MOŽE LI SE DRUŠTVENA STVARNOST PREVESLATI U ANALITIČKU GATALJKU ?

KOMENTAR

ZA GLOBUS PIŠE IVICA RELKOVIĆ Mogu li politički pilići upravljati državom?

AUTOR: 
• • Ivica Relković
 OBJAVLJENO: 
• 25.01.2018. u 17:46

HANZA MEDIA

Mnogi birači više ne žele lisici (starim strankama) povjeriti kokošinjac, ali ne žele ni piletu (nedoraslim novim opcijama) povjeriti da čuva ovce od vukova

U prošloj smo kolumni otvorili pitanje uvođenja obvezujućeg izlaska na izbore kao mogućeg poticaja na podizanje kvalitete politike u Hrvatskoj. Na politiku smo svi ogorčeni. Politikom smo svi razočarani. S pravom. Oni koji su je doveli do tih razina percepcije upravo su sami političari. Ili, bolje rečeno, oni koji su se nametnuli kao predstavnici tog nečeg što nazivamo politikom. Zbog njih nam je politika postala negativan pojam. Zbog njih ljudi ozbiljnih karijera (u nekim drugim područjima) ne žele ni pomisliti da im se uz ime veže ikakva politika. Politika je zbog njih nešto prljavo, štetno, pokvareno, parazitsko, lopovsko, licemjerno, bahato, odurno, nečasno po svim parametrima... Zbog njih politika je zadnje čega bi se pošten čovjek primio u svojem životu.

Pravo je dobro. Stvar je zamišljena tako da se, kad se između dviju strana ne može postići suglasnost tko je u nečem kriv, a tko prav, pojavi neki neutralni i (koliko-toliko) objektivni arbitar i presudi tko je u pravu. Stvar je toliko dobra i društveno korisna da ona zapravo štiti slabijega. Jer ako je on u pravu, on to svoje pravo ne bi mogao ostvariti bez tog neutralnog “trećeg”, i to zbog svoje slabosti u odnosu na onog jačega. Pravo je, dakle, dobra stvar.

Naravno, svi znamo za nepravednog, potkupljivog, nemoralnog, pokvarenog, korumpiranog suca. On, međutim, nije dokaz da je pravo loše, nego da loš čovjek može i najizvrsniju stvar pretvoriti u svoju suprotnost. U slučaju kakve zlonamjerne presude, onom presuđenome bilo bi bolje da se za svoju pravicu borio sam svojim rukama, jer bi barem za javnost ostao onoliko kriv ili prav koliko bi to načelno bila i druga strana, dok je u slučaju presude pokvarenoga suca sada jedino on kriv i pred samom zajednicom. Zato je pokvareni sudac za nepravedno osuđenoga gori od sustava anarhije. Ali pravo je bolje od anarhije, čak i ako se u njega prošverca pokoji pokvareni sudac. Problem je, međutim, kad dobar dio pravosuđa klizi u zonu korumpiranog. Kad nam se čini da bi od takvog pravosuđa (a ne pojedinačnog pokvarenog suca) bila bolja i sama anarhija.

I sad tako možemo reći da je zdravstvo dobra stvar, ali da postoje korumpirani liječnici. Ili da je poduzetništvo dobro, ali da postoje pokvareni poduzetnici. Da je, na kraju krajeva, ideja bankarstva dobra, ali da postoje lihvari i “bezosjećajne” banke koje nam tu ideju toliko izvrću da nam se čini kako je ta ideja sama po sebi zla. No da je tako, ne bi po svijetu nicale razne vrste etičkih banaka koje na vrlo pristupačan način osiguravaju sredstva za one ekonomski najpotrebnije koji nemaju ni reference na temelju kojih bi uopće i mogli pokucati na vrata klasičnih banaka.

Vraćamo se politici. Politika je dobra. Štoviše, njezina kvaliteta je preduvjet da bilo koje drugo područje bude na svoj način kvalitetno. Čak i u onim područjima u kojima je njezin udio kvalitetniji što je bliža onoj logici “manje je više”, politika je neizbježna. Politika je koordinatni sustav društva. Čak i kad je tako blijedo utisnuta da ne smeta pogledu na likove koje smo u tom sustavu ucrtali, ona je u podlozi sveg ljudskog organiziranja kao vodeni žig na novčanici. Baš zato se kvaliteta politike treba svako malo provjeravati kao i ta novčanica, da se sustav zaštiti od falsifikata.

Mi u Hrvatskoj znamo za jednu neobičnu “pošast” kojoj nema ravna u ulozi eliminatora onih evolucijski najslabijih karika koje treba zamijeniti boljima – a to je propuh. Propuh je zapravo sve ovo vrijeme krivo korišten u ovim našim krajevima. Propuh je genijalno sredstvo za popravljanje politike. Tko ne izdrži propuh, treba otići. Propuh je najbolji politički “ekološki pročišćivač” koji je ikad mogao biti izumljen.

Propuh je nužno sredstvo koje trebaju koristiti političke stranke i naše društvo/država. A propuh se medicinski može propisati na više načina među kojima je prvi i osnovni određena dozirana ograničenost mandata.

Budući da imamo samo dvije nacionalno relevantne stranke, ustajalost zraka u njihovim prostorima već je toliko opjevana u dnevnopolitičkim medijima da se tu nema što dodati. Birači bi tu na svakim sljedećim izborima svakako trebali usmjeriti pozornost na to tko će samo odglumiti propuh otvarajući i zatvarajući interna vrata između raznih unutarnjih prostorija, bez stvarne želje za otvaranjem prozora prema vanjskoj javnosti, a tko će se stvarno otvoriti i suočiti s propuhom u svim njegovim surovim eliminacijskim dimenzijama. Stare stranke koje se ne žele izložiti propuhu ili mlade koje unaprijed ugrađuju elemente slične izbornom patentu Hrvatskog nogometnog saveza, birači trebaju konzumirati s velikim oprezom, kao mesni narezak s isteklim rokom upotrebljivosti.

