KAKO JE ODRASTATI U HRVATSKOJ KADA NISI HRVAT Nina točno pamti dan i sat kad je saznala da nije Hrvatica. Imala je sedam godina. Rasplakala se od šoka
- AUTOR:
-
- Lana Bunjevac
OBJAVLJENO:
- 28.07.2018. u 08:52
Na filmskom festivalu u Motovunu 27. srpnja hrvatsku premijeru imat će film “Srbenka” redatelja Nebojše Slijepčevića. Nastao u produkciji Restarta, film prati pripreme i probe za kazališnu predstavu “Aleksandra Zec” Olivera Frljića, a tema kojom se bavi utjecaj je hrvatskoga društva i javnog diskursa na živote djece srpske nacionalnosti koja su rođena u Hrvatskoj godinama nakon završetka Domovinskog rata. Uoči motovunske projekcije razgovarali smo s redateljem Nebojšom Slijepčevićem koji nam je objasnio kako je uopće došlo do filma.
“Snimanje samih proba bio je moj poluprivatni projekt, to ispočetka nije bilo snimanje filma, nego moja umjetnička znatiželja, htio sam vidjeti kako Oliver Frljić radi. Nisam imao nikakva sredstva, snimanje je financirala udruga Restart, ali kao proces istraživanja za možda neki budući film koji mi je u tom trenu bio jako maglovit. S Frljićem me povezala Vanja Jambrović, producentica u Restartu, koja je s njim studirala na Akademiji. Zamolio sam ga da bih volio biti na njegovim probama i on je vrlo brzo pristao, s jednim stavom koji meni jako imponira. Rekao je da on radi predstave javnim novcem i ne vidi razlog zašto javnost ne bi bila prisutna u procesu trošenja tog novca”, priča.
U tom je trenutku promišljao neki film koji bi se bavio onim što misli da je jako simptomatično za Hrvatsku danas, a to je da imamo vrlo različite percepcije onoga što se zbivalo 80-ih i 90-ih, dakle raspada Jugoslavije i Domovinskog rata, što je sasvim normalno jer živimo u pluralističkom društvu, doduše samo na papiru, dodaje. “U stvarnosti se zbiva to da ta iskustva nisu jednako dobrodošla u javnom diskursu, i pritom ne pričamo o neprijateljskim iskustvima ljudi koji su ratovali, nego o iskustvima ljudi koji su živjeli u Hrvatskoj i koji su hrvatski građani, ali koji su možda imali drukčije iskustvo nego što je trenutačno poželjno govoriti”, objašnjava Slijepčević.
Kako je uopće odlučio pratiti kamerom probe za predstavu, kako je na to reagirao Oliver Frljić i kako je iz toga nastao film? U kojem je trenutku shvatio da film prestaje biti making-of i postaje nešto drugo?
“Oprosti što ću ispraviti pitanje, mislim da ono treba biti u kojem sam trenutku uopće shvatio da snimam film, zato što making-of ne radim, niti ću ikada raditi. Moja je kamera na tim probama do drugog dana bila samo moj blok i olovka, koji su služili tome da imam bilješke. Kad sam na prvom sastanku vidio Frljića s glumcima, shvatio sam da će zapravo na samom procesu rada na predstavi glumci dijeliti jako puno svojih osobnih iskustava, baš kao i Oliver, i da su ta iskustva vrlo različita. I već tada mi se učinilo da je to možda filmski zanimljivo, jedan rašomon koji se zbiva unutar glumačke ekipe. A onda su se pojavile četiri 12-godišnje djevojčice, glumice koje su trebale nastupiti u predstavi”, priča Slijepčević.
Djevojčice, članice kazališne radionice ZiM iz Rijeke, u jednom prizoru Frljićeve predstave otkopavaju mrtvu Aleksandru Zec, njihovu vršnjakinju. Zajedno s Aleksandrom (koju glumi Ivana Roščić) sjedaju oko školske klupe i odgovaraju na Aleksandrina pitanja: o njihovoj nacionalnosti, slobodnim aktivnostima, simpatijama... Tijekom rada na predstavi ustanovilo se da je jedna od djevojčica Srpkinja i da to skriva.
“Već na prvoj probi vidjelo se da je jedna od njih u puno većem grču od ostalih. I prije nego što sam uopće saznao njezinu priču, počeo sam kameru okretati prema njoj, da bih vrlo brzo saznao da je djevojčica Srpkinja, rođena 2001. godine. Ispričala nam je da točno pamti dan i sat u svom životu kada je saznala da nije Hrvatica. Već tada mi se učinilo da je to, kao prvo, strašno, a kao drugo, da me zanima saznati što to govori o našem društvu i zašto se to zbiva, gdje su uzroci toga”, prepričava Slijepčević.
