojda svaka kuharica može biti šef države ili partije, nije izraz demokratizacije, nego velike zbrke i smetenosti u partijskim redovima. Gdje je toliko aspiranata, ni jedan nije pravi. Ni jedan nema potencijal prirodnog lidera, nitko se u tom pogledu dosad nije uspio nametnuti. Riječ je o utakmici bez favorita. Usto, skoro svi su izašli ispod Milanovićeva šinjela, a stranci bi trebali donijeti promjenu. Indikativno, najveći se dio SDP-ovih oligarha postrojio iza kandidata koji je prije pola godine ušao u stranku i još ni na jednom partijskom sastanku navodno nije stigao sudjelovati. Kako bi rekaoZlatko Komadina, prije bi trebali razmišljati o ostavkama, nego o kandidaturi.Tonino Picula i Davor Bernardić jedini se mogu predstavljati kao kandidati promjena, odnosno Milanovićevi oponenti. Ali Picula je idejom da će stranku voditi iz Bruxellesa vjerojatno sam sebe eliminirao iz ozbiljnih kombinacija. Bernardić je kapacitete pokazao u Zagrebu, gdje je SDP na jako niskim granama. Ukratko, nitko od njih ne može se smatrati novom snagom SDP-a. Izbor novog šefa stranke pretvorili su u kadrovsko prelijevanje iz šupljeg u prazno.

Treće, ideje koje se plasiraju u kampanji djeluju kaotično. Skoro svi su programi prepisani iz disidentskih platformi, od Aleksandre Kolarić koja je prva uobličila koncept transformacije SDP-a, ali je nisu htjeli. Oni koji su činili bedeme Milanovićeva režima sada se razmeću najradikalnijim prijedlozima. Dobro jutro, drugovi! Povratak radništvu i socijalnim temama opće je mjesto. Godinama već SDP programski luta, od ekonomskog liberalizma i u recentnoj kampanji koketiranja s desnicom i nacionalizmom do povrataka svojim lijevim korijenima. Manjak konzistentnosti, višak neuvjerljivosti! Kampanja pokazuje da je SDP politički prilično prazna stranka. Šuplji k’o tikva, kako bi za protivnički HDZ rekao Milanović. Svi znaju da su promjene nužne, ali ne znaju kakve, niti su ih sami sposobni artikulirati, još manje nositi.

Tko god da dođe na čelo SDP-a, neće mu biti lako. Dobit će teško devastiranu stranku. SDP ne muči samo kriza liderstva. Riječ je o krizi političkog identiteta. Stranka je izgubila dušu. Potpuno je dezorijentirana. U pet godina, od 2011. do danas, ljevica je izgubila oko 320 tisuća birača. O milijun glasova, koliko je na prošlim predsjedničkim izborima osvojio Ivo Josipović, što je potencijalni bazen ljevice, može se samo sanjati. Posebno je zabrinjavajuće da SDP gubi mladu generaciju. Starija populacija još im daje glas po nekakvoj inerciji. Stranka živi na staroj slavi, na lojalnosti partizanske Hrvatske. Ali, bez političkog sadržaja, sami će sebe svesti na crveni dvor na Ibleru. Iznevjerili su svoje prirodno biračko tijelo. Gubitnici tranzicije neće u SDP-u naći svoje zastupništvo. U zemlji ogromnih egzistencijalnih problema i mahnite socijalne polarizacije SDP ne uspijeva naći svoju bazu. Kontakti i suradnja sa sindikatima i društvenim pokretima prekinuti ili nikad uspostavljeni. Stranka je danas jedan veliki politički miš-maš. Nije riječ čak ni o tome - kako se tvrdi - da je SDP postao salonska ljevica. Mnogo je točnije reći da je postao komitetska stranka. Birokratizirana, bez zrna invencije, nakrcana partijskim činovnicima, uhljebima i karijeristima…

Stranke dolaze i prolaze - nije u tome problem. Tko ne može držati korak s vremenom, propada. Problem je što će se u sljedećem razdoblju SDP baviti samim sobom, što znači da neće moći puhati vlasti za vrat. Ako Sabor praktično ostane bez opozicije, to nikako nije dobro za demokratsko funkcioniranje države. Pogotovo u Hrvatskoj, gdje su autoritarne tendencije vrlo žive. Nepostojanje faktora lijevog balansa može se pokazati kobnim i za namjeru Andreja Plenkovića da HDZ pretvori u umjerenu stranku desnog centra. Unutar vladajuće koalicije HDZ-a i Mosta uspostavlja se, čini se, jedan uži desničarski savez, sastavljen od HDZ-ovih jastrebova i konzervativaca i klerikalaca Bože Petrova. O tome govori pogana hajka kojoj je iz dijela braniteljskih udruga, uz suport HDZ-ova ekstremiziranog krila i bez reakcije Mosta, što bi upućivalo na tiho slaganje, izložena potencijalna ministrica kulture Nina Obuljen. Žena vrijedna svakog respekta odjednom je postala četnikuša. Pokušavajući premijeru Plenkoviću oktroirati svoja kadrovska rješenja HDZ-u blisku Obuljen počastili su gnusnim optužbama, kakve su dosad bile rezervirane za političke protivnike.

Lako je moguće da će se brutalni pokušaji talibanizacije Hrvatske, koji su se dosad razlijevali javnim prostorom, sada prepakirati, pa će se isti sadržaj prodavati javnosti u nešto mekšem, manje iritirajućem, pristojnijem izdanju. U toj baršunastoj konzervativnoj revoluciji Mostu bi mogla pripasti osovinska uloga. O tome govori izjava Bože Petrova koji je molitvene sačekuše pred hrvatskim bolnicama usporedio s gay paradama, zalažući se za slobodno izražavanje stavova. Da, u demokratskom društvu svatko ima pravo na zastupanje vlastitih uvjerenja, ali nema pravo da ih nameće drugima. Nedavni Hod za život bio je takva legitimna pro life demonstracija, ali kruničanje kojim se opsjedaju žene koje su se odlučile na pobačaj sigurno to nije.

Ne treba zaboraviti da se Most u nekim slučajevima već pokazao kao nositelj rigidnih i nazadnjačkih pojava. Pod njegovim sponzorstvom izvršena je klerikalizacija javne televizije. Ustašolike provokacije i poteze ideološke agresije uredno su odšutjeli. Notorni Hasanbegović u njima je navodno imao svoje jatake. Petrov je nedavno odjurio u Stolac pokušavajući da tamošnje Hrvate uzme u zaštitu, ali je pritom pokazao nepoštivanje prema činjenicama - posve je ignorirao strašno etničko čišćenje koje su tamo nad muslimanima počinili Hrvati - i prema susjednoj državi. Na ugrožavanje prava manjina u Hrvatskoj nikad nije reagirao. Mentalnog su biskupa doveli na čelo Sabora, što bi se moglo pokazati kao veliki problem za njegove partnere u HDZ-a, ali i šire.

*********************************************************

Requiem Eterna, 

Jednom od reakcionarnih pokreta, koji hara svijetom pokradenim idealima 19. stoljeća znanstvenog socijalizma, koji biva  prerađen Drugom i Trećom Internacionalom u običan reformatorski ološ, i u isključivu službu krupnom kapitalu.

 U današnjoj Hrvatskoj taj je car napokon potpuno ostao gol, što je ,vjerojatno i prvi znak za šire područje Balkana, koji se uopće nije pomakao iz svog ustaljenog srednje vijekovnog mentaliteta , sve od 1914. godine  na ovamo.

www.severinomajkus.com