DVA ČLANKA

Dva članka, dva teksta, ili ako se osuđujemo reći, dva gorostasna sižea naše klasne povjesnice, od njenog iskonskog  začeća do današnje g raspada po svim njenim šavovima, konačno bivaju amalgamirani  u jedno svoje jedinstvo Talesovog usklika : „SVE JE JEDNO !“; gdje se samo u toku jednog  tjedna pojavljuju Nietzsche-ov tekst iz „ANTIKRISTA“  i  Pavičević iz Jutarnjeg lista: „BARUN GLEMBAY NA KATARINI“

                                               ***

                                                  I

UZALUD SAV TRUD ANTIČKOG A SVIJETA

 Nemam riječi da izrazim tako nešto grozno.  - A s obzirom da je njihov rad bio predrad, da su bili s granitnom viješću tek postavljeni temelji za tisučljetni rad, sav je smisao antičkog svijeta uzaludan... Čemu Grci ? Čemu Rimljani ? -Sve pretpostavke, sve znanstvene metode postavke za učenu kulturu već su postojale, već je postojala velika , neusporediva umjetnost dobrog čitanja  - ta pretpostavka za tradiciju kulure , za jedinstvo znanosti; prirodnoznanstvo u savezu s matematikom i mehanikom , bilo je na najboljem putu - smisao za činjenice, posljednji i najvrijednijih od svih , imao je svoje škole, svoju više stoljetnu tradiciju. Jeli to jasno? Sve je bitno otkriveno kako bi se moglo latiti posla:- metode, mora se reči deset puta, jesu ono bitno, a i najteže, a i ono čemu se najdulje opiru običaji i lijenost. Ono što smo danas osvojili s neizrecivim samosvladavanjem  - jer još nekako imamo u tijelu sve te loše, kršćanske, instinkte  -slobodan pogled na realnost, opreznu ruku, strpljenje i strogost u najmanjim stvarima , potpuno poštenje spoznaje - već je postojalo! već prije više od dvije tisuće godina! I, usto,  dobar, instančan osječaj za takt i ukus ! Ne kao dresura mozga! Ne kao "Njemačko" obrazovanje sa sirovim ponašanjem! Nego kao tijelo, , Kao instinkt - jednom riječju kao realnost... Sve uzalud! Preko noči još samo sjećanje! Grci ! Rimljani! Plemenitost instinkta , ukusa, metodično istraživanje, geniji organizacije i uprave,vjera, volja za ljudsku budućnost, veliko Da za sve vidljivo kao Imperum Romanum, vidljivo za sva osjetila , veliki stil koji nije samo umjetnost, nego realnost, istina, život... Zavladala je skrivena želja  I kojega ne razori prirodna katastrofa ! I kojega ne pregaziše Germani i drugi divljaci! Nego ga razoriše lukavi, tajni, nevidljivi, slabokrvni vampiri!... Zavladala je skrivena želja za osvetom, sitna zavist ! Sve bijedno, patničko,poharano zlim osjećajma, sav svijet geta za dušu odjednom se našao na vrhu!- Treba samo pročitati bilo kojeg kršćanskog agitaora , na primjer svetog Augustina , kako bismo shvatili, nanjušili kakvo se to prljavo društvo našlo na vrhu. Čovjek bi se itekako prevario kad bi pretpostavio da je u tih vođa kršćanskogpokreta nedostajalo nakakva razuma – o pametni su, pametni do svetosti, ta gospoda crkveni oci ! Nedostaje im nešto  posve drugo. Priroda ih je zapustila, zaboravila ih je obdariti skromnim mirazom poštenih, pristojnih,, čistih instinkata… Među nama, oni nisu muškarci… Kad Islam prezire kršćanstvo, ima tisuču puta pravo : u Islamu su muškarci  uvjet…/ (?) Opaska ovog bloga /

                                                            II

                         BARUN GLEMBAY  NA KATARINI

 

