Traže samo razumjevanje

NAŠI ŽIVOTI U MRAKU I TIŠINI U Hrvatskoj živi 1400 osoba koje su izgubile i vid i sluh: 'Gluhoslijepi smo, ali možemo raditi po tri posla'

    AUTOR: 
    • Petra Plivelić
  •  OBJAVLJENO: 
  • 27.05.2017. u 19:27


Sandra Šimunović / Cropix

Damir Prevarek, Marija Ibriks i Goran Mirković



Oni ne žele biti nevidljivi. Ostati sami u mraku i tišini, izolirani. A ignorira ih se i zanemaruje, iako jedva čekaju priliku da se dokažu.
Damir, Marija i Goran gluhoslijepe su osobe, imaju dvostruko oštećenje, i vida i sluha.
Oni su samo troje od ukupno 1400 gluhoslijepih građana Hrvatske, koliko ih u svojim službenim statistikama imaju zavedenih u Ministarstvu demografije, obitelji, mladih i socijalne politike.
I kad ih na ulici vide s crveno-bijelim štapovima u ruci, za njih će uglavnom pomisliti da su bespomoćni. Možda i nesposobni.
No, ovo troje ljudi odlučilo je da se neće predati.
Vanjski svijet možda ih i plaši i ne prihvaća, ali oni žele dokazati suprotno.
Da su isti kao i svi mi.
Elektrotehničar po struci, Damir Prevarek, 47-godišnji je Zagrepčanin koji ni danas glasovni jezik ne poznaje niti ga upotrebljava. Komunicira govorom, glasan je i razumljiv. Do prije 17 godina bio je samo nagluh, a teškoće s vidom primjećivao bi isključivo noću.
- Operirao sam mrenu, a nakon operacije rapidno sam počeo gubiti vid - prisjeća se Damir.
Nema predaje
Kad mu se vidno polje počelo sužavati, nastupili su sve veći problemi. Sve teže se orijentirao i kretao. Zbog oštećenja vida, godinama je mogao raditi samo kao pizza majstor, no sa 37 godina potpuno je izgubio vid i više nije mogao samostalno raditi. To ga nije pokolebalo.

Zagreb, 250517.
Dani otvorenih vrata Hrvatskog saveza gluhosljijepih osoba Dodir u Kuci ljudskih prava.
Na fotografiji: Damir Prevarek.
Foto: Sandra Simunovic / CROPIX
Sandra Šimunović / Cropix

Damir Prevarek


- U Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek završio sam edukaciju za medicinskog masera i upoznao ljude u sličnoj situaciji - rekao je Damir. A da je dobar, iako to ne radi profesionalno, dokazuju, kaže, brojne mušterije i prijatelji koje ga hvale i redovito mu se vraćaju.
Damir danas živi sam i potpuno samostalno obavlja sve aktivnosti kao da je zdrav, iako je zadržao tek pet posto vida, što znači da vidi samo svjetla i sjene. U svakodnevnom životu posebno mu pomaže tehnologija. Na računalu i mobitelu ima govornu jedinicu, a puno mu, kaže, znači što je samostalan u kretanju jer mu to daje neovisnost. Već je neko vrijeme i mentor studentima socijalnog rada na seminarskoj praksi. Naime, svaki student socijalnog rada mora odraditi 40 sati prakse u društvu osobe s invaliditetom pa je u tome Damir pronašao svoju svrhu.
Želi im približiti svoj svijet.
- Htio bih da se gluhoslijepe osobe, ali i sve osobe s invaliditetom ne doživljava samo kao one kojima društvo treba nešto davati i pomagati, nego kao one koji mogu nešto dati društvu ako imaju podršku - smatra Damir, inače član upravnog odbora Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir. Posebno se zalaže za ostvarivanje prava gluhoslijepih osoba, baš kao i šezdesetsedmogodišnja Marija Ibriks koja je predsjednica Udruge gluhoslijepih osoba grada Zagreba.
Problemi s vidom
Marija je rođena nagluha, a sa 37 godina počela je primjećivati probleme s vidom. Pati od tzv. tunelskog vida, odnosno vidi samo predmete u uskom polju ispred sebe, a periferno ne.

