PRVA GODINA U BIJELOJ KUĆI 'Magarac, lakrdijaš, idiot...' Kako su najviši dužnosnici republikanske stranke opisali predsjednika Trumpa i njegov rad
- AUTOR:
-
- Tvrtko Jakovina
OBJAVLJENO:
- 08.01.2018. u 15:27
Predsjednik koji senatoricu Kirsten Gillibrand naziva kurvom nije dostojan ni čistiti toalete u Predsjedničkoj knjižnici Baracka Obame ili glancati cipele Georgea W. Busha - napisano je početkom prosinca 2017. u uvodniku USA Today. Novine koje su možda jedini pravi nacionalni dnevnik u SAD-u nisu one u kojima se objavljuju osobito sporne priče, u kojima novinari zauzimaju isključive i oštre stavove.
Odluka da se ovako nedvosmisleno aktivni predsjednik Donald Trump usporedi s dvojicom prethodnika nezabilježena je. Sjedinjene Američke Države i Bijela kuća nikada, ni u vrijeme notornog pijanice predsjednika Granta od 1869. do 1877., nisu imale stanara koji je proizvodio toliko skandala kao što je slučaj s Donaldom Trumpom.
- Obama i Bush nisu ispunili mnoga očekivanja. Kršili su obećanja i govorili laži, ali osnovna pristojnost obojice nikada nije bila upitna. S druge strane, Donald Trump kao čovjek jedinstveno je očajan. Njegovo gadljivo ponašanje korozivno je za upravu utemeljenu na zajedničkim vrijednostima... Predsjednik Trump pokazao se nesposobnim za funkciju - napisali su urednici.
Predsjednik je to koji je uvijek sposoban pronaći novo dno, uvijek iznova pasti još niže. Svima je jasno da je Amerika s predsjednikom koji ratuje s novinarima, vodi politiku tvitovima, koji se ne ustručava izgovoriti najgore riječi i uvrede, koji se ponaša neprezidencijalno, zapravo toliko neočekivano i strašno, postala zemlja kojoj se smiju.
Predsjednika Trumpa u nešto više od godinu i pol najbliži suradnici, ali i neki politički oponenti, nazivali su strašnim riječima, doduše, ništa manje oštrim nego što ih je on koristio za njih i mnoge druge; među njima su razni prvaci Republikanske partije, članovi stranke koju Trump vodi, kako je nedavno popisao Pat Bagley u Salt Lake Tribuneu: lakrdijaš (Jeb Bush), vulgaran, luđak (guverner Louisiane Jindal), karcinom (guverner Perry), patološki lažljivac (Ted Cruz), idiot (H. R. MacMaster, savjetnik za nacionalnu sigurnost), rasist (Paul Ryan), prevarant (guvernerRomney), magarac (senator Lindsey Graham iz Južne Karoline), klepetalo narančastog lica (senator Rend Paul iz Pennsylvanije), moron, a onda jebeni moron (državni tajnik Tillerson), odvratan (Chaffetz, nekadašnji predstavnik Utaha u Kongresu), hvalisavac (bivši predsjednik Bush).
Nijednom kritičaru, nikada, Trump nije ostajao dužan. Twitter je postao sinonim za Trumpa, a njegove reakcije i želja da svakoga poklopi usporedive su s reakcijama pretpubertetlije.
- Problem je u bazično poremećenom umu i ličnosti predsjednika Trumpa - opisao je prilike u Bijeloj kući Peter Wehner, koji je godinama radio za različite republikanske administracije. Dječačka borbenost, nemogućnost da se uzdigne na razinu položaja koji ima i pokaže kako ne mora reagirati na svaku kritiku - jer kritike moćnim predsjednicima u demokratskom društvu normalna su stvar - proizvele su situacije koje se neprestano citiraju.
Proboj u prvi red
Upravo onoliko koliko su u Hrvatskoj elektronski mediji pokazivali kako se Kolinda Grabar-Kitarović u svibnju 2017. probijala da bi stala uz Trumpa tijekom NATO samita u Bruxellesu, tako je još vidljiviji bio proboj predsjednika Trumpa u prvi red novih prostorija Zapadnoatlantskog saveza. Odgurivanje crnogorskog premijera i najnovije članice NATO-a, imajući na umu koliko je zatvaranje Sredozemlja NATO savezom važno i koliko je povijesna bila odluka Podgorice da se okrene od Rusije Zapadu, nije bilo ono što je predsjednik Vlade Crne Gore zaslužio, bez obzira na to što je slučajno on stajao na putu Trumpu.
