"Kršćanstvo je
u suprotnosti i sa cijelom duhovnom uspjelošću
- njemu može trebati samo bolestan um kao kršćanski um, ono je na strani
svega idiotskog, proklinje „duh“,
proklinje superbiju zdravog duha. Budući da bolest pripada prirodi kršćanstva,
mora i tipično kršćansko stanje , „vjera“, biti oblik bolesti, sve prave,
poštene, znanstvene putove do spoznaje Crkva mora odbiti kao zabranjene putove.
Već i sumnja grijeh,... Potpuni nedostatak psihološke čistoće u svećenika –
čime se izdaje pogledom - posljedica je
decadencea – histeričke ženske , a s druge strane djeca sklona rahitisu,
pokazuju kako su instinktivna himbenost,
sklona laganju kako bi se lagalo, nesposobnost ravnih pogleda i koraka ,
redovito izraz decadencea. „Vjera „ je ne htjeti znati što je istina.
Pijetist, svećenik obaju spolova, neiskren je zato što je bolestan: njegov instinkt zahtjeva da istina ni u kojoj točki ne dođe na svoje. Što čini
bolesnim, dobro je; što dolazi iz punine, obilja, moći, zlo je“: tako osjeća
vjernik. Potćinjenost radi laži – po tome mogu pogoditi svakoga predodređenog teologa. Drugi je znak
teologa njegova nesposobnost razumjevanja
filologije.. filologija ovdje treba značiti, u vrlo općenitom smislu, umijeće
dobra čitanja, razumijevanja – znati pročitati činjenice, a da ih se raznim
interpretacijama ne krivotvori , a da se u želji za razumijevanjem ne izgubi
oprez, strpljenje, istančanost. Filologija kao ephexis (suzdržanost) u
interpretaciji radilo se o knjigama, novinskim vijestima, sudbinama ili
vremenskim činjenicama – a da ne spominjem „spas duše“… Način na koji teolog ,
bez obzira jeli u Belinu ili u Rimu, tumači „riječ Pisma“ il nekakav doživljaj,
pobjedu domovinske vojske, na primjer pod višim svjetlom Davidovim psalama,
uvijek je tako drzak da se filologu diže
kosa . Što da uopće počne kad pijetisti i druge krave iz Švapske uljepšavaju
svoju bijednu svakidašnjicu i zadimljene sobićke svojega života „prstom Božijim“ pretvarajući ih u čudo „Milosti“,
Providnosti“, „ iskustva spasenja“ !
Najskromnija potrošnja duha , da ne kažem pristojnosti , morala bi uvjeriti te
interpretatore u posvemašnju djetinjastnost i nedostojnost zloporabe vještine
Božijih prstiju. I s malom dozom pobožnosti u tijelu Bog, koji nas pravodobno
izliječi od hunjavice ili nam zapovijedi da uđemo u kočiju baš kad se spusti
jaka kiša, trebao bi nam biti tako apsurdan
da bi ga se moralo ukinuti kad bi i postojao. Bog kao sluga, kao pastor,
kao prodavač kalendara – zapravo, jednom riječju najgluplja moguća vrsta … „Božja
providnost“, kako danas još vjeruje otprilike svaki treći čovjek u „učenoj
Njemačkoj“. Bio bi prigovor Bogu , i jači se prigovor ne bi mogao ni zamisliti I svakako prigovor Nijemcima !
Nema komentara:
Objavi komentar