RONIN
TKO SE MOŽE SUPROTSTAVITI MILANOVIĆU NA IZBORIMA? Njega je bog stvorio da se bavi hrv. politikom. Ima sinjski gen, instinkt da izbije na čelo čopora
- AUTOR:
-
- 19.07.2017. u 18:21
Zoran Milanović praktično je objavio da će se kandidirati na sljedećim predsjedničkim izborima. Priznao je da mu je politika sudbina - drugog puta, kaže, za njega nema. U pravu je. Ništa drugo ne zna raditi, umro bi od gladi u svakoj drugoj profesiji. Osim politikom, bavio se davno prodajom usisivača "Kirby", a neko vrijeme gradio se da je diplomat, samo što je i to bilo u političkoj sferi.
Njega je bog stvorio da se bavi hrvatskom politikom. Ima taj sinjski gen, instinkt da izbije na čelo čopora. Njegova je politička muza - muza Energija, koju je otkrioGabriele d’Annunzio, a slavio Tommaso Marinetti. Poetska inspiracija te dvojice umjetnika rezultirala je pojavom prozaičnog Benita Mussolinija. Nakon velikih riječi, slijedi trijumf barbara, kojega je Miroslav Krleža prikazao kao "generala Barutanskog", predvidjevši u "Banketu u Blitvi" uspon druga Tita. Drug Milanović je također silno probojan, a kad zavlada, njegov se utjecaj nezaustavljivo širi i ostavlja strašne posljedice, kao ebola.
Zo je instinktivno - u zamjenu za reforme - usvojio taktiku permanentne mobilizacije idejnih ekstremista. Oni nameću svoj narativ nestabilnom, ekonomski oslabljenom političkom centru. Prvo ga zastraše, zatim imobiliziraju i na kraju podvrgnu. Na isti način postupa i Hasanbegović - on i Milanović zapravo su jako slični. Tobož suprotni, istovjetni su kao dioskuri hrvatskog političkog pantheona.
U Hrvatskoj još ne možeš reći "mene se politika ne tiče". Svi ovise o državi - jedino je još Grčka u toj mjeri nezdravo, etatističko društvo. Srednja klasa koja bi trebala biti inertna i konzervativna pa onemogućavati zastranjenja, u vječnom je strahu, jer lijevi ili desni ekstremizam uvijek pobijedi, zasjedne na vlast i određuje društveni ton. Upravo zato u našoj nacionalnoj politici dominiraju male skupine desperadosa. To su ulične trupe za vođenje kulturkampfa, koje krče put za agitatore poput Milanovića i Hasanbegovića, tehnokrate vlasti. Core-business hrvatske politike je proizvodnja slogana i politička mobilizacija gulamfera. Nema stoga nikakva razloga da se Zoran Milanović u tom poslu još jednom ne istakne. Tko će mu se, uostalom, suprotstaviti?
Kolinda Grabar-Kitarović suočava se s istim nerješivim problemima koji su skrhali njezina prethodnika. Prvo, na kraju mandata neće moći pokazati nikakav rezultat jer je ustavna pozicija predsjednika takva da mu onemogućuje neposredan utjecaj na bilo koji sektor, a ostvari li posredni, to je kontraproduktivno, jer nalikuje intrigantstvu, a ne državničkoj pozi kakva se očekuje.
S približavanjem datuma izbora, predsjednik ili predsjednica uvijek zapadnu u amok frenetične političke aktivnosti i pokušavaju s velikim potezima i dalekosežnim inicijativama - najčešće u sferi vanjske politike. No, birače to ni najmanje ne impresionira. Vanjska politika i navodni uspjesi koji se tu mogu postići nikad neće nadomjestiti "štrikanje u bazi", ono što je u politici stvarnost - a to je kad birač u nekom obećanju političkog lidera vidi za sebe pedeset kuna. Takva obećanja mogu ispunjavati gradonačelnici, a predsjednici ne mogu. Oni su poput kiborga Nexus-6 iz filma "Blade Runner", izgrađeni genetskim inženjeringom kao superiorni soj s fatalno kratkim vijekom trajanja.
HDZ će morati podržati svoju kandidatkinju, ali će podrška biti jako mlaka. Njoj će više škoditi nego koristiti, jer će odgovarati i za ono što sama nije mogla postići i za sve ono u čemu oni pogriješe do sredine mandata. Nasprot Kolindi, Zo će imati idealan odnos sa svojom strankom - dobit će sve njene glasove, a svađat će se sa stranačkim rukovodstvom i prikazati ga kao krivca za gubitak vlasti, koju je sam izgubio. Njegova bivša stranka panično traži neke nove strategije - za razvoj zdravstva, školstva i ostalih režijskih djelatnosti, koje stagnantna ekonomija ne može održavati. Njihove birače to sve skupa uopće ne zanima. Klijentelistička baza samo gleda tko će stranku vratiti na vlast. Zo bi mogao, ovi neće, sigurno.
