„Na takvu lažnom tlu, na kojem je svaka prirodna
vrijednost, svaka realnost imala protiv sebe najdublje instinkte vladajuće klase,
izraslo je kršćanstvo, oblik smrtnoga, još ne nadmašenoga neprijateljstva prema
stvarnosti. 'Sveti narod', koji je za sve zadržao samo svećeničke vrijednosti,
samo svećeničke riječi i sa zastrašujućom dosljednošću odvojio od sebe sve još
postojeće sile na svijetu kao nešto 'ne sveto', kao 'grijeh', taj je narod za
svoj instinkt izveo posljednju formulu, koja je bila logična do samo nijekanja:
nije kao je, kao kršćanstvo, i posljednji
oblik realnosti, 'sveti narod', 'izabrani nad', samu židovsku realnost. Taj je
slučaj prvorazredan: mali buntovnički pokret, kršten imenom Isusa Nazaretskoga,
ponovno je židovski instinkt – drugim riječima, svećenički instinkt, koji
svećenika više ne podnosi kao realnost, izmišljotinu još apstraktnijeg oblika
postojanja, još realniju viziju svijeta nego li je oblikuje organizacija Crkve.
Kršćanstvo negira Crkvu..
Ne vidim protiv čega je bio taj ustanak, čijim
se pokretačem ispravno ili neispravno smatra kao Isus, ako to nije bio ustanak
protiv židovske Crkve upravo u onom smislu u kojem danas uzimamo tu riječ. Bio
je to ustanak protiv 'dobrih i 'pravednih', protiv 'svetaca Izraela', protiv
hijerarhije u društvu – ne protiv njegove pokvarenosti, nego protiv kaste,
privilegije, poretka, formule; bila je to nevjera u 'više ljude', neizrećeno
protiv svega svećeničkoga i teološkoga. No hijerarhija koja je time , pa makar
tek na trenutak, dovedena u pitanje, bila je sojenica u kojoj je židovski
narod, nasred 'vode' , još uglavnom opstao, mučno stečena posljednja mogućnost,
ostatak njegove političke posebne egzistencije: napad na nju bio je njadublji
instinkt naroda, na naj žilaviju volju naroda za životom koja je ikada
postojala na zemlji. Taj sveti anarhist, koji je poznavao prosti narod,
odbačene i 'griešnike', čandalu u židovstvu, na pobunu pritiv vladajućeg poretka - jezikom, ako je vjerovati
Evanđeljima, koji bi i danas odveo u Sibir, bio je politički prestupnik, ako
su političkiprestupnici uopće bili mogući u apsurdno ne političkoj zajednici.
To ga je dovelo na križ: dokaz toga je natpis na križu. Umro je zbog svoje
krivnje – koliko god se to često tvrdilo, nema nikakvog razloga da je umro zbog
krivnje drugih.
Tu se pojavljuje Engels :
„Kršćanstvo
je predstavljalo najveću revoluciju u povijesti protiv privatnog
vlasništva. Čak ni Pariska komuna mu nije bila dosljednija“
Nema komentara:
Objavi komentar