Kao da će kamere zanemariti Trumpa, kao da će netko zaboraviti što za NATO znači Amerika, Trump se probio u prvi red odgurujući crnogorskog premijera Markovića. Učinio je to nezrelo, s grimasom na licu koja jedva da priliči djeci u vrtiću. Nijedan predsjednik nije lišen sebeljublja ili temperamenta, nijedan nije posve skroman i samozatajan; politika nije takav posao. No, ako ste po prirodi stvari prvi, nije potrebno to svima dokazivati.
Ljudi se s godinama mijenjaju, ali starenje je, često, jedini faktor koji utječe na promjenu karaktera. Mnogi su vjerovali da će se Trump smiriti po ulasku u Bijelu kuću, da je on doduše, nepredvidljiv, grub, ali i da je Hillary Clinton kao predstavnica establišmenta bila još gora. Zato je za Trumpa glasovala Amerika koja je godinama bila nečujna, nezadovoljna. Zato je Trumpov uspjeh, mimo establišmenta, mimo uobičajenih pravila, mimo načina na koji se do sada ulazilo u visoku politiku, bio fenomen. Malo je bilo onih koji su mogli predvidjeti da će Trump pobijediti.
Sam je Trump 8. studenoga došao do svoje supruge Melanije, Slovenke s jakim naglaskom, i rekao joj kako bitku na glasalištima neće dobiti. A onda se dogodilo čudo, dobio je značajnu marginu u izbornom tijelu, mada je za Hillary glasalo više ljudi. Time su izgubile obje glavne političke partije, a na vlast je došla skupina koja ne samo da nije imala ideju kako vladati nego je željela ispraviti sve ono što je, po njezinu sudu, bilo loše u Americi.
Kada je Trump izabran, mediji su komentirali da se s njegovim izborom u visoku politiku vratio bijes. Trump je izabran zato što je obećao razbiti “klasu umreženih”, demokrata i republikanaca koji su vladali a da nisu obraćali pozornost na obične, u ovom slučaju bijele, pripadnike radničke klase. Pošto je pobijedio, pokazalo se da Trump, osim svojoj obitelji, vjeruje samo dvjema skupinama: multimilijunašima i generalima, jer od toga je materijala stvorio kabinet. U tome smislu nitko ne može zanijekati da je Amerika postala drukčija zemlja i da je Trump jasan početak novog vremena.
Kada je Trump inauguriran u siječnju 2017., politolog Ian Bremmer napisao je u Timeu kako će “američko vodstvo u svijetu, konstanta od 1945., prestati s danom inauguracije predsjednika Trumpa”. Uvjerenje da je američko vodstvo dobro za SAD, ali i svijet, bit će zamijenjeno shvaćanjem da je dobro samo ono što Trump osjeća, želi i misli.
Neukrotiv
Visoka inteligencija neobičnog tipa i neukrotivi karakter, uvjerenost da je stvarni život onakav kakav je imao on ili kakav je glumio kao glavni lik TV showa “Apprentice” stvorili su situaciju kakva nikada nije postojala. Nikada u Bijeloj kući i iz Bijele kuće nisu dolazile glasine i vijesti kao što je to slučaj s Trumpovom Bijelom kućom. Savjetnik za nacionalnu sigurnost general Michael Flynn odstupio je nakon jedva tri tjedna na dužnosti. Direktor komunikacija Bijele kuće Scaramucci trajao je deset dana. Smijenio ga je Reince Priebus, šef Ureda, kojeg je Scaramucci nazvao “jebenim paranoidnim shizofrenikom”, a onda je i sam Priebus u ljeto 2017. zamijenjen generalom Johnom Kellyjem. Sean Spicer, glasnogovornik, otišao je nakon pet-šest mjeseci na funkciji.
Savjetnik za nacionalnu sigurnost H. R. McMaster mjesecima je namjeravao smijeniti Ezru Cohen-Watnicka, jastreba, radikala, direktora obavještajnog odjela, i jedva je uspio. Smijenjen je vjerojatno najzlogukiji savjetnik Steve Bannon, urednik najkonzervativnijeg portala Breitbart. Njegov suradnik Sebastian Gorka, Mađar, koji je fakultet završio u Budimpešti, poznatiji je postao nakon odlaska iz Bijele kuće. Njegova majka bila je tajnica uhićenom i posve prokazanom negatoru Holokausta, britanskom publicistu Davidu Irvingu. Sam Gorka imao je kontakte s mađarskim neonacističkim skupinama, a na predsjedničkom plesu pojavio se s očevim odličjem iz Drugog svjetskog rata, koje mu je bio dodijelio Miklós Horthy.
