KLASNA SE POVIJEST KROJI NA RAZNE NAČINE

STO GODINA SLOVENSKOG NACIONALIZMA

NOVI GLOBUS DONOSI VELIKU ANALIZU PROF. KASAPOVIĆ Povijest slovenske kroatofobije: Kako je Kučan 1991. priznao Miloševiću pravo da vojno napadne RH

AUTOR: 
• • Mirjana Kasapović
 OBJAVLJENO: 
• 23.01.2018. u 17:45

Darko Tomaš / CROPIX, Reuters

Milan Kučan i Slobodan Milošević

Obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske u siječnju 1992. ne bude samo ugodne uspomene nego podsjećaju i na mučne rane devedesete godine kada su se zapadne države uplele u jugoslavensku državnu krizu. U glavnim ulogama pojavili su se visoki zapadni diplomati i političari koji su dobili mogućnost da kroje sudbine milijuna pojedinaca i cijelih naroda. Njihova bi se politika mogla sažeti u zloglasnu izreku “dajmo šansu ratu” koji će “prirodno” završiti vojnom pobjedom jače strane. To je značilo da treba pustiti “balkanskog krvnika” Slobodana Miloševića da obavi posao – da silom pacificira secesionističke republike, poglavito Hrvatsku kao ključ opstanka Jugoslavije, i zavede red u zemlji po svojoj mjeri.

VEZANE VIJESTI

• BIVŠI SLOVENSKI PREMIJER ZA GLOBUS 'Zbog ponašanja dvoje ljudi cijela Slovenija je na stupu srama! Ne mogu pristati na to!'

Kakvih je sve likova bilo u toj kamarili koja je odlučivala o našim životima! Recimo, Gianni de Michelis, talijanski ministar vanjskih poslova, koji je u protukorupcijskoj akciji “Mani Pulite” optužen za podmićivanje i ilegalno financiranje te osuđen na zatvorsku kaznu, ali je pred pravdom pobjegao u inozemstvo. Pa nadmeni Hans van de Borgh, ministar vanjskih poslova Nizozemske, čija je politika doživjela sramotan vrhunac u srpskom pokolju Bošnjaka u Srebrenici 1995. pred očima nizozemskih vojnika koji su poslani onamo da čuvaju tu “sigurnu zonu” UN-a. Pa James Baker, američki ministar vanjskih poslova, koji je pilatovski prao ruke od krvave jugoslavenske drame uz tipičnu američku izreku da “mi u tome nemamo svoga psa”.

Pa Jacques Poos i Jacques Santer iz malog Luksemburga koji se pretvorio u političku velesilu Europske unije. Poos je predsjedavao Vijećem Europske unije, a Santer je najprije bio luksemburški premijer, a potom predsjednik Europske komisije. Pa tobože neutralni britanski lord Peter Carrington, politički pristrani i moralno bezobzirni američki diplomati Cyrus Vance, Lawrence Eagleburger, Warren Zimmermann, podli Francuzi Roland Dumas i Jacques Delors, a da se ne govori o njihovim šefovima: britanskom premijeru Johnu Majoru, američkom predsjedniku Georgeu Bushu st. te, vjerojatno najgoremu od svih, francuskom predsjedniku Françoisu Mitterandu. Kakva je to bila galerija likova svih političkih boja – socijalista, demokršćana, katoličkih pučana, konzervativaca, liberala, republikanaca – koji su nam radili o glavi.

A onda im se pridružio Milan Kučan, predsjednik Saveza komunista Slovenije, najmoćniji i najomiljeniji slovenski političar u doba kasnoga jugoslavenskog socijalizma, koji je imao mnogo simpatizera i u Hrvatskoj. Slovensko političko vodstvo, koje je predvodio Kučan, i srpsko političko vodstvo, koje je predvodio Milošević, sastali su se 24. siječnja 1991. u Beogradu i sklopili pakt: Srbija će pustiti Sloveniju da slobodno “ode” iz Jugoslavije, a Slovenija je zauzvrat izrazila razumijevanje za “interes srpskog naroda da živi u jednoj državi”. To je značilo priznati pravo Miloševiću da silom mijenja republičke granice te dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine gdje su živjeli Srbi, bilo kao većina bilo kao manjina, pripoji Velikoj Srbiji. To je de facto značilo priznati Miloševiću pravo da nastavi započeti rat u Hrvatskoj: uništi Vukovar i napadne Dubrovnik, pobije tisuće vojnika i civila, razori stotine gradova i sela.

Još se dobro sjećam zaprepaštenja što ga je ta vijest izazvala u Hrvatskoj. Neopravdano, uostalom, jer se pakt Kučan-Milošević uklapao u tradiciju protuhrvatske slovenske politike u objema jugoslavenskim državama: od “popa Korošca”, vođe Slovenske ljudske stranke, koja je sudjelovala u velikosrpskim vladama Kraljevine Jugoslavije i onda kada se pucalo na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini koji su se zauzimali za federalizam, do glavnog ideologa jugoslavenskog socijalizma Edvarda Kardelja, koji se vrlo žustro angažirao u gušenju Hrvatskog proljeća 1971. u kojemu se glavna struja zauzimala za određeno konfederaliziranje federacije.

****************************************************

Miloševićevom liscu bilo je dovoljno osnovati Socijalističku Partiju Srbije - da bi bez i jednog dolara potkupio kompletnu "Europsku Ljevicu" za svoja inicijativna velika balkanska klanja.