"NE RAZUMIJEM TAJ VAŠ VJEČNI NAGON DA SE IDE UNATRAG"

                                                                                                                      Paolo Magelli

****************************************************************

Ovaj blog

Kada donji tekst bude uvršten  u curiculum srednjih i viših fakultetskih sustava, tek će se tada,možda,

stvoriti uslovi ljudskog opstanka nakon njegovog milenijskog  robovanja  ispiranja

 mozga, kojim ga klasni sustav sistematski prerađuje u običan predmet za uporabu i tržišni artikl  po cijeni ponude i potražnje -poput vreće krumpira..

****************************************************************

"Organizattor i financijer gostovanja baleta  HNK u Puli je  Danko Končar. Hrvtaski kapitalizam, ukratko, dobio je i svoj perfektni  'black mirror', crno ogledalo. Mnogo su puta  u posljednjih osamdeset godina izvođena  'Gospoda Glembajvi', ali ovo je vjerojatno prvi put da tu izvedbu plača i organizira - sam Glembaj, glavom i bradom.

U jednoj od epizoda kultne TV serije 'Black Mirror', tvorac serije Charlie Brooker zamislio je distopijski svijet budučnosti u kojem građani provode  dane danomice vozeći sobni bicikl. Stanovnici distopijskog društva  sate i sate vrte padale, a potom, ovisno o učinku dobivaju bodove 'merits' (zasluuge). Te 'zasluge' troše, pak, tako što iz vlastitih naručuju  'merits'.Te 'zasluge troše,pak, tako štoiz vlastiih izbi naručujusate i sate autovizualne zabave.

    Junak epizod 'Petnaest milijuna merita',mali je, običan čovjekkoji, koji kao i drugi vrti pedale i zarađuje 'merites'. Svu zaradu koju je priskrbio predano bicikirajući  ulaže u vlastiti opsesivni san Broockerov junak ulaže da bude primljen u televizijsk talent šou. Televizjska ga produkcija pri tom ga oguli i iznevjeri,prevari i ostavi u kafkijanskom čekanju. U trenutku kada treba opeta izići pre TV publiku,junak epizode već je - marksisti bi rekli - 'klasno osvješten'. Ogorčen jei ljut. Prozreo je sustavi vlastito mjest u njemu,Bijesan je ima potrebu da ta bijes podijeli s onima koji su zavedeni i glupi.. U tom trenutku ga producenti konačno prepuste na scenu.Kad se napokon nađe pred kmerama iz junaka nabuja  revoltirana politička propovjed u kojoj gledatelje poziva da se osvjeste i pobune.

 Dali se gledatelji osvijeste i pobune ?

Naravno, ne.  Umjesto toga, junak Brookerove distopije dobije euforični aplauz dvorane i fenomenalnu ocjenu gledatelja. Predsjednik žirija nahvali ga kao 'glasnogovornika malih ljudi' i 'glas razboraa'. Umjesto da potakne revoluciju, junak Brookerove distopije - dobije vlastiti tV šou. Sustav protiv kojeg se nakanio probuditi pretvara ga u vlastiti proizvod.

