FRIEDRICH NIETZSCHE : ANTIKRIST

„Ako  se težište života ne premjesti  u život, nego u „onostranost“ – u ništa  - životu općenito oduzimje se težište. Velika laž o osobnoj besmrtnosti uništava svaki um, svaku prirodu u instinktu – sve što je u instinktima blagotvorno, što potiče život, što jamči budućnost, pobuđuje odsada nepovjerenje. Živjeti tako da više nema smisla živjeti, postaje sada“smisao“ života… čemu smisao za zajedništvo, čemu još zahvalnost za podrijetlo i pretke, čemu zajednički raditi, imati u nekoga povjerenje, poticati bilo kakvo zajedničko dobro i ne izgubiti ga iz vida?... Tolike „kušnje“, kolika skretanja s „pravog puta“ – samo „jedno je potrebno… Da je svatko „besmrtna duša“ jednak svakomu, da u zajedništvu svih bića „spasenje“ svakog pojedinca smije zahtijevati vječnu važnost, da sitni udvorice i u tri četvrtine ludi smiju zamišljati kako se zbog njih stalno krše zakoni prirode – takvo uzvisivanje svih vrsta samoljublja u nedogled , do besramnosti, ne može se žigosati s dovoljno prezira. Pa ipak kršćanstvo zahvaljujuje na svojoj pobjedi tom bijednom laskanju osobnoj taštini – upravo je time pridobilo za sebe  sve što nije uspjelo, sve pobunjenički nastrojeno, sve što je pošlo krivim putem, sav ljudski izrod i smeće.   „Spas duše“  - jasnije rečeno: „svijet se vrti oko mene“.  Taj otrov nauka „jednaka prava za sve“ – kršćanstvo ga je najtemeljitije posijalo; kršćanstvo je protiv svakog osjećaja poštovanja i distance među ljudima, znači, protiv pretpostavke svakog uzdizanja , svakog napretka kulture, vodilo je rat na život i smrt iz najskrovitijih kutaka  loših instinkata – ono je iz ressentimenta masa iskovalo glavno oružje protiv nas, protiv svega plemenitog, radosnog, velikodušnog na zemlji, protiv naše sreće na zemlji … besmrtnost dodijeljena svakom Petru i Pavlu dosad je najveći, najopakiji atentat na plemenitu čovječnost. – I nemojmo podcijeniti kob koja se iz kršćanstva uvukla čak u politiku ! Danas nitko nema više hrabrosti zahtijevati povlastice, pravo na vlast, osjećaj poštovanja prema sebi i sebi ravnima – na patos distance.  Naša politika boluje od tog nedostatka hrabrosti! Aristokracizam mišljenja potkopala je laž o jednakosti duša na najpodzemniji način: i ako vjera „na povlastici većine“ diže revolucije, sada i u budućnosti, kršćanstvo je ono, neka o tome nitko ne dvoji, kršćanski su vrijednosni sudovi oni koji svaku revoluciju pretvaraju samo u krv i zločin! Kršćanstvo je ustanak svega što gmiže po zemlji protiv onoga što posjeduje visinu: evanđelje „niskih“ čini niskim …“