Kaos dvorskih igara
Bilo je još smijenjenih ili onih o čijem se odlasku govori. Posve je jasno da niti jedna administracija, posebno ne ona čiji su predstavnici bez stvarnog iskustva u upravljanju državom, ne može funkcionirati u kaosu i atmosferi dvorskih igara, osobito zato što je generator nesređenosti čovjek kojemu nitko, nijedan general marinaca i bivši ministar domovinske sigurnosti, što je general Kelly bio, neće moći ukrotiti zeta ili kćer, a sasvim je jasno da nikako neće moći krotiti samog predsjednika.
State Department bio je ponos američke administracije. U vrijeme Rexa Tillersona, državnog tajnika kojeg je postavio Donald Trump, nisu popunjena brojna vodeća mjesta, a neki od najboljih diplomata napustili su odnosno napuštaju vanjske poslove. Mnogi to čine javno, uz pisma koja su upozoravajuća, više tugaljiva nego bijesna.
Dobri se diplomati i stručnjaci za svijet ne stvaraju preko noći i gubitak za američku diplomaciju nije lako popravljiv. Tillerson, nipošto najradikalniji od Trumpovih ministara, predložio je da se proračun State Departmenta smanji za trećinu, da se ugasi više od tisuću radnih mjesta. Izazvalo je to toliko zgražanje da je ministar obrane “Ludi Pas” (Mad Dog) James Mattis rekao da manje novca za diplomaciju znači više novca za oružje i municiju. Doduše, Trump jest predložio da se proračun za obranu poveća za 58 milijardi, više nego što je ukupno potrebno za financiranje State Departmenta.
Tillerson je još kao šef Exxona govorio da je njegov posao - biznis. Nije tu da propituje niti hvali odluke Vlade. Zato je kao poslovni čovjek bio spreman pregovarati i u Rusiji i Iranu. Sada, kao jedan od vodećih ministara, ne djeluje ili ne imenuje vodeće diplomate, što izravno narušava arhitekturu svijeta liberalne demokracije i slobode govora. Unatoč svim dramatičnim promašajima, krvavim greškama, samo se treba zapitati kakav bi svijet bio da takva vodstva nije bilo.
Diplomacija nije jedini takav primjer u Trumpovoj Vladi. Liječnik, neurokirurg Ben Carson, koji se također natjecao za predsjednika, na čelu je HUD-a, Ministarstva za urbani razvoj i stanovanje. On nije imenovao ljude za devet od 13 najvažnijih pozicija. Administracija ne funkcionira kako bi trebala i to je dio poteškoća koje Amerika ima.
Potezi bez konzultacija
Neke odluke Trump donosi bez konzultiranja s bilo kim. Vojska je odbila slijediti Trumpov tvit od 26. srpnja 2017. kada je poručio da ni za koga tko je transrodan nema mjesta u vojnoj službi. Bila je to neočekivana, neobična poruka za šefa države u svjetlu širenja granica slobode i već postignutih prava ne samo u oružanim snagama nego i u američkom društvu u cjelini. Poruka je poslana a da se Trump o tome nije dogovorio s ministrom obrane ni s vodećim generalima, pa je ignorirana, zaboravljena.
Nikada svađe sa senatorima ili ministrima iz vlastite administracije i stranke nisu bile ovako javne, bez obzira na to što je Trumpu njihova pomoć nužna želi li provesti neke od mjera na kojima je inzistirao u predizbornoj kampanji. Napadi na ministraJeffa Sessionsa zato što je dopustio pravosudnim organima istragu o Trumpovim vezama s Rusima bili su osobito bolni i nisu raspleteni u prvoj godini Trumpova mandata.
Kada je Tillerson posjećivao Kinu kako bi pokušao dogovoriti strategiju prema Sjevernoj Koreji, Trump je osobno potkopao njegove napore tvitajući: “Ne gubi vrijeme, Rex. Učinit ćemo ono što treba učiniti”, referirajući se na rat, pa možda i potpuno uništenje Sjeverne Koreje. Problem je što rat u Sjevernoj Koreji, naoružanoj nuklearnim oružjem, neće biti samo lokalni sukob nego sukob s desecima milijuna mrtvih.