Djevojčica Nina tada je imala sedam godina i za nju je saznanje bio veliki šok te se rasplakala i pitala mamu “Jel’ sam ja Srbenka?”, budući da tada još nije znala da se pravilno kaže Srpkinja. U filmu je opisala i kako se na sve moguće načine trudila dokazati da je to pogreška i da je ona Hrvatica, rođena u Rijeci. Osim Nine, i ostali glumci prepričavaju svoja iskustva, pa je tako glumac Nikola Nedić ispričao kako je i on kao dijete imao problema sa svojom srpskom nacionalnošću i kako se morao prilagođavati da bi se uklopio, pa kada bi u nekom dokumentu trebao napisati ime oca, on bi umjesto Simo uvijek pisao Šimo.
Iako ne čudi što je tema predstave na glumačkim probama izvukla na površinu mnoga osobna iskustva, zanimljivo je - što se vidi i u filmu - da sami glumci na trenutke dvoje trebaju li uopće glumiti u predstavi.
“Kroz film se provlače ti unutarnji monolozi glumaca, svaki priča o nekom svom iskustvu i za mene to simbolizira i ilustrira različite glasove u hrvatskom društvu koji koegzistiraju. Oliver radi na taj način, vrlo je angažiran na osobnom nivou glumca, a ta tema je takva da je vrlo teško ne angažirati se osobno. S tim da mi je zanimljivo napomenuti da su svi glumci u predstavi mladi ljudi koji su u vrijeme rata bili djeca ili tinejdžeri, nisu bili odrasli ljudi. Ono što je mene zanimalo filmski nisu devedesete, nego današnjica i kako sve to utječe na djecu koja su danas djeca. Mene nije zanimalo raditi film o Aleksandri Zec ili o devedesetima u Hrvatskoj, nego o 2017. ili 2014. kad je taj film sniman”, ističe Slijepčević i dodaje kako je danas realnost da puno ljudi u Hrvatskoj skriva svoju nacionalnost.
“Kad sam tijekom procesa rada shvatio da će Nina biti glavna junakinja filma, konzultirao sam se s njezinom majkom, a kada je film bio gotov, prvo smo ga pokazali njima. Ne mogu govoriti u njihovo ime, ali znam da je Nini to bilo pitanje svojevrsne emancipacije i koliko god joj je bilo teško, što se vidi i u filmu, bilo joj je jako potrebno da izađe iz tog straha. Njezina mama je prirodno zabrinuta za svoju kćer i svjesna koliko je bitna ta tema i za nju i za ovo društvo te nam je dopustila da koristimo njezine izjave. Na početku i kraju filma imamo ljude iz publike koji također dijele svoje iskustvo, imali smo jednu djevojku koja je imala iznimno neobično i neugodno iskustvo iz djetnjstva koje je jako htjela podijeliti s nama, no kada je vidjela cijeli film, uplašila se jer je upravo dobila posao i bojala se reakcija te nas je zamolila da je maknemo iz filma, što sam ja i napravio”, priča redatelj.
Film je svjetsku premijeru imao u travnju u Nyonu, a više od svega ga je, kaže, iznenadilo što ga razumiju čak i stranci, iako im igru riječima u naslovu nisu mogli doslovno prevesti. Nakon Motovuna, film će imati regionalnu premijeru u Sarajevu, gdje otvara dokumentarnu konkurenciju, a od 20. rujna iz Rijeke kreće i hrvatska kinodistribucija. Uz producenticu Vanju Jambrović, redatelj je poželio posebno istaknuti dva debitanta za koja kaže da su obavili odličan posao: montažera Tomislava Stojanovića i snimatelja Bojana Mrđenovića, kao i mladog dizajnera zvuka Tihomira Vrbanca. Na špici filma potpisana kao istraživačica je i Tamara Opačić. Koja je bila njezina uloga?
“Sirovi materijal snimio sam 2014. godine i u tom trenu počeo je ozbiljan rad na filmu. Htio sam razgovarati sa što više mladih ljudi koji su manjina, primarno srpske nacionalnosti, da vidim zapravo je li Nina izoliran slučaj ili je to nešto što je stvarno simptomatski za naše društvo, zato što mislim da je ova tema jako ozbiljna, preozbiljna da bi se samo na osnovi jedne osobe napravio cijeli film. I onda sam kontaktirao Tamaru Opačić koja, osim što je novinarka u Novostima, radi godišnjak u kojem popisuje sve primjere govora mržnje u hrvatskom društvu protiv Srba, te sam je zamolio da me poveže s mladim ljudima koji imaju takvo iskustvo”, pojašnjava.
