FRIEDRICH NIETZSCHE - ANTI KRIST

„Na ovom mjestu ne mogu zatomiti uzdah. Ima dana kada me spopadne nekakav osjećaj, crniji od najcrnije melankolije – preziranje ljudi. I kako pri tom ne bi pobudio dvojbu što prezirem: to je čovjek današnjice – gušim se od njegova nečista daha… prema prošlosti sam poput svih koji znaju, vrlo tolerantan, to jest odlikujem se velikodušnim samo svladavanjem: prolazim, s turobnim oprezom, kroz taj tisućljećima star svijet ludnice, zvao se on „kršćanstvo“, „kršćanska vjera“, „kršćanska crkva“ – pazim da ne okrivim čovječanstvo  zbog njegovih duševnih bolesti. No, moj se osjećaj naglo mijenja, izbija, čim stupim u novije doba, u naše doba. Naše doba zna … Što je prije bilo bolesno, danas je postalo nepristojno – danas je nepristojno biti kršćaninom.  I tu počinje moje gađenje. – Obazirem se: više nije ostala ni jedna riječ od onog što se prije zvalo „istina“, više ne možemo istraživati ni kad svećenik zausti riječ „istina“   Već i s najskromnijim polaganjem prava na čestitost danas se mora znati da teolog, svećenik, papa, u svakoj rečenici što je izgovori ne samo da čini pogrešku, nego i laže  -  da mu više nije dopušteno lagati iz „bezazlenosti“, iz „neznanja“. I svećenik zna, što svatko zna, da više nema „Boga“, nema „grešnika“, nema „Otkupitelja“ – da su  „slobodna volja“, „moralni svjetski poredak“ laži: - ozbiljnost, samo svladanje duha više nikome ne dopušta da o tome ne zna …Svi su crkveni pojmovi prepoznati prema onom što jesu, kao najzloćudija kovanica krivotvorina kako bi se priroda, vrijednost prirode obezvrijedili;  sam je svećenik prepoznat prema onom što jest, kao najopasnija vrsta parazita, kao pravi otrovni pauk života… Znamo, naša savjest danas zna koliko opće vrijede sablasne izmišljotine svećenika i Crkve, čemu su služile; njima je postignuto ono stanje samooskvrnuća čovječanstva koje može pobuditi gađenje pri pogledu na njega – pojmovi „onostranos“, „posljednji sud“, „besmrtnost duše“, sama „duša": to su sredstva za mučenje, sistemi okrutnosti pomoću kojih je svećenik postao gospodar, ostao gospodar…Svatko to zna: i unatoč tome sve ostaje po starom. Kamo je dospijo posljednji osjećaj pristojnosti, poštovanjima prema samima sebi, kad se čak naši državnici, inače vrlo nesputani ljudi i skroz na skroz antihristi na djelu, još danas nazivaju kršćanima i idu na pričest?... Mladi knez,  na čelu svojih četa, izvanredan kao izraz sebičnosti i oholosti svojega naroda , ali bestidan kad se očituje kao kršćanin….. Koga to onda poriče kršćanstvo? Što za njega znači „svijet“? Biti vojnik, biti sudac, biti domoljub; braniti se, držati do časti; željeti prednost; biti ponosan…Svaka praksa svakoga trenutka , svaki instinkt, svaka vrijednost pretvorena u djelo danas su antikrščanski: kakav li ishod lažnosti mora biti moderni čovjek kad se ipak ne stidi još se nazivati kršćaninom !“ --