Još za
mladih dana pitao sam se ponekad : što se događa sa romansama čovjeka ,koji ima
sreću da uđe u svoju zrelu dob.
Da bih danas pouzdano stekao spoznaju da nas ona ne napušta čak ni
u najzrelijoj dobi.
Mladenačka
romantika, ili pubertetski deliriji ovdje, tek transcendentira iz svog prirođenog animaliteta u svoju
ljudsku dimenziju.
Prava šteta
što nam priroda nije poklonila dar, da upravo u toj zreloj dobi rađamo svoje
nasljedne generacije. Taj svijet bi nam ,možda
izgledao daleko boljim od postojećeg.
A djetinje razigranosti oko nas, u mnogome bi produljile taj naš vijek; barem dotle dok nam nasljednici ne stanu na vlastite noge.
Dok bi posjednici, vjerska, nacionalistička, i ideološka pošast imale dosta više vremena da
se raspadnu u vlastitu paramparčad; na
njihovom mjestu da se porodi naša
zajednička egida:
„Ne budimo
danas što smo bili jučer, i ne budimo sutra kakvima smo bili danas“…………………….ili KAD BI BILO.
Jer nije
istina da ZNANSTVO ne sniva.
Nema komentara:
Objavi komentar