Zagreb, 250517.
Dani otvorenih vrata Hrvatskog saveza gluhosljijepih osoba Dodir u Kuci ljudskih prava.
Na fotografiji: Marija Ibriks.
Foto: Sandra Simunovic / CROPIX
Sandra Šimunović / Cropix

Marija Ibriks


- Bila sam razočarana, nervozna, brinula sam se. Nisam znala kako nastaviti dalje sa životom - prepričava Marija koja je danas uzor mnogima koji se bore sa svojim invaliditetom.
Zbog suženog vidnog polja komunicira koristeći locirani znakovni jezik s vođenjem. To znači da se njome ne može komunicirati običnim znakovnim jezikom, već ona prevoditelja drži za zapešća kako bi mu ruke zadržala u vidnom polju. Radila je kao krojačica pa je rado šivala i nakon što je otišla u mirovinu, a posebno je voljela oblačiti lutke u narodne nošnje koje je sama dizajnirala.
- S vremenom sam prihvatila svoj život i sada se trudim pomoći drugima - kaže Marija.
Cijeli život se bavila sportom pa je i danas aktivna. Voli prirodu i puno se kreće, no ipak najljepše joj je u njezinom vrtu koji je opušta.
- Imam vrt u kojem sijem i sadim sve moguće povrće, ali najponosnija sam na svoje cvijeće kojima društvo prave brojni vrtni patuljci. Najdraže su mi ruže - kaže Marija. Važno joj je da starije gluhoslijepe osobe ne budu zaboravljene i da ne žive u izolaciji.
Jedan od 1400 gluhoslijepih Hrvata je i tridesetdvogodišnji Goran Mirković iz Kutine.
Od rođenja je nagluh, pa kao mali nije mogao govoriti. Ustrajnim vježbama u Suvagu savladao je tu prepreku, no tada mu se vid počeo rapidno pogoršavati. Kada je navršio 20 godina, dijagnosticirano mu je suženo vidno polje.

Zagreb, 250517.
Dani otvorenih vrata Hrvatskog saveza gluhosljijepih osoba Dodir u Kuci ljudskih prava.
Na fotografiji: Goran Mirkovic.
Foto: Sandra Simunovic / CROPIX
Sandra Šimunović / Cropix

- Bio sam na rehabilitaciji i dodatnom obrazovanju u centru Vinko Bek gdje sam završio za poslovnog tajnika - rekao je Goran. Ne zna znakovni jezik, već se i kao Damir služi govorom. Radio je kao keramičar i bio zaposlen na projektu jedne udruge osoba s invaliditetom u svom mjestu, no od završetka projekta je nezaposlen.
Po danu se samostalno kreće uz pomoć crveno-bijelog štapa, no po noći mu je potrebna pratnja.
Najviše voli informatiku, a završio je i tečaj za računalnog operatera te obavlja jednostavnije popravke računala.
- Ja produžujem vijek trajanja računalima - pohvalio se.
A kako uopće vidi što popravlja? Vrlo dobro, kažu nam, ali mora se fokusirati na određeni dio na kojem radi.
Jednaki smo
Aktivno se uključio i u rad Saveza gdje je, kaže, više naučio o ulozi prevoditelja za gluhoslijepe osobe i podršci koju može ostvariti.
- Mi možemo jednako raditi kao i svi drugi, samo nam treba više vremena - poručuje Goran.
Tijekom posljednje godine programa “Održimo neovisnost” koji je Hrvatski savez gluhoslijepih osoba provodio uz podršku nadležnog Ministarstva tijekom posljednje tri godine u direktan rad bilo je uključeno oko 100 gluhoslijepih osoba, a kroz Centar za prevođenje hrvatskog znakovnog jezika i Službu podrške ostvarili su 33.000 sati prevođenja i u rad Saveza uključili su 20 gluhoslijepih osoba.
U svom radu susreli su se s brojnim neriješenim problemima, a jedna od njih je potreba gluhoslijepih osoba za podrškom prevoditelja koja je puno veća od broja prevoditelja koji su trenutno zaposleni da im pomognu