   Charlie Brooker sjjni je kulturalni pesimist i jedan od najdarovitijih satiričar suvremenog društva. A 'petnajst milijuna merita' možda je naj oštroumnija  od Brookerovih političkih fikcija, zato što pokazuje način na koji kapitalizaminteriorizira vlastite protivnike. Jedan od razloga zbok kojih je kapitalizam teško rušiti, njegova je sposobnost da vlastite protovnike pretvori u samo još jeda artikl na polici, samo još jedno dobro skojim se može trgovati. To je put smo dobro upoznali u poslednjih 30 godina., odkad je Fukuyama proglasio ?kraj povijesti?. Che Guevara  je prošao put  koji ga je odveo u boliviske džungle do maica u fan shopu. I Fidel  i Tito, i Sid Vicious i Curt Cobain  i trabanti i fiće, i ruske šubare , i maljevičeve slike, i Ivo LOla Ribar i Bob Dylan - svi ti akteri političke kontrakulture, divni ili strašni, emancipatorski ili totalitarni - pretvorili su se u konačnici tek u keramičke ili porcalanske artikle, i figurnice na na policama suuvenirnice. To je taj molohovski mehanizam kojeg smo dio svi mi. I alternativni rokeri koji objavljuju za   'majors' etiketu. I Subversive Festival koji počinje reklamnim spotom.  Peugeota, i neprofitni mediji koji uzimaju novac od vlade. I glazbeni festivali koji nose ime po tefonskim tvrtkama, i mi kolumnisti koji kritiziramo sustav u čiju smo ekonomiju ulančani. Konačno. njegov je dio i sam Brooker, koji svoju distopijsku TV fikciju proizvodi za tvrtkukoja je istovremeno tvorac Big Brothera -nizozemski Endemol. Na nki način svi smo nalik bivšem  ministru Primorcu, koji je svojedobno stajao  u masi prosvjednika  i sam sebi skandirao 'Ostavka', ostavka'.

      Povijest kapitalističke kulturne industrije uči nas da nema kulturnog proizvoda ni antikapitalističke kulturne figure koju kapitalizam nije pretvorio u relo zarade., ili vlastite legitimacije. Učinio je to jednako s ivovm Lolom kao i sa Sex Pistolsima, jadnako s Tatlinom kao i sa Štuličem, jednako sa Brechtom kao i sa Charliem Brookerom. S nijednim , međutim, emancipatorskom figurom kapitalizam se nije poigrao taki sirovo i cinično kao s

što je to ovih h dana učinio s Mroslavom Krležom.

     Koncem prošlog tjedna mediji su objavili da će balet  Leo Mujica nastao prema predlošku ' Gospode Glembajevih' Miroslava Krže gostovati u Puli. To baletno neće biti tek obični gostovannje, neće biti tek neki obični,puki izlet jedne metropolitanske prestave., Balet  zagrebačkog HNK gostovat će na otvorenom pred auditorijem od 1200ljudi. Taj open air spektakl na mjestu koje nije odabrano slučajno. Odvijat će se na Katarini, otočiću spojenom mostom , krpici zemlje, koja je nekad bila regrutni centar jugoslavenske mornarice, a danas je zapuštena ruina . Ta bi se ruina ubrzo trebala  pretvoriti u ekskluzivnu nautičku marinu. A organizator hrvatskog HNK je nitko drugi nego investitor u buduću marinu te budući feudalni gospodar Pule Danko Končar.

     Gostovanj baletnih 'Glembajevih' platitće , ukratko, čovjek koji je kao koncesionar  pred nekoliko godina privatizirao vojni kompleks Katarina-Monumenti koji pokriva dvije trečine pulskog zaljeva. Koij je potom ušao kao vlasnik u pulski Uljanik, čime je postao vlasnik i polsjednje trečine tog zaljeva . Riječ je o čovjeku koji će uskoro postati  do te mjere bezuvjetni vladaar Pule da se lokalci zafrkavaju  da bi njihov grad trebalo preimenovati  u KOnčarevo. Ujedno je riječ o čovjeku koji na svojoj platnoj listi kao člana Uprave tvrtke  Afarak  drži europarlamentarca  Ivana Jakovčića.. A taj je Jakovčić , možda nije suvišno podsjetiti, osnivač i počasni predsjednik stranke koja je u Puli na vlasti.

   Hrvatski kapitalizam , ukratko, dobio je svoj perfektni 'Black  mirror'. crno ogledalo.Mnogo su puta u posljednjih 80 godina izvođena 'Gospoda Glebajevi'.  aAli ovoje , vjerojatno, prvi put da tu izdbu plača i organizira  - sam Glembaj, glavom i bradom.