Senator Jeff Flake iz Arizone, jedan od dvojice najnepredvidljivijih senatora u Republikanskoj stranci, napisao je knjigu u kojoj je glasno izgovorio ono što mnogi u Senatu misle. Optužio je Republikance da su prihvatili “faustovsku pogodbu” s Trumpom, da su spremni raditi ono što ne misle, a sve na štetu vrijednosti američke demokracije.
Udar na nacionalni park
Donald Trump smanjio je za 85 posto teritorij koji je Nacionalnom parku Bears Ears u Uti dodijelio Barack Obama. Smanjio je Zaštićeno područje Grand Staircase National Monumenta koje je 1996. stvorio Bill Clinton. Predsjednici su imali pravo stvarati nacionalne parkove i zaštićena područja, lokalne zajednice često su se takvim potezima protivile, posebno ako je riječ bila o velikom, milijune hektara prostranom području koje se nije moglo ekonomski eksploatirati. Trump je drastičnim smanjenjem nacionalnih parkova vjerojatno učinio uslugu Orrinu Hatchu, senatoru iz Ute kojem su 83 godine i koji je bio žestoki protivnik zatvaranja juga te savezne države za biznis.
Hatch je Trumpa podržao u povlačenju iz Pariškog sporazuma o klimi. Bila je to odluka kojom su Sjedinjene Države otvoreno pljunule u lice cijelom svijetu - u listopadu su Pariškom sporazumu pristupile i Sirija i Nikaragva i Venezuela, ostavljajući SAD posve usamljenim, uz reputaciju države dramatično neosjetljive za okoliš i probleme globalnog zagrijavanja. Hrvatska ili Crna Gora u emisiji stakleničkih plinova ne znače ništa; SAD i velike zemlje nedvojbeno utječu na pregrijavanje Zemlje.
Stvarni su ciljevi bili ne samo vratiti uslugu senatoru Hatchu nego ga nagovoriti da se ponovno kandidira za utrku za Senat. U Uti nema straha od ulaska “liberalnog demokrata” u predstavničko tijelo, ali postoji velika mogućnost da na izborima pobijedi nekadašnji kandidat za predsjednika SAD-a Mitt Romney, koji je otvoreni protivnik Donalda Trumpa.
Glavna poteškoća čitave prve Trumpove godine u Bijeloj kući, ono što se tek treba rasplesti, jest činjenica da je najmanje 12 osoba iz Trumpove kampanje imalo kontakte s Rusima tijekom borbe za Bijelu kuću ili u tranzicijskom razdoblju. Postojala je najmanje 51 situacija u kojoj su Trumpovi suradnici komunicirali s Rusima ili osobama koje su povezane s Kremljom. U najmanje 19 situacija Trumpovi su ljudi izravno komunicirali s raznim Rusima. Ni jedna druga država i ni jedna druga nacija nisu imale takvu frekvenciju posjeta. Nisu je imale ni susjedne Kanada ili Meksiko, niti Mađarska, država čiji je lider Viktor Orban bio prvi pohvalio i pozdravio Trumpov izbor.
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u svom desetak dana dugom posjetu u vrijeme tranzicijskog tima nije se susrela ni s kim iz buduće Trumpove administracije, pa se ni godinu dana poslije, krajem 2017., nije susrela s predstavnicima Trumpove administracije tijekom posjeta SAD-u kada je trebala govoriti protiv jednog od mehanizama međunarodnog poretka, Haškog tribunala.
Krediti Deutsche Banka
Pitanje je, jasno, o čemu su tako mnogo Trumpovi ljudi komunicirali s Rusima: jesu li govorili o Hillary Clinton ili o ulaganju u ruske restorane? Naizgled nema baš nikakvih problema u komunikaciji Amerike s Rusijom; potrebno je popraviti odnose s Kremljom, barem vidjeti kako se oni mogu pokušati popraviti, bez obzira na to što je riječ o zemlji koja je nedavno progutala Krim. Problem je što nikada nitko iz Trumpove kampanje nije dao običan, nevin, nesporan odgovor o kontaktima s Kremljom.