Da se pojave dva kandidata na ljevici, predsjednica bi dobila prednost u prvom krugu, ali dogodit će se suprotno - prema sadašnjem rasporedu snaga, najljući će joj protivnik biti Božo Petrov, koji nezadovoljnike i osporavatelje vlasti okuplja pod barjakom "poštene, neokaljane desnice". Kako je Planković mostovce izbacio iz Vlade, najradije bi se njemu krvi napili. No, dobra će im biti i Kolinda pa će se na nju stuštiti kao jato šišmiša vampira.
Jak bi izazivač napola dokusurene predsjednice mogao biti zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. On jedini ima funkcionalnu političku mašinu: prolazi na desnici, prolazi na ljevici, te prolazi u centru, samo je pitanje ima li energije, volje sigurno ima… On bi mogao napraviti ozbiljnu štetu, samo još nije jasno kome bi to donijelo najveću korist. Zašto se, uostalom, ne bi kandidirao Hasanbegović? Dobro izgleda, ima svoju publiku, popularan je u BiH i emigraciji. On je najsličniji Marine Le Pen od svih političara kojima raspolažemo. Možda je došao njegov trenutak?
Ima li tu naposljetku i kakva dobra vijest? Svi su izgledi da će se na ovim izborima napokon pojaviti neka figura iz liberalnog centra. Možda bi tu ulogu mogao odigratiRadimir Čačić, ako mu dosadi varaždinsko "štrikanje u bazi", što nije sasvim izgledno, jer je Ratko čovjek praktičan i stvaran. Znači, otvara se prostor za potpuno nepoznatog lika, čovjeka koji bi mogao početi govoriti ono što Hrvatima napokon netko trebao jasno priopćiti. Da je Hrvatska zaostala za Rumunjskom jer ovdje nitko ne vjeruje u tržište i kapitalizam te da je reforma preskupe države nužnost.
Da se ne može živjeti u europskoj izolaciji i voditi postnacionalističku politiku prema Bosni, Srbiji i Sloveniji po cijenu gubitka podrške Njemačke i pokvarenih odnosa s Mađarskom, s ruskim neprijateljima i bez prijatelja u Europi, bez stvarnog savezništva ili poslovnog interesa globalnih središta moći. Kina i Amerika ne vide Zagreb kao središte regije, iako mu je ta uloga bila namijenjena. Hrvatska se iz regije ispisala - što bi bilo dobro da ima neku drugu strategiju. Sad svi krupni igrači odabiru kao bazu Beograd, jer se ondje uvijek može napraviti dobar deal s vještim žmuklerima kojima ne pada na um da zbog marginalaca u biračkom tijelu riskiraju ozbiljne poslovne i strateške interese.
Hrvatska je zločesto dijete koje kori nepopustljiva razrednica A. Merkel
Lokalno društvo koje se prošlog tjedna okupilo u Trstu na regionalnom summitu bilo je podijeljeno u dvije skupine. U jednoj je bilo šest nacija istočnih Zapadnobalkanaca, a u drugoj dvije zapadne zapadnobalkanske zemlje, koje ne misle da su na Balkanu, nego se svrstavaju u Europu, makar i u jugoistočni zakutak.
Slovenija zaista, osim geografski, ne spada u to društvo - ekonomski i politički napustila je regiju drugom svemirskom brzinom. Njena ekonomija performira bolje od portugalske i grčke, a po svim ostalim pokazateljima doista spada među europske zemlje Sjevera, osim po jednom, bitnom, političkom parametru - ima neriješene probleme sa susjedima. S Hrvatskom se spori oko morske granice pa je vindiktivno blokirala južne cestovne prijelaze, prvo uvođenjem striktnog šengenskog režima u turističkoj sezoni, a zatim, kad se to pokazalo neodrživim, tako što su naprosto dali raskopati 30 kilometara ceste između Maribora i Maclja pa kolone tu gmižu dva do tri sata.
Šest balkanskih zemalja Zapadnog Balkana potpisalo je u Trstu sporazum o formiranju zajedničke trgovačke zone. Bio je to "shotgun wedding", iznuđeni predbračni ugovor država koje jedna drugu ne mogu smisliti ni vidjeti na karti. Srbija tretira Kosovo kao odmetnutu pokrajinu. BiH ima emocionalne probleme sa svim susjedima. Crnogorski lider nije siguran jesu li u Beogradu znali da će neki proruski elementi na nj pokušati atentat. Makedonija se cijepa i spori s Grčkom oko imena, s Bugarskom oko narodnosti, a s Albancima oko teritorijalizacije albanske manjine. Albanija je pak u razmiricama s Grčkom i Srbijom.
Između šest dresiranih balkanskih zemalja i jedne napredne, europske, ostala je Hrvatska, kao zločesto dijete koje kori oštra i nepopustljiva razrednica, Angela Merkel. Hrvatska nije u Zapadnobalkanskom zajedničkom tržištu, jer je u EU, u kojem kao da i nije, jer ne može udovoljiti političkim i ekonomskim kriterijima koji joj se postavljaju. Gdje je onda Hrvatska? Tamo gdje je već odavna - ni vrit, ni mimo.
Nema komentara:
Objavi komentar