S druge strane imamo mi i mlađe političke opcije kojima propuh nije pravi test otpornosti na moguće marifetluke. U skladu s onim uvodnim primjerom prema kojemu je i građevinarstvo načelno dobro, ali u mnogim hrvatskim primjerima se jednostavno dogodi da pogodiš i platiš jedno, a ugrade ti nešto sasvim drugo, dobro je angažirati i političkog nadzornika gradnje. (Ovdje nam dobro pristaje simbolika i metaforika i one simpatične greške bivšeg premijera kad je nas građane nazvao građevinama.) Budući da su neke nove opcije još u fazi izgradnje (roh-bau), njima je umjesto propuha primjereniji onaj test što ga je primijenio vuk u inspekcijskom nadzoru građevinskih zahvata poduzetih od strane investitora poznatijih kao tri praščića. Tu je ključno testirati od kojeg se materijala rade te političke zgrade. Jer ako im sutra izbornim glasom povjerimo općinu, grad, županiju ili državu, moramo znati jesu li oni kompetentni to i odraditi. I hoće li znati održati te naše političke zgrade u svim ekonomskim, administrativnim, međunarodnim i domaćim tsunamijima i potresima kojima smo izloženi.

Zapravo, budimo otvoreni... Kao što mnogi birači više ne žele lisici povjeriti kokošinjac (starim strankama dati glas), tako mnogi ne žele ni piletu povjeriti da čuva ovce od vukova (novim nedoraslim političkim opcijama da upravljaju državom). Birači su nekim protestnim strankama spremni dati glas na nacionalnoj razini do te mjere da postanu i treće-četvrte po prosječnom nacionalnom rejtingu, ali im – zanimljivo – niti u najmanjoj općini nisu spremni dati onu natpolovičnu potrebnu većinu od (samo) izlazećih birača (što je nekad i manje od 20% od ukupnog biračkog tijela!) na temelju koje bi preuzeli upravljanje jednom jedinom općinicom. Birači zapravo nemaju ništa protiv da se netko u Saboru sprda s velikim političkim strankama (kad već ništa drugo ne mogu kao birači učiniti – tako “misle”), ali tom nekom takvom istodobno nemaju većinsku spremnost niti na jednoj razini povjeriti stvarno upravljanje niti jednom jedinicom lokalne samouprave, a kamoli državom.

Taj efekt “želim te kao nacionalnog cirkusanta i upravljačkog luzera istodobno” jasno je bio vidljiv na lokalnim izborima. Živi zid nije pobijedio niti u jednoj jedinoj općini, niti se igdje zaista ozbiljnije približio toj mogućnosti. A skretanjem prema takvoj politici u sličnu je zamku upao i Most. Zato sam uoči lokalne kampanje ponavljao da Most može agresivnom kampanjom dobiti niz prosječnih rezultata tamo gdje se pojavi, ali da neće dobiti “vršne”, pobjedničke rezultate i tamo gdje bi mogao. Zato su upravo oni nezavisni koji su se tiho maknuli od kampanje Mosta – pobjeđivali (Omiš, Novalja, pa čak i neke općine koje su mostovski zastupnici prepustili svojim zamjenicima). A još više oni nezavisni koji se nisu ni približavali takvoj konfliktnoj platformi Mosta.

HDZ i SDP (kao i neke druge stare političke opcije, ali minorne za nabrajanje) očekuje pred biračima dokaz spremnosti na testiranje “propuhom”, a Živi zid i Most dokaz upravljačkog kapaciteta, da bi uopće postale opcije sa sigurnom budućnošću.

Zato je u Hrvatskoj, prema sljedećim izbornim ciklusima, sve otvoreno. Uključujući i sasvim ozbiljne nove političke pojave.

Ali ono što možemo čak i provokativno zaključiti je bjelodano. Bijeg od “birati” (iz prošle kolumne) zapravo je spojena posuda s bijegom od “biti biran”. Mnogi koji danas još uvijek izbjegavaju politički angažman bit će pred pitanjem svoje suodgovornosti za društvo i državu kakvu imamo. Politički angažman onih koji bi mogli biti bolji od onih koje imamo, a nisu “cirkusanti” ili “luzeri”, zapravo je i pitanje smjera kojim će ići Hrvatska. Jednako je, dakle, legitimno otvaranje rasprave o izbornim apstinentima, kao i o kvalitetnim potencijalnim političarima kao trenutačnim apstinentima od političkog angažmana. I to onima koji do te mjere apstiniraju da ne samo da se u politiku osobno ne uključuju nego čak bježe i od javnog zagovaranja dobrih rješenja u područjima u kojima su stručni, jer ne žele na sebe navlačiti pogled interesne, “zločeste” i ponekad opasne politike.

Politika se sama od sebe neće popraviti. Tu nema dvojbe. Jesu li onda apstinenti izlaznosti kao i apstinenti od politike koji za nju imaju dobre reference dezerteri poput onih koji su 1991. “tvorili” znamenitu “minhensku bojnu”? Jesu li “političari” koji sve znaju u političkim “birtijama”, ali od “pijanstva” ne znaju ni doći doma, jednako krivi za nered u kući, kao i politički “kradljivci” kojima su kuću ostavili nezaključanu za interesno orobljavanje?