    Tako je priča o zagrobnom životu največeg hrvatskog modernističkog klasika  dobila novi bizarni obrat . Sam Krleža  književnu je i društvenu karijeru počeo kao daroviti.gnjevni ikonoklast, opaki i točni kritičar hrvatskog nacionalizma , kolonijalnog mentaliteta, klasnok kića i nacifrane malograđanštine. Taj isti Krleža  dočekao je da za života postane kulturni idol cijeloj jenojintelektualnoj generaciji koja je zato - za razliku od njega- pohrlila u šumu da se bori. Krleža je za života dočekao da bude pljeniv zamorni klasik , čijim su djelima gnjavili djecu u lektiri, klasik koji se uljuljao u komoditet etablirane večine, koji je imao sve manje žive veze s uzbudljivim svijetom  oko sebe  te koji je u posljednjih 30 godina  društva u kojem je živio  nije bio kadar ili nije bio pripravan  napisati ni riječ iičeg suvislog ili analitičkog.

  A onda je dugo nakon smrti -Krleža doživio neočekivani 'afterlife', život koji je poslije ni malo slučajno,koincidirao s tom novom beštijom koja nam je ušla u živote - kapitalizmom.

(Opaska ovog bloga nada se da je naš vrli autor ovog teksta nanamjerno smetnuo s uma činjenicu da je sam Krleža ,pisući svoju oporuku ,izričito tražio da se njegov životni opus ni u kom slučaju ne smije otvarati prije isteka 30 godina, Avaj!  Kad se na marginama nove nacijonalističke beštije oformila 'stručna skupina ' koja se latila tog nitkovluka , tj. da se tu nije zateklo ništa značajnog vrijednog da se  javno objavi!)

Todorići su se uselili u  Kulmerove dvore, barunice Castelli razmnožile su se po tabloidima . 

Horvatinčići su počeli gliserima gaziti  Fanike Canjeg , da bismo - - kao finale  opće glembejizacije hrvatske stvarnosti doživjeli i veliki nacijaonalni bankrot, u kojem su ,( sasvim nezgodno,) u javnosti iscurili mailovi koje su međusobno razmjenjivali Fabriczyji Balloscazansky i Silverbenbrand.  A kako se starnost krležirala  tako je i Krleža najednom neočekivano postao živ.. Najednom nije bio stari klasik s Gvozda , dosadni establišmentni pisac ni lektirna gnjavaža.Najednom je postao relevntan , pisao je o scvijetu kojeg razumijemo, koji smo osjetili na koži. I tako se Krležu najednom počelo semljati,, reciklirati i citirati -a to su činili jednako Boris Dežulović kao i Cinkuši, jednako Ognjen Glasvonić kao i NewsBar, jednako Hladno pivo kao i zagrebački HNK. Krleža je najednm postao kao TBF, kao Azra, kao Prime Time, kao Krešo Bangalka . Postao je - slengovski rećeno -,kul.

    A to znači da se idući korak mogao očekivati . Moglo se očekivati da će se ono što je kul pojagniti - pa Glembajevi.

   I tako je priča o Krleži , ali i  priča o glembajštini 21. stoljeća dobila svoj završni obrat.  Na pulskom otočići Katarina 29 lipnja  gledat čemo završno poglavije . U njemu će  'Gospodu Glembajeve' producirati i platiti,i sam barun , u publici će biti svi Silverbrandti i Ballocsanzsky , a svi će zajedno te tople ljetne  večeri vjerovati da su napravili dobro djelo jer su kupljenom ulaznicom sirotoj Faniki ( pulskoj bolnici) kupili šivaču mašinu. A sutradan kad se kulise i skele maknu, novi će feudalni vladar Pule započeti radove na svojem novom posjedu, feudalnom burgu nad nekoč slobodnim gradom.

   Toje početak nekog novog teksta 

Samo Krleža nije više mlad i živ da ga napiše. 

                                                                                    Jurica Pavičić – Jutarnji