Teško da se takvo što i moglo očekivati s obzirom na to da je Trump sam u veljači rekao: “Nisam imao ništa s Rusijom. Koliko znam, ni itko od onih s kojima ja poslujem.” Slično su govorili i Donald Trump mlađi, Jeff Sessions, ministar pravosuđa, potpredsjednik Mike Pence, Trumpov najodaniji i najpovjerljiviji saveznik i savjetnik Jared Kushner, zet i muž Trumpove najdraže kćeri Ivanke.
George Papadopulos i general Michael Flynn lagali su i priznali su da su lagali FBI-u o svojim ruskim vezama. Zašto li su lagali, objasnit će se tužiteljima koji istragu vode po modelu riblje kosti, penjući se prema glavi. Problem je što nakon Flynna više nema puno ljudi koji bi mogli biti predani ili upleteni. Flynn, sasvim sigurno, neće moći uplesti one koji su bili ispod njega, pa je Bijela kuća nervozna, bilo da se istraga protegne do samog predsjednika ili samo do njegovih rođaka.
Trump je kao poslovni čovjek zbog ranijih bankrota dobivao velike kredite iz privatnog Deutsche Banka, financijske ustanove koja je ekspozitura ruske Vlade i oligarha, te je pod istragom u Americi iz ranijeg razdoblja. Ako je to bila jedina banka koja je Trumpa htjela financirati nakon svih njegovih bankrota, možda je deal između Trumpa i Rusa stariji od pomoći u kampanji, možda im je nešto dužan već neko vrijeme. Za sada znamo da je bivši i kratkotrajni savjetnik za nacionalnu sigurnost obećavao i govorio da će Rusima ukidati sankcije.
Takve tvrdnje nisu problem, nego su problem laži koje su obavijale sve što je Trump imao s Rusima. Zašto bi tako visoki dužnosnik lagao da je govorio o ukidanju sankcija? Za sada je jasno samo to da su svi lagali o Rusiji, a nisu lagali o drugim kontaktima ili pitanjima. Možda je sve nepotrebno, možda je ovo urota protiv Bijele kuće, a možda je onako kako to izgleda Demokratima - da su se Trump i njegov tim ogriješili o nacionalnu sigurnost SAD-a.
Jeruzalem
U jeku još jednog otvaranja slučaja Rusija američka strana ispunila je obećanje iz kampanje i priznala Jeruzalem kao glavni grad Izraela. Ako se tražio način da se skrene pogled s ruskog pitanja na Bliski istok, na nešto što će mjesecima izazivati tenzije, u tome je uspio. Istina, još 1995., po Jerusalem Embassy Actu, u Kongresu SAD-a određeno je da će Amerika priznati Jeruzalem kao glavni grad Izraela i tamo preseliti ambasadu.
U Jeruzalemu je određeno gradilište budućeg veleposlanstva, ali nitko, ni Clinton, ni Bush, ni Obama, nije sjedište iz Tel Aviva htio preseliti sve dok se ne sklopi konačni mirovni ugovor s Palestincima. Već je imenovanje bankara Davida Friedmana za ambasadora SAD-a bilo signal da se pogledi izraelske desnice, i to one krajnje, izjednačavaju s interesima Trumpove političke baze.
Kad je 18. prosinca u Vijeću sigurnosti na prijedlog Egipta Amerika ostala usamljena i odbacila da bilo tko određuje gdje će SAD graditi svoja diplomatska predstavništva, nikoga nije iznenadio veto koji je uložila američka stalna predstavnica Nikki Haley. Više je svakoga moglo zgroziti i razočarati to da je predstavnicima Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, pa i niza drugih saveznika, Trump preko ambasadorice zaprijetio kako je tražio izvještaj o svima - a to znači svima osim SAD-a - koji su glasovali za rezoluciju osude priznavanja Jeruzalema kao glavnog grada.
Takav napad na najbliže saveznike posve je nepotreban, nije pomogao ni Izraelu, još manje SAD-u. Konačno, u ovom trenutku, kada su svi arapski susjedi Izraela ovako slabi ili praktički ne postoje, izvlačenje Jeruzalema u prvi plan nije učinilo puno za Izrael, ali jest dugoročno odbilo SAD od arapskih država i otežalo bilo kakvo američko posredovanje na Bliskom istoku. U isto vrijeme, bez SAD-a neće biti razrješenja bliskoistočne krize, pa se čini da je taj dio svijeta nakon posljednjeg Trumpova poteza još malo manje stabilan.