U jednoj varijanti film je bio znatno širi, s više ljudi koji prepričavaju svoja iskustva, ali dva su razloga zašto nije ostao takav: jedan je zato što zapravo jako puno ljudi ne želi pričati o tome, što je samo po sebi već simptomatično. Bez obzira na to jesu li strahovi temeljeni na nekom stvarnom iskustvu ili su strahovi temeljeni na pretpostavci moguće nelagode, strah je problem sam po sebi. “A drugi je razlog to što mislim da je film ovako jači. Naravno, postoje razne vrste filmova; filmovi kakve se ja trudim raditi jesu ono što spada u kreativni dokumentarizam, znači ne novinarsko-istraživački film, ne sociološke studije, nego nešto što je film koji u prvom redu prenosi jedno osobno iskustvo i gradi neku emociju”, objašnjava Slijepčević.
Za Slijepčevićeve filmove tipične su osobne priče, a najviše se istaknuo filmom “Gangster te voli” iz 2013. godine u kojem portretira Nediljka Babića, bračnog posrednika iz Imotskog, i koji je dobio brojne nagrade i pohvale publike. A na nedavnim Danima hrvatskog filma prikazan je još jedan novi Slijepčevićev uradak, a to je film “Dragi susjedi”, o migrantima i njihovim susjedima u zagrebačkom naselju Borongaj, koji je prošao pomalo ispod radara, iako je od struke dobio vrlo dobre ocjene.
“‘Dragi susjedi’ je film koji je napravljen za televiziju u vrlo kratkom vremenu na zadanu temu. Taj je film dio serijala ‘Novi susjedi’ koji producira Eurovizija, odnosno European Broadcasting Union, po principu da svaka od sedam, osam televizija koje sudjeluju u serijalu radi jednu epizodu. Ono što je bilo zadano jest da moramo pronaći neku situaciju u kojoj se netko doselio u susjedstvo, ali se na neki način ne uklapa. Ne nužno azilanti, ali izbor mene i Danijele Draštate, urednice i koscenaristice, bio je da se bavimo azilantima jer osim što je ta tema vrlo aktualna, za Zagreb je to jedna potpuno nova situacija. Jer Zagreb, nažalost, nije multikulturalni grad”, priča Slijepčević.
Film su snimili tako što su imali informaciju gdje su sve smješteni azilanti, kojih u tom trenu nije bilo puno u Zagrebu, te su potom odlazili u te kvartove i na ulici ispitivali ljude koje bi susreli što misle o tome i bi li se voljeli snimati. Tako su sreli i jednu gospođu čija obitelj živi u zgradi u kojoj su smješteni azilanti, s kojima se nikako nisu mogli dogovoriti o čišćenju stubišta, a u razgovoru s njima doznajemo kakve sve predrasude starosjedioci imaju prema došljacima.
“Mislim da su oni vrlo simptomatični za većinu ljudi u Hrvatskoj, na način da imaju predrasude prema strancima, ali ne bih to nazvao rasizmom, nego neinformiranošću. Najveći je krimen tu na državi koja preuzme brigu za neke ljude, što je humano, iako motiv države nije humanizam nego prinuda zakona i međunarodne zajednice, ali ajmo reći da je vrlo humano nekome tko bježi iz svoje domovine zato što je ugrožen pružiti azil. Ali, tu država lagano pere ruke od daljnje odgovornosti: ona primi ljude, smjesti ih u stanove, da im 700 kuna mjesečno i nakon toga ih prepusti ulici da se snađu kako znaju i umiju, umjesto da im pomogne u integraciji”, kaže.
“Naš film govori o vrlo banalnoj stvari, a to je uključenje u život jednog haustora, ali sad si to u koncentričnim krugovima možete zamisliti kao uključenje u cijelo društvo. Ne treba zaboraviti da su ljudi koji dobiju azil u Hrvatskoj, osim što su izbjeglice i nemaju ništa, često i traumatizirani, proživjeli su neka izimno neugodna iskustva i treba im sva moguća podrška da bi se snašli, čak i u prijateljskom okružju. I onda, ako se nađu u okružju koje ih gleda ispod oka, to je potencijalno vrlo eksplozivna situacija”, ističe Slijepčević koji upravo snima i nastavak tog filma.
Riječ je o sličnoj priči, ali malo ekstremnijoj. Nije htio otkrivati previše detalja jer je snimanje u tijeku, no također je riječ o jednoj azilantskoj obitelji koja se suočava s fizičkim prijetnjama susjeda, i to u dijelu grada koji bismo mogli nazvati elitnim zagrebačkim kvartom.
“Tu već možemo govoriti o rasizmu, a takvi su ljudi prepušteni sami sebi i dijele našu sudbinu samo s još malo lošijim startnim pozicijama nego što je imaju oni kojima život u Hrvatskoj baš i nije bajan”, zaključuje redatelj.
Nema komentara:
Objavi komentar