Napadi na medije
Trump i njegovi najbliži srodnici sustavno su ostajali gluhi na sve više rasističkih napada, izjednačavali su demonstrante u Charlottesvilleu koji su uzvikivali “Krv i tlo”, “Židovi nas neće zamijeniti!” s onima koji su demonstrirali u korist zajedništva. Trump je sustavno napadao medije optužujući za laž i nedostatak patriotizma sve koji ne misle kao on, napadao je sudstvo, napadao je političke saveznike i oponente, stvorio je situaciju po kojoj se Amerika više ne može smatrati saveznicom europskih saveznika zdravo za gotovo, što je od 1945. dosad uvijek bio slučaj.
Promjena Amerike i politike u Americi duboka je i sasvim sigurno će ostaviti trajne posljedice. Prošla je tek godina dana. Još tri ovakve godine i bit će teško zamišljati kako Ameriku vratiti na mjesto gdje je nekada stajala.
Istina, nisu se sve stvari promijenile. Mađari, tako skloni Trumpu, nisu naišli na odobravanje zbog svoje antisemitske politike i progona Georgea Sorosa. Viktor Orban, slično kao i neki drugi lideri zemalja “Uspravnice”, nikako da dobiju službeni poziv u Bijelu kuću. Američki diplomati u Budimpešti oštro su kritizirali mađarsko zadiranje u slobodu medija. Nisu sretni ni zbog ponašanja vlasti generala Al Sisijau Egiptu. Još uvijek su neke stvari na kolosijeku na kojem su bile posljednjih desetljeća. Ustav i “checks and balances” i dalje onemogućavaju da Trump bude Trump iz predizborne kampanje i iz dubine svoga srca.
Četiri mjeseca trebalo je da se riječ impeachment pojavi u razgovoru o Bijeloj kući 2017. Nešto više trebalo je da se o Trumpu počne govoriti kao osobi koja ne može složiti komplicirane rečenice, čiji je rječnik siromašan i siromašniji nego što je bio u njegovim nešto mlađim danima. Zaoštreni su odnosi sa saveznicima, strancima, muslimanima generalno.
Nije stao na stranu žena u slučajevima seksualnog nasilja, što je bilo i teško očekivati, jer je u svoju vladu uglavnom uvrstio samo bijele muškarce, bez obzira na to koliko danas SAD bio rasno složen. Zagovarao je izbor dokazanog pedofila, kandidata za senatora u Alabami Royja Moorea, samo zato što mu je politički trebao republikanac u Senatu.
Sporna vrpca
Audiosnimak Trumpova gostovanja, kada govori kako žene sve dopuštaju onima koji su zvijezde, pa i da ih zgrabe za vaginu, najprije je izazvao Trumpovu ispriku. Bliski suradnik Priebus tražio je tada od Trumpa da odstupi, prekine natjecanje za predsjednika. Donald Trump samo je priznao da se ponašao nedostojno, slično je rekla i Melania, tvrdeći da ga ne prepoznaje u tome tonskom zapisu. Međutim sada, godinu dana poslije, Trump je vrpcu demantirao kao lažnu.
Predsjednik Trump tako je demantirao sam sebe, jer je nedvojbeno da je lagao barem jedanput - ili kada se ispričavao ili kad je pokušao demantirati što je snimljeno. Danas se u zemlji najveće slobode medija govori o laži, medijima koji imaju svrhu lagati samo zato da bi naudili predsjedniku ili Americi kakvu on vidi i takva retorika je nešto novo što u Bijeloj kući do sada nije postojalo.
Amerika se očito mijenja, jer teško da bi se samo slučajem i potpunom aberacijom moglo objasniti to da bi čovjek toliko neprezidencijalan u ponašanju, toliko neinformiran o najvažnijim pitanjima u politici, toliko osvetoljubiv, toliko spreman inzistirati na vlastitim pogledima bez obzira na to koliko ga demantirala stvarnost, mogao biti na mjestu predsjednika i računati na stabilnu, iako nikad manju potporu.
Trump je čovjek instinkta, a instinkt je manjim dijelom određen inteligencijom. Donald Trump ima instinkt koji je neobičan, ali nije za podcjenjivanje. Trumpa na čelu Amerike nikada nitko nije podcjenjivao; pitanje je samo hoće li se nakon još tri godine ovakva mandata sve lakše podcjenjivati SAD i vrijednosti koje su Amerikanci nosili u svijetu nakon Drugog svjetskog rata.
Nema komentara